Јелова сеница
Jelova senica | |
---|---|
Odrasla britanska jelova senica (Parus ater britannicus) | |
Pesma jelove senice | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | |
Tip: | |
Klasa: | |
Red: | |
Porodica: | |
Rod: | |
Vrsta: | P. ater
|
Binomno ime | |
Periparus ater | |
Areal jelove senice | |
Sinonimi | |
Jelova senica (Periparus ater) je mala ptica pevačica iz porodice senica (Paridae). Ona je širokorasprostranjen i čest stanovnik umerene i suptropske Evroazije i severne Afrike. Omiljeno stanište su joj četinarske šume.
Taksonomija i sitematika
[uredi | uredi izvor]Vrstu je prvi opisao Karl fon Line (lat. Linnaeus) 1758. u svom delu Systema naturae, pod latinskim (naučnim) imenom Parus ater. Prethodno, je Line jelovu senicu u svom starijem delu Fauna Svecica, opisno nazvao, Parus capite nigro: vertice albo, dorso cinereo, pectore albo („crnoglava senica, belog potiljka, pepeljastosivih leđa, belih grudi“). Naučno ime Parus ater čije je značenje „mrkocrna senica“ preuzeo je iz starijih ornitoloških priručnika, među kojima je najstariji Historiae animalium iz 1555. Konrada Gesnera (nem. Conrad Gessner). Danas važeće naučno ime je Periparus ater, ime roda Periparus je kovanica starogrčke reči peri i imena prethodnog roda u koji je vrsta svrstavana Parus, dok je ime vrste ater latinska reč sa značenjem „jednolično crn”.[2]
Podvrste
[uredi | uredi izvor]Postoje brojne podvrste jelove senice. Razlike u boji su veoma izražene između nekih od njih, dok je razlika u veličini manje uočljiva. Jelove senice iz Azije prate Bergmanovo pravilo, budući da su veće u hladnijim oblastima; dok to nije slučaj sa zapadnijim populacijama, ptice sa visoravni oko Mediterana su veće u odnosu na one iz severne Evrope. Dužina repa u odnosu na dužinu tela se povećava od jugozapada ka severoistoku areala jelove senice.[3]
Leđno perje britanske podvrste P. a. britannicus je smeđesivo sa maslinastim sjajem, razlikujući je od kontinentalnoevropske podvrste P. a. ater i P. a. abietum čija su leđa plavkastosiva bez traga zelene ili smeđe. Irska podvrsta P. a. hibernicus se razlikuje od podvrste P. a. britannicus po blijedim sumporastožutim obrazima, grudima i stomakom. Takođe ima veći kljun od britanske i kontinentalnih podvrsta.[4]
Severnoafrička podvrsta P. a. ledouci ima žute donje delove i obraze, a kiparska P. a. cypriotes ima mrkožute donje delove. Azijske podvrste su većim delom mrkosmeđe osim crno-bele glave;[3] to su između ostalih P. a. michalowskii sa Kavkaza, P. a. phaeonotus iz Irana i himalajska jelova senica[5] (P. a. aemodius) iz jugoistočne Kine.
Opis
[uredi | uredi izvor]Jelova senica je duga 10-11,5 cm, perje na glavi je crne boje sa izuzetkom velike bele tačke na potiljku. Teme, grlo i vrat kod odraslih su plavkastocrne boje, koja prelazi u belu na obrazima (siva ili žuta u zavisnosti od podvrste) i na potiljku. Na krilima se nalaze dve bele pruge. Donji delovi su prljavobeli, što na bokovima prelazi u nijanse mrkožute i svetlo riđe. Kljun je crn, noge sivkaste, a oči tamnosmeđe.
Mlade ptice su jednoličnije od odraslih, nedostaje im sjaj na crnoj glavi, a beli potiljak i obrazi imaju primese žute boje.
Dok traže hranu, jata jelove senice održavaju kontakt ponavljanjem kratkog zova di ili si-si. Pesma ove vrste - ako se može nazvati pesmom - je if-hi, if-hi, if-hi, koja se najčešće čuje od januara do juna, ali takođe i u jesen. Pesma podseća na pesmu velike senice, ali je mnogo brža i sa višim tonovima.[6] Jedna varijacija pesme se završava sa oštrim iči. Severnoafričke ptice takođe imaju zov sličan onom ćubaste senice (Lophophanes cristatus) koja se ne može naći u Africi.
Stanište
[uredi | uredi izvor]Stanište ove vrste su vlažne, četinarske šume umerenih predela. U Butanu naseljava suptropska područja na nadmorskoj visini od 3.000-3.800 m, gde naseljava šume kojima dominiraju butanska jela (Abies densa), himalajska tsuga (Tsuga dumosa) i rododendroni (Rhododendron).[7]
Ponašanje
[uredi | uredi izvor]Na većem delu svog areala je ptica stanarica, izuzetak su sibirske populacije koje su selice. Zimi formira mala jata sa drugim vrstama senica.
Po ponašanju slična je drugim senicama zbog svojih akrobatskih aktivnosti i nemirnog ponašanja. Hrani se semenjem vrsta četinara iz rodova jela (Abies) i ariš (Larix), ali i semenjem listopadnih vrsta iz rodova jova (Alnus) i breza (Betula).
Parenje
[uredi | uredi izvor]Omiljena mesta za gnežđenje su im rupe u trunućim panjevima drveća, često nisko, gnezdo prave duboko u rupi; takođe koriste i rupe u zemlji, jazbine miševa i kunića, pukotine između kamenja u zidovima, stara gnezda svraka ili drugih većih ptica, kao i vjeveričje jazbine.
Materijali za gnezdo su mahovina, trava, perje ili zečije krzno. Ženka polaže sedam do jedanaest jaja (jaja su bela sa crvenim pegama), obično u maju; ova vrsta se uobičajeno pari jednom godišnje.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Birdlife Internacional (2017). „Periparus ater (amended version of 2016 assessment)”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2019.3. International Union for Conservation of Nature. : e.T22735965A118835425. Preuzeto 10. 2. 2020.
- ^ Jobling, James A. (2010). The Helm Dictionary of Scientific Bird Names. London: Christopher Helm. str. 58, 298. ISBN 978-1-4081-2501-4.
- ^ a b Snow 1954
- ^ BI [2009]
- ^ Bangs 1932
- ^ A Field Guide to the Birds of Korea. 2005. ISBN 978-89-951415-3-3.
- ^ Inskipp et al. (2000)
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Bautista, L. M.; Martín, B.; Martinez, L.; Mayo, C. (2001). „Risk-sensitive foraging in coal tits” (PDF). Behaviour. 138: 69—83. doi:10.1163/156853901750077790. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 12. 2016. g. Pristupljeno 14. 1. 2019.
- Bautista, L. M.; Lane, S.J. (2000). „Coal tits increase evening body mass in response to tawny owl calls” (PDF). Acta Ethologica. 2: 105—110. doi:10.1007/s102119900014. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 12. 2016. g. Pristupljeno 14. 1. 2019.
- BirdsIreland.com (BI) [2009]: Irish subspecies – Coal Tit. Retrieved 2009-MAY-17.
- BirdLife International (2016). „Periparus ater”. IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2016: e.T22735965A87425717. doi:10.2305/IUCN.UK.2016-3.RLTS.T22735965A87425717.en. Pristupljeno 13. 1. 2017.
- Frisch, Johann Leonhard (1763): Der II.ten Hauptart I.te Abtheilung von den Maisen – I.te Platte ["First division of the second primary species, the titmice – Plate 1"]. In: Vorstellung der Vögel in Teutschland, und beyläuffig auch einiger fremden, mit ihren natürlichen Farben, etc. (vol. 2): plate 13 [German with Latin and French captions]. F.H.Frisch, Berlin ("Berolinum"). Digitized version
- Gessner, Conrad (1555): Historiae animalium (vol. 3) [Latin book]. Christoph Froschauer, Zürich ("Tigurium"). Digitized version
- Gill, Frank B.; Slikas, Beth & Sheldon, Frederick H. „Phylogeny of titmice (Paridae): II. Species relationships based on sequences of the mitochondrial cytochrome-b gene.”. Auk. 122: 121—143. 2005. doi:10.1642/0004-8038(2005)122[0121:POTPIS]2.0.CO;2.. HTML abstract
- Inskipp, Carol; Inskipp, Tim & Sherub. „The ornithological importance of Thrumshingla National Park, Bhutan.” (PDF). Forktail. 14: 147—162. 2000. Arhivirano iz originala (PDF) 11. 10. 2008. g. Pristupljeno 14. 01. 2019.
- Linnaeus, Carl (1746): 241. Parus capite nigro: vertice albo, dorso cinereo, pectore albo. In: Fauna Svecica Sistens Animalia Sveciæ Regni, etc. (1st ed.): 89 [Latin book]. Conrad & Georg Jacob Wishoff, Leiden ("Lugdunum Batavorum").
- Linnaeus, Carl (1758): 100.5. Parus ater. In: Systema naturae per regna tria naturae, secundum classes, ordines, genera, species, cum characteribus, differentiis, synonymis, locis (10th ed., vol. 1): 190 [Latin book]. Lars Salvius, Stockholm ("Holmius"). Digitized version Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. jun 2017)
- Polo, V.; Bautista, L. M. (2002). „Daily body mass regulation in dominance-structured Coal tit (Parus ater) flocks in response to variable food access” (PDF). Behavioral Ecology. 13: 696—704. doi:10.1093/beheco/13.5.696. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 12. 2016. g. Pristupljeno 14. 1. 2019.
- Polo, V.; Bautista, L. M. (2006). „Daily routines of body mass gain in birds: II. An experiment with reduced food availability” (PDF). Animal Behaviour. 72: 517—522. doi:10.1016/j.anbehav.2005.09.025. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 12. 2016. g. Pristupljeno 14. 1. 2019.
- Snow, D.W. (1954). „Trends in geographical variation in Palearctic members of the genus Parus”. Evolution. 8 (1): 19—28. JSTOR 2405662.
- Turner, William (1544a): De paris ["Of the titmice"]. In: Avium praecipuarum, quarum apud Plinium et Aristotelem mentio est, brevis et succincta historia, etc.: 94–95 [Latin book]. Johann Gymnich, Cologne ("Colonia"). Digitized version
- Turner, William (1544b): [List of German bird names]. In: van Langerack, Gijsbert: Dialogus de avibus, et earum nominibus Graecis, Latinis, et Germanicis, etc.: 95-97 [Latin book]. Johann Gymnich, Cologne ("Colonia"). Digitized version
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- BBC Radio: Coal tit song. Retrieved 21. 11. 2006.
- RSPB: Coal tit. Includes song and video. Retrieved 13. 3. 2008.
- Ageing and sexing (PDF; 2.8 MB) by Javier Blasco-Zumeta & Gerd-Michael Heinze
- Feathers of coal tit (Parus ater) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. март 2018)
- Avibase[мртва веза]