Pređi na sadržaj

Arsak II od Partije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Arsak II od Partije
Srebrna drahma Arsaka II nađena u Raju. Na aversu je prikazan kralj kako nosi bašlik poput ahemenidskih satrapa. Na reversu je prikazan strelac koji sedi i drži luk, a pored njega piše „Arsak” (grč. ΑΡΣΑΚΟΥ).
Lični podaci
Datum smrti191. p. n. e.
Mesto smrtiPartija
Religijazoroastrizam
Porodica
RoditeljiArsak I
DinastijaArsakidi
kralj Partije
Period217/211191. p. n. e.
PrethodnikArsak I/Tiridat I
NaslednikFrijapatije

Arsak II (grč. Ἀρσάκης; par. 𐭀𐭓𐭔𐭊 Aršak) je bio kralj Partije od 217. ili 211. p. n. e. do 191. p. n. e.

Izvori o njegovom poreklu su nejasni. Ne zna se sa sigurnošću da li je sin Arsaka, osnivača države sa centrom u Partiji,[1] ili njegovog brata Tiridata. Do konfuzije dolazi zbog toga što su partski vladari po dolasku na presto, iz poštovanja prema osnivaču države, uzimali ime Arsak. Obično se uzima da je Arsak II sin Arsaka I.

Seleukidski kralj Antioh III nastojao je da obnovi poljuljanu moć svog carstva. Zato je 209. p. n. e. napao Partiju da je vrati pod svoje okrilje kao pobunjenu seleukidsku oblast.[2] Antioh je prodro u Arsakovu zemlju, osvojio njegovu prestonicu uspeo da osvoji njegovu prestonicu Hekatompil, a potom nastavio prema Hirkaniji. Isprva bežeći pred nadmoćnijom vojskom, Arsak mu se na kraju suprotstavio u bici na planini Labus i bio poražen. Partski kralj je potom bio prinuđen da moli za mir, posle čega je vraćen na partski presto kao seleukidski vazal. Seleukidska vlast nad Partijom je bila toliko čvrsto uspostavljena da je Antioh III mogao bez problema da nastavi svoj pohod dalje na istok.[2]

O ostatku Arsakove vladavine ne zna se mnogo. Antioh je bio zauzet svojim brojnim ratnim pohodima, na kraju i jednim naročito teškim protiv Rima, i nije se mešao u prilike partske države. Posledica toga je bila da je Arsak mogao bez problema da nastavi da kuje novac sa svojim likom.

Arsak II je umro 191. p. n. e. Na vlasti ga je nasledio sin njegovog brata od strica Frijapatije.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Frankopan 2022, str. 35.
  2. ^ a b Fraj 1980, str. 123.

Literatura[uredi | uredi izvor]