Pređi na sadržaj

Ana Apostolaki

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ana Apostolaki
Datum rođenja1880.
Mesto rođenjaRethymno Regional Unit
Datum smrti1958

Ana Apostolaki (grč. Άννα Αποστολάκη , 1880–1958) bila je grčki arheolog i kustos muzeja. Bila je prva Grkinja koja je radila kao profesionalni arheolog i bila je kustos, a kasnije i direktor Nacionalnog muzeja dekorativne umetnosti. Jedna od prvih žena koje su diplomirale sa doktoratom, bila je i prva žena članica Arheološkog društva Atine i rani član Hrišćanskog arheološkog društva . Bila je stručnjak za drevni tekstil i videla je očuvanje drevnih šara i grčkih tradicija tkanja kao sredstvo ne samo za podršku tradicionalnom radu žena, već i za jačanje grčkog nacionalizma u međuratnom periodu grčke istorije.

Detinjstvo[uredi | uredi izvor]

Ana Apostolaki je rođena 1880. godine u Margaritesu, u provinciji Retimno, na ostrvu Krit, tada u sastavu Otomanskog carstva, a sada u Grčkoj.[1][2][3] Njen otac je bio poreklom iz blizu Eleuterne.[3] Regionalni ustanci protiv osmanske vlasti doveli su do toga da njena porodica pobegne u Pirej, a zatim u Atinu.[2] Studirala je u „ Arsakeio“, ženskoj školi koju je vodilo „Društvo prijatelja obrazovanja“, a diplomirala je 1899. kao učiteljica – jedno od retkih zanimanja dostupnih ženama 1899.[1][2][3][4]

Karijera[uredi | uredi izvor]

Apostolaki je započela svoju karijeru kao učiteljica, podučavajući druge učenike dok je sledila sopstvene obrazovne aspiracije. [2] [3] Godine 1903. upisala je Atinski univerzitet gde je studirala na Filozofskoj školi.[1][2] Istovremeno je počela da radi u Numizmatičkom muzeju u Atini kao asistent Joanisa Svoronosa, koji joj je bio mentor i pomogao joj da razvije posvećenost naučnom istraživanju.[2] Pod Svoronosovim vođstvom, postala je prva žena primljena u Arheološko društvo Atine 1906. i bila je prva Grkinja koja je profesionalno radila kao arheolog. [5][2] Godine 1909. postala je jedna od prvih deset žena koje su diplomirale na Univerzitetu u Atini, i prva žena sa Krita koja je stekla diplomu.[2] Naslovi u ženskim novinama kao što je Ladies' Gazette, čiji je Apostolaki takođe bila redovan saradnik, izveštavali su o Apostolakinom završetku doktorata, proglašavajući da „Žene pobeđuju. Grčki svet od juče ima novu ženu doktora...“ [6][2] Iste godine postala je prva žena koja se pridružila Grčkom folklornom društvu, koje je osnovao Nikolaos Politis, i počela je da drži predavanja o narodnoj kulturi.[2]

Previranja u prvoj polovini 20. veka i Prvi svetski rat doveli su u opasnost mnoga istorijska mesta. Apostolaki, zabrinuta za njihovo propadanje i očuvanje, pridružila se Hrišćanskom arheološkom društvu, kao jedan od njegovih prvih članova. Bila je i osnivački član Odbora Licejskog kluba grčkih žena, koji je osnovala grčka feministkinja Kaliroi Paren 1911. godine, održavši predavanje o palati Knosos članovima Kluba iste godine.[4] Dok je još predavala, preuzela je dodatne zadatke kao savetnik Odeljenja za narodne nošnje. U ovoj ulozi bila je odgovorna za širenje informacija o očuvanju nacionalnih običaja, što joj je omogućilo da razvije kontakte sa ljudima poput pesnika Georgiosa Drosinisa i arheologa Georgiosa Kuruniotisa, koji su takođe bili zainteresovani za očuvanje kulture.[3] Intelektualci poput ovih nastojali su da podstaknu nacionalni ponos povezujući savremene kulturne prakse sa drevnom grčkom kulturom, kroz procenu i upoređivanje arheoloških zapisa antičkih, srednjovekovnih i modernih artefakata.[7] Konkretno, Apostolaki (zajedno sa drugim ženama kao što su Angeliki Čacimičali, Eleni Juklid i Lusija Zigomala) je bila zainteresovana da učešće žena u društvu bude vidljivije kroz prikupljanje i izlaganje ženskih zanatskih produkcija.

Ženske klubove u Grčkoj u to vreme organizovali su bogati građani koji su osnovali regionalne škole za siromašnu i izbegličku populaciju. Deo ovih škola bio je usmeren na obuku devojčica u ručnim radovima. Apostolaki je bila angažovana u ovim klubovima i razvila interesovanje za različite obrasce koji su pokazivali kontinuiranu upotrebu umetničkih motiva od vizantijskog perioda do danas.[8] Radila je na projektima sa Licejskim klubom kako bi usmerila pažnju na grčki doprinos zanatskoj i tekstilnoj umetnosti, i udaljila se od preslikavanja trendova u modi, koja je grčki dizajn zamenila stranim elementima.[9] Sakupljajući tkanu robu i čipku, pomogla je u organizaciji tri izložbe — 1921, 1922. i 1924. — za Klub.[10]

Nakon završetka maloazijskog rata, Drosinis, član odbora za Muzej grčkih rukotvorina, pomogao je da se muzej reorganizuje u Nacionalni muzej dekorativne umetnosti. Godine 1923. angažovao je Apostolaki kao svog pomoćnika, čime je postala tek četvrta žena koja se pridružila grčkoj arheološkoj službi.[16][2][14] U početku je započela svoj rad tako što je ručno pratila sve tkanine, uklanjala moljce i katalogizirala kolekciju tekstila, koja se sastojala od tkanih tkanina od 4. do 7. veka.[2][3] Potom je radila na nabavci savremenih i drevnih arheoloških artefakata, putujući mazgom u udaljena sela na Kritu i druga mesta kako bi prikupila uzorke veza, kao i kostime.[2] Apostolaki je pomogao Licejskom klubu da pripremi izložbu grčkog tekstila kao deo sastanka Male antante žena 1925. godine.[17] Godine 1926. postavljena je za kustosa muzeja i priredila je izložbu minojske odeće koju su nosili mladi članovi Liceja za trodnevni kulturni festival koji je iste godine bio domaćin Licejskog kluba Panatenejski stadion.[2][4] Godine 1927. Apostolaki je organizovala izložbu za Licejski klub; njen poziv potencijalnim izlagačima naglasio je važnost grčkih tema, ali je najavila da bi podnesci mogli uključivati perle, muzičke instrumente, grnčariju, drvene artefakte i tkanje.[18]

Godine 1932, Apostolaki je unapređena u direktora Narodnog muzeja dekorativnih umetnosti, a iste godine je objavila svoj katalog koptskih tekstila, Τα κοπτικα υφασματα του εν Αθηναις Μουσειου Κοσμητικων Τεχνων (Koptske tkanine atinskog Muzeja grčkih rukotvorina), ocenjivanja kontinuiteta tehnika tkanja od antičkih do savremenih procesa nastajanja.[2][3][13] Knjiga je bila jedan od prvih tekstova koji se bave tkanjem koji je objavljen u inostranstvu i bila je jedina u to vreme na grčkom jeziku.[3] Njena stručnost u tehnikama bojenja, istoriji tekstila i tkanju navela je Antonisa Benakisa, direktora Benaki muzeja, da je zamoli da proceni i objavi Benakijevu kolekciju tekstila.[2] Njena analiza Benakijeve zbirke objavljena je 1937. u izdanju stogodišnjice „najvažnijeg arheološkog časopisa“ u Grčkoj, Archaiologiki Ephimeris.[19] Tokom Drugog svetskog rata, da bi se sprečila nacistička pljačka, eksponati Muzeja grčkih rukotvorina bili su sakriveni u Nacionalnom arheološkom muzeju. Godine 1944. izvršena je racija u njenom domu i konfiskovani su rukopisi. Od njenog rada su ostale samo tri knjige i jedanaest objavljenih članaka, koji su uključivali analizu persijske i sasanidske persijske narodne umetnosti.[2][20] Pošto je stekla međunarodnu reputaciju, 1950. godine Tomas Vitmor ju je naveo da napiše esej, Κατοπριζομενη επι Υφασματος (Ogledalo u tkanini), o vizantijskom institutu Amerike.[2] Povukla se iz Muzeja 1954. ali je nastavila da radi na tekstovima o kritskom vezu do svoje smrti.[1][5]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Apostolaki je umrla u leto 1958. i ostala je upamćena kao jedna od prvih naučnica koja je procenila i klasifikovala istoriju grčkog tekstila, kao i kao feministkinja koja je radila na obrazovanju žena i promovisanju ženskih zanata.[1][4][21] Godine 2015, Narodna biblioteka Retimna, u saradnji sa Licejskim klubom grčkih žena i Muzejom Benaki, bila je domaćin radionice o Apostolaki i njenim delima, istovremeno izlažući neke od njih. Svrha radionice je bila da se poveća prepoznatljivost Apostolaki i prikupi sredstva za objavljivanje njenog rukopisa o kritskim vezovima.[3]

Izabrana dela[uredi | uredi izvor]

Knjige[uredi | uredi izvor]

  • Τα κοπτικά υφάσματα του εν Αθήναις Μουσείου Κοσμητικών Τεχνών (Sečene tkanine Muzeja kozmetičke umetnosti u Atini) (Atina, 1932)
  • Εικών του Αράτου επί υφάσματος (Ikona Aratosa na tkanini) (Atina, 1938)
  • Κεντήματα μάλλινα 4ου–9ου αιώνος εξ αιγυπτιακών τάφων ('Woollen embroidery of the 4th–9th centuries from Egyptian tombs') (Atina, 1956)

Članci[uredi | uredi izvor]

  • 'Διόνυσος Δενδρίτης' ('Dionysos of the trees'), Αρχαιολογική Εφημερίς, 1942/44, Τόμος 81–83, pp. 73–91 (1948)
  • 'Κατοπριζομένη επί Υφάσματος' ('Mirrored in Fabric'), in Coptic Studies in Honor of Walter Ewing Crum (Boston, 1950)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Hatzidakis 1959, str. 159.
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p Florou 2016.
  3. ^ a b v g d đ e ž z i Ladia 2015.
  4. ^ a b v g d Allman 2021.
  5. ^ a b Nikolaidou & Kokkinidou 2005, str. 239.
  6. ^ Nikolaidou & Kokkinidou 2005, str. 235, 251.
  7. ^ Nikolaidou & Kokkinidou 2005, str. 243.
  8. ^ Bounia 2017, str. 153–154.
  9. ^ Bounia 2017, str. 155.
  10. ^ Bounia 2017, str. 156.
  11. ^ Bounia 2017, str. 151.
  12. ^ Hatzidakis 1959.
  13. ^ a b Nikolaidou & Kokkinidou 2005, str. 233.
  14. ^ a b Nikolaidou & Kokkinidou 2005, str. 234.
  15. ^ Bounia 2017, p. 151 footnote 1.
  16. ^ The sources vary as to whether Apostolaki began work at the Museum in 1923 (Florou 2016; Bounia 2017; Allman 2021)[2][4][11] or 1924 (Hatzidakis 1959; Nikolaidou & Kokkinidou 2005; Ladia 2015),[3][12][13] while in Nikolaidou & Kokkinidou 2005 the date of her membership of the Greek Archaeological Service is given separately from this as 1922.[14] Since no sources mention any previous archaeological or museum jobs, her membership of the Service should be based on, and coincide with, the start of her work at the National Museum of Decorative Arts. For the latter, Bounia 2017 is followed here as this source cites an original archival document for the date of 1923.[15]
  17. ^ Bounia 2017, str. 157.
  18. ^ Bounia 2017, str. 160.
  19. ^ Nikolaidou & Kokkinidou 2005, str. 242.
  20. ^ Hatzidakis 1959, str. 160.
  21. ^ Nikolaidou & Kokkinidou 2005, str. 235.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ана_Апостолаки&oldid=25939660”