Andrej Jerjomenko
andrej jerjomenko | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 14. oktobar 1892. |
Mesto rođenja | Markovka, Starobelski okrug, Jekaterinoslavska gubernija, Ruska Imperija |
Datum smrti | 19. novembar 1970.78 god.) ( |
Mesto smrti | Moskva, Ruska SFSR, SSSR |
Profesija | vojno lice |
Delovanje | |
Član KPSS od | 1918. |
Učešće u ratovima | Prvi svetski rat Ruski građanski rat Veliki otadžbinski rat |
Služba | Sovjetska armija |
Čin | Maršal Sovjetskog Saveza |
Odlikovanja | ODLIKOVANjA SSSR MEĐUNARODNA ODLIKOVANjA |
Andrej Jerjomenko (rus. Андре́й Ива́нович Ерёменко; Markovka, 14. oktobar 1892. — Moskva, 19. novembar 1970) bio je maršal Sovjetskog Saveza
Od 1913. služio u ruskoj carskoj vojsci. Učestvovao na strani Sovjetske Rusije u građanskom ratu 1918—1920. Član KPSS od 1918. Od 1919. do 1939. na službi u 14. konjičkoj diviziji, u kojoj je vršio dužnosti od komandira izviđačkog odeljenja, do komandanta divizije. Vojnu akademiju M. V. Frunze završio 1935. Komandant Kozačkog korpusa postao je 1939, a komandant 1. samostalne armije na Dalekom istoku 1940. U Drugom svetskom ratu, bio je 1941. najpre zamenik, a zatim komandant zapadnog, pa Brjanskog fronta, koji je zatvarao Moskovski pravac. U 1942. Jerjomenko je komandant 4. udarne armije, Jugoistočnog, pa Staljingradskog fronta, čije su jedinice učestvovale u staljingradskoj bici. U 1943. komandant Južnog i Kalininskog fronta, koji su uspešno učestvovali u opštoj sovjetskoj ofanzivi. U 1944. komandovao samostalnom Primorskom armijom, koja je oslobodila Krim; zatim 2. pribaltičkim frontom, koji je izbio na Riški zaliv, i učestvovao u oslobođenju Rige. Od aprila 1945. Jerjomenko je komandant 4. ukrajinskog fronta, čije kroz Slovačku nadirale u pravcu Praga. Posle Drugog svetskog rata je komandant Prikarpatskog, Zapadnosibirskog i Severnokavkavskog vojnog okruga, a od maja 1958. Generalni inspektor Ministarstva odbrane SSSR. Napisao je više dela o Drugom svetskom ratu (Na zapadnom pravcu, Beograd, 1961; Staljingrad, Beograd, 1965. i dr.).[1]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Vojna enciklopedija. 4 (Drugo izdanje izd.). Beograd. 1972. str. 58.