Pređi na sadržaj

Jan—Telerov efekat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Jan—Telerov efekat (JT efekat ili JTE) važan je mehanizam spontanog narušavanja simetrije u molekularnim i sistemima čvrstog stanja. Ova teorema govori da u nelinearnim molekulima u kojima je osnovno stanje elektronski degenerisano dolazi do distorzije koja snižava simetriju molekula, uklanja degeneraciju i snižava energiju.

Ovaj efekat ima dalekosežne posledice za različita polja i povezan je sa varijetetom aplikacija u spektroskopiji, stereohemiji i kristalnoj hemiji, molekularnoj i fizici čvrstog stanja, te nauci o materijalima. Odnosi se na bilo koje molekule, ne samo na komplekse prelaznih metala.

Efekat je nazvan po Hermanu Arturu Janu i Edvardu Teleru, koji su prvi objavili studije o istom oko 1937. godine.

Tetragonalna distorzija

[uredi | uredi izvor]

Niz heksakoordinovanih kompleksa nema geometriju pravilnog već tetragonalno deformisanog oktaedra. Naime, dve veze međusobno u trans položaju su duže od ostale četiri veze. To je slučaj sa skoro svim d9 kompleksima (Cu2+) i nekim visokospinskim d4 (Mn3+) i niskospinskim d7 kompleksima (Ni3+). Ove distorzije su posledice Jan-Telerovog efekta.

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]
Konferencije nadgleda i vodi međunarodni „JT steering committee”.
  • Razlika između prave rotacije i pseudorotacije za molekul fulerena je ilustrovan ovde.