Pređi na sadržaj

Anđelko Erdeljanin

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Anđelko Erdeljanin
Datum rođenja(1941-06-06)6. jun 1941.
Mesto rođenjaVojkaND Hrvatska
Datum smrti16. oktobar 2017.(2017-10-16) (76 god.)
Mesto smrtiNovi SadSrbija
Zanimanjepisac, novinar

Anđelko Erdeljanin (6. jun 1941, Vojka — 16. oktobar 2017, Novi Sad) je bio srpski satiričar. Školovao se u rodnom selu, Staroj Pazovi i Novom Sadu (diplomirao jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu). Radio je u Sremskim novinama, Radio Novom Sadu (više od 25 godina) i još nekim ustanovama. Pisao je poeziju, prozu, aforizme, knjige za decu, radio drame, književnu kritiku… Bio je član Društva književnika Vojvodine (od 1972), Udruženja novinara Srbije (od 1971) i član saradnik Matice srpske.

Delo[uredi | uredi izvor]

Počeo je kao pisac aforizama i satirično epigramskih stihova 1970. godine u Novom Sadu sa knjigom Pamet protiv uma, potpisanom pseudonimom A. Kamen. Od tog vremena, koje je obeležavala Tribina mladih kao povlašćeno mesto mnogih umetnika i intelektualaca različitih usmerenja, Eredeljanin je bio izuzetno prisutan skoro pet decenija u kulturnoj javnosti Novog Sada i Srbije sa svojim osobenim prilozima objavljivanim na stranicama štampe; od časopisa Polja do listova Dnevnik i Politika, tako i na talasima radija, posebno radija Novog Sada u kojem je bio zaposlen kao urednik humorističkog programa i emisija Veselo veče. Pisao je aforizme, satirične kratke priče, poeziju, književnost za decu, radio drame, a kasnije se oglašavao na stranicama časopisa i kao kritičar savremene poezije i proze. Napisao je i iscrpnu monografiju posvećenu svom rodnom mestu Vojka. Njegove radio drame su izvođene na Radio Novom Sadu, Radio Zagrebu, Radio Ljubljani, Bukureštu itd. Zastupljen je u mnogim domaćim antologijama, panoramama i zbornicima aforizma, satire i humora i u svetskoj Antologiji mudrosti (Veče, Moskva, 2005, 2007). Dobitnik je mnogih nagrada za satiru.

Kritika je u njemu videla jednu vrstu aktualizacije domanovićevskog načina razmišljanja. Nesporno je da je Erdeljanin bio upućen na savremeni trenutak, baveći se različitim fenomenima društvenog života, pa i nekim opštim premisama koje se tiču čoveka uošte, njegove kultre i društva. Eredeljanin je poštovao i izgrađivao svoju interpretaciju forme, kako njenih mogućnosti u izražavanju paradoksa i ironičnih dvosmislica, tako i usavršavanja stiha ili posebnih oblika satirične naracije.

Knjige[uredi | uredi izvor]

Pamet protiv uma (1970, satirična poezija, proza i aforizmi; pod pseudonimom A. Kamen), Poluteške beleške (1976, aforizmi), Zavrzlame (1977, pesme za decu), Lake pesme (1979, satirična poezija), L’ordine si vuole (1983, izbor aforizama na italijanskom jeziku), Za intimnu negu (1985, aforizmi i satirična proza), Svet je mali (1985, pesme za decu), Moj prijatelj Kuzman Nakrajkućin (1988, humoreske), Nešto slatko (1994, pesme za decu), Kokoštrklja (1996, roman za decu), Srpski aforizmi (1997, aforizmi), Vojka (1997, hronika sremskog sela), Bezdušna opasnost (1999, aforizmi), Smešne pesme (2002, humorističke i satirične pesme), Nikom ništa (2004, aforizmi), Sitne zverke i barabe (2004, satirične pesme), A meni neprijatno (2005, aforizmi), Razmišljator (2005, aforizmi za decu), Najveći konj u Srbiji (2008, aforizmi), Podne u pozorišnom klubu (2009, pesme), Politička luda (2009, izabrane i nove satirične pesme), Erdeljanje (2010, izabrani i zabranjeni aforizmi), Džabe priča (2011, satirični zapisi), Tragedija u tri čina (2011, aforizmi), Knjiga život (2013, književna kritika), Lepa knjiga u kićenom Sremu (2015, književna kritika), Topla jajetina s jajima (2016, priče), Prolaz Miloša Hadžića (2016, roman), Najveći konj na Zapadnom Balkanu (2017, izabrani i novi aforizmi objavljivani od 1966. do 2016. godine).

Saradnje[uredi | uredi izvor]

Koautor je zbornika anegdota Sremske doskočice (2001) i Veseli Srem (2007) sa oko 170 priloga. Saradnik na leksikonu Znamenite ličnosti Srema (2003, redaktor i autor ili koautor oko sto odrednica). U štampi i periodici objavio više od 400 književnih prikaza, eseja, članaka i zapisa, a na radiju nekoliko hiljada skečeva i drugih autorskih satiričnih priloga (tzv. kratke forme).

Satirične radio drame i dramske minijature[uredi | uredi izvor]

Budućnost je što dolazi vreme (1978), Rečnik stranih reči i izraza (1982), Da mi je ova pamet (1982), Nova demokratija (1983), Zemlja – vazduh (1986), Veća žaba manju žabu jede (1988), Bez krova nad glavom (1990), Mrtav slon (2002), Žika Smrt (2003), Braća (2003), Osmišljavanje samoće (2004), Porodične veze (2004), Dim (2010), Juneća krilca iliti muški karabatak (2012) i dr.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Nagrada DNV „Svetozar Marković Toza“ za humorističko-satirične emisije u Radio Novom Sadu (1981); nagrade „Nedelje radija“, jugoslovenskog festivala, za humorističko-satirične emisije (1977, 1988. – Ohrid; 1998. – Brezovica, Kosovo i Metohija); prva nagrada na jugoslovenskom festivalu humora i satire u Sarajevu („Vogošća 90“); „Zlatna kaciga“ na međunarodnom festivalu humora i satire u Kruševcu (2001); nagrada „Rade Brka“ (za veterane), na istom festivalu u Kruševcu (2007); nagrada „Brana Cvetković“ (“Jež”) za satiričnu poeziju (1985); nagrada „Stražilovo“ za knjigu pesama za decu „Nešto slatko“ (1995); posebna nagrada na konkursu Srpske samouprave u Budimpešti, za komediju (jednočinku) „Srbin na dvoru cara Burazera“ (1996); „Nosorog prvog reda“, godišnja nagrada za satiru časopisa „Nosorog“, Banja Luka (2002); nagrada „Svetozar Miletić“ Društva novinara Vojvodine (UNS), za životno delo (2002); zavičajna nagrada za ukupno književno delo „Car Uroš“, Jazak, Srem (2002); nagrada za satiru „Đorđe Fišer“, Sekcija za humor i satiru Društva književnika Vojvodine (2003); nagrada za satiru „Radoje Domanović“, Udruženje književnika Srbije (2003); povelja počasnog građanina Vojke, zavičajno priznanje (2007); nagrada „Zlatno pero“, najveće priznanje „za izuzetna novinarska dostignuća i doprinos ukupnom razvoju i unapređenju novinarstva“ u Vojvodini, DNV (2013); „Zmajev štap“, nagrada Zmajevih dečjih igara (2015); „Sunčani sat“, priznanje ustanove za kulturu „Sirmijumart“, Sremska Mitrovica (2016); oko pedeset nagrada na konkursima za priče, pesme, aforizme, radijske skečeve, radio drame, reportaže itd.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]