Bitka kod Rafije

Bitka kod Rafije
Deo Četvrtog sirijskog rata
Vreme 22. jun 217. p. n. e. Mesto Rafa, kod Gaze Ishod Ptolemejska pobjeda
Sukobljene strane
Ptolemejsko kraljevstvo	Seleukidsko carstvo
Komandanti i vođe
Ptolemej IV od Egipta	Antioh III Veliki
Jačina
70.000 pješaka, 5.000 konjanika, 73 slona	62.000 pješaka, 6.000 konjanika, 103 slona
Žrtve i gubici
1.500 pješaka, 700 konjanika, većina slonova ubijena ili zarobljena	10.000 pješaka, 300 konjanika i 5 slonova ubijeno, 4.000 pješaka zarobljeno

Bitka kod Rafije, takođe poznata i kao bitka kod Gaze, odigrala se godine 217. p. n. e. za vrijeme četvrtog sirijskog rata između vojske seleukidskog kralja Antioha III na jednoj i vojske egipatskog kralja Ptolemeja IV na drugoj strani. Predstavljala je jednu od najvećih bitaka helenističkog perioda. Završila je egipatskom pobjedom kojom je odlučen rat, iako je dugoročno imala lošije posljedice po Egipat nego po Antioha.

Uvod

Antioh III je stupio na seleukidsko prijesto godine 223. p. n. e. odlučan da povrati teritorije koje je njegov otac Seleuk II Kalinik morao predati Egiptu u Trećem sirijskom ratu. Pripreme za rat protiv Egipta su počele odmah nakon stupanja na prijesto, a sam pohod trebalo je da započne 221. p. n. e. Antioha su, međutim, omele intrige njegovog glavnog ministra Hermeje i pobune satrapa u istočnim provincijama. Tek kada je uspeo da riješi te probleme, Antioh je pokrenuo pohod godine 219. p. n. e.

U međuvremenu je i sam Egipat prolazio kroz period političke nestabilnosti, izazvan smrću dugogodišnjeg vladara Ptolemeja III. Na prijesto je došao mladi Ptolemej IV, koji je pokazao malo zanimanja za državničke poslove i skoro svu vlast prepustio ministru Sosibiju. Kraljev ministar je svoju vlast nastojao da konsoliduje likvidacijama članova kraljevske porodice i njihovih potencijalnih pristalica, što je izazvalo metež u državnoj upravi. Zbog toga se Egipat nije mogao pripremati za Antiohovu invaziju, a i dio Ptolemejevih komandanta je prebjegao Seleukidima.

Zbog svega toga je Antioh bez nekih velikih poteškoća godine 219. p. n. e. zauzeo skoro sva područja Kelesirije, uključujući i Judeju. Tada je Sosibije, shvativši razmjere krize u kojoj se našla zemlja, započeo pregovore o miru s Antiohom. Zato 218. p. n. e. nije bilo većih operacija — Antioh je konsolidovao svoju vlast u novoosvojenim područjima, a Sosibije nastojao kupiti vrijeme kako bi podigao egipatsku vojsku. Nastojeći steći kakav-takav paritet s Antiohom, odlučio je, po prvi put u istoriji ptolemejskog Egipta, naoružati egipatske domoroce te i obučiti hoplitskoj taktici. Te su mjere dale ploda, te je do ljeta 217. p. n. e. kada je Antioh izgubio strpljenje i ponovno pokrenuo vojsku, Egipat imao vojsku s kojom se mogao suprotstaviti Seleukidima.

Tok bitke

Vojske su se pred bitku ulogorile oko 1 km jedna od druge. To je dovodilo do stalnih čarki. To je Teodot Etoljanin shvatio kao priliku da se noću osobno ušulja u Ptolemejev logor i pokuša ubiti egipatskog kralja. U tome nije uspio te je nakon pet dana čarkanja došlo do konačnog sudara dvije vojske.

Obje vojske su zauzele sličan borbeni poredak - svoju tešku pješadiju, odnosno falangu - su stavili u centar, dok je na oba krila stavljena konjica i bojni slonovi. Antioh je, pak, po uzoru na Aleksandra Velikog, uzeo mjesto na desnom krilu svoje vojske, dok se Ptolemej našao bliže centru.

Antiohov je plan bio da sa konjicom i slonovima na svom desnom krilu razbije lijevo krilo egipatske vojske. U početku je izgledalo da će Antiohov plan uspjeti - njegovi sirijski slonovi su svojim mirisom izazvali paniku među Ptolemejevim afričkim šumskim slonovima, što je dovelo do sveopćeg meteža u egipatskim redovima. Antioh je naredio juriš svog desnog krila te je lako razbio Ptolemejevu konjicu i egipatsku kraljevsku gardu na lijevom krilu, a potom njene ostatke počeo goniti prema Ptolemejevom logoru uvjeren da je izvojevao pobjedu.

U međuvremenu je u napad krenula i Ptolemejeva konjica na desnom krilu, te lako razbila Antiohovu konjicu. Sam je Ptolemej došao među pripadnike falange u centru i naredio da krenu u napad. Potaknuti svojim kraljem, egipatski vojnici su uspjeli razbiti neprijateljski centar i natjerati ga u bijeg.

Kada se Antioh sa svojom konjicom vratio iz Ptolemejevog logora, na svoje veliko iznenađenje je vidio da Egipćani nisu poraženi, nego da zapravo gone glavninu njegove vojske. Antioh je svoje vojnike pokušao zaustaviti i natjerati da ponovno zauzmu borbeni poredak, ali je dotada većina njih našla sklonište iza zidina grada Rafija. Antioh im se pridružio, te sljedeći dan poslao glasnike Ptolemeju zatraživši primirje da pokopa mrtve, a što je bilo prešutno priznanje poraza. Tom je zahtjevu udovoljeno.

Posljedice

Nakon bitke su započeli pregovori, a temeljem njih je sklopljen mirovni sporazum. Sosibije, uprkos očiglednoj vojničkoj pobjedi, nije insistirao na teškim uslovima za Antioha, zadovoljivši se time da vrati egipatsku vlast nad područjima Kelesirije koju je Antioh bio osvojio dvije godine ranije. Antiohu je, pak, dozvoljeno da od osvojenih područja zadrži luku Seleukiju Pijeriju. Time su obje strane imale razloga biti zadovoljne ishodom bitke.

Bitka je, pak, imala daleko ozbiljnije dugoročne posljedice po Egipat na unutrašnjem planu. S obzirom da je domorodačko stanovništvo po prvi put naoružano i obučavano u hoplitskoj taktici, time je oslabljena vlast grčko-makedonske elite. U godinama i decenijama iza bitke su učestale pobune protiv Ptolemejida, a neko vrijeme su ustanici od ptolemejidske vlasti uspjeli otcijepiti i Gornji Egipat. Ptolemejidi su, pak, tome nastojali stati na kraj preuzimajući sve više običaja i ikonografije drevnih egipatskih faraona. Ti su trendovi primjetni već na steli povodom pobjede koja datira iz novembra 217. p. n. e. a kojoj se Ptolemej prvi put naziva faraonom ne samo na egipatskom nego i na grčkom jeziku.

U popularnoj kulturi

Bitka je rekonstruisana u jednoj od epizoda BBC-jeve TV-serije Time Commanders.

Spoljašnje veze

• Battle of Raphia animated battle map by Jonathan Webb