Apolonije Tijanski
Apolonije Tijanski ili Apolonije iz Tijane (grč. Απολλωνιος ο Τυανευς 1.g - 98.g) - neopitagorejski filozof. Sačuvano je 97 pisama pripisanih Apoloniju[1].
Izvori
[uredi | uredi izvor]Prema raširenim informacijama, Flavije Filostrat Stariji je početkom 3. veka, u ime carice Julije Domne, žene Septimija Severa, sastavio Apolonijevu biografiju - „Život Apolonija iz Tijane“ u 8 knjiga, prepun sa mitologizovanim elementima. Među svojim izvorima Filostrat [2] navodi beleške Damide iz Ninive, Apolonijevog ličnog sekretara, ali većina savremenih autora se slaže da su Damida, kao i Apolonijeva putovanja na istok, književna fikcija. Od pouzdanijih izvora Filostrat pominje delo Maksima Egejskog i delo Mojagena u 4 knjige. Postoje još dva dokaza koji razjašnjavaju vreme Apolonijevog života: prema Lukijanu, Aleksandar Abonotiški je učio sa Apolonijem u mladosti, što ukazuje na otprilike 120. godinu, a Kasije Dion izveštava da je Apolonije imao 95 godina kada je imao viziju ubistva Domicijana u Efesu.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Prema biografiji Filostrata, Apolonije je rođen u bogatoj porodici u kapadokijskom gradu Tijani. Pošto se rano zainteresovao za filosofiju i asketizam, on je svoju mladost proveo u Asklepijevom hramu u gradu Egiju, prošao je petogodišnje iskušenje ćutanja i ceo svoj naredni život do duboke starosti proveo u lutanjima. Nasledstvo preostalo posle smrti roditelja dao je svojoj braći. Krenuvši da putuje, proputovao je Malu Aziju i čak je pokušao da prodre u Indiju da bi se upoznao sa učenjem bramana. Svuda je delovao kao propovednik-moralista i uveravao da može predvideti budućnost i činiti čuda. Iako je Neron proterao sve mađioničare i čarobnjake iz Rima, Apolonije je otišao tamo, ali je ipak morao da napusti ovaj grad. Posetivši Španiju, posle Neronove smrti, otišao je preko Italije u Grčku, a odatle u rimski Egipat, gde je Vespazijan, koji se spremao da preuzme vlast, iskoristio njegov uticaj i slavu; Konačno, posetio je i Etiopiju.
Vraćajući se iz Egipta, naišao je i na milostiv prijem kod Tita. Pošto je optužen za vreme Domicijanove vladavine za podsticanje pobune u Egiptu u korist Nerve, zatvoren je, dobrovoljno se pojavio pred sudom i oslobođen. Pošto je ponovo proputovao Grčku, Apolonije se nastanio u Efesu, gde je osnovao Pitagorejsku školu, i umro u dobi od skoro 100 godina, odbivši Nervin poziv da ode u Rim.
Paralele
[uredi | uredi izvor]Apolonijeva biografija, koja je uključivala izveštaje o čudima koje je činio (isceljenje bolesnika, vaskrsenje devojke koja je umrla na dan venčanja), njegove govore protiv despotske moći careva Nerona i Domicijana, njegovo posedovanje ekstračulnih percepcija, darovi proricanja i dalekovidosti (na primer, Apolonije je navodno jasno video ubistvo Domicijana u Rimu, dok je bio u Efesu), često je upoređivan sa Isusom iz Nazareta. Tako je krajem 3. veka Hijerokle u posebnom eseju suprotstavio Apolonija Isusu i celokupnoj jevanđeljskoj istoriji, što je dovelo do traktata o odgovoru Jevsevija iz Cezareje[3].
Izvori
[uredi | uredi izvor]- ^ Stucchi, Sandro (1988). Il gruppo bronzeo tiberiano da Cartoceto. Studia archaeologica. Roma: "L'Erma" di Bretschneider. ISBN 978-88-7062-599-8.
- ^ Chapter 11: Philostratus' Life of Apollonius of Tyana, DE GRUYTER, 2012, str. 258—308, ISBN 978-3-11-029767-6, doi:10.1515/9783110297737.258, Pristupljeno 17. 1. 2024
- ^ Ehrman, Bart D. (2012). Did Jesus exist ? the historical argument for Jesus of Nazareth (1. ed izd.). New York: HarperOne. ISBN 978-0-06-220460-8.