Vilijam Hogart
Vilijam Hogart | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 10. novembar 1697. |
Mesto rođenja | London, Engleska |
Datum smrti | 26. oktobar 1764.66 god.) ( |
Mesto smrti | London, Velika Britanija |
Vilijam Hogart (engl. William Hogarth; London, 1697 — 1764) bio je engleski slikar i grafičar. Prvobitno je obučen za graviranje na metalu a slikarstvu se posvetio tek 1725. godine. U obliku scenskog prikaza sličnog onom u pozorištu stvarao je savremene moralne satire rokokoovske gracioznosti u kojima je britkom ironijom, preuveličavanjem i zaoštravanjem iznosio kritiku društva da bi kasnije počeo da iskazuje interesovanje za obične ljude.[1] U periodu od 1730. godine do 1732. godine nastala je njegova serija te vrste koja je danas sačuvana samo u vidu grafičkih reprodukcija, The Harlot’s Progress koja pokazuje životni put jedne kurtizane. Slede Život razvratnika iz 1735. godine i Venčanje po modi iz 1743. godine. Zahvaljujući grafičkim reprodukcijama (koje je Hogart često i sam pravio) a za koje je 1735. godine prvi put u istoriji umetnosti izdejstvovao autorsko pravo, njegove serije su doživele široku rasprostranjenost. Tim radovima izvršio je veliki uticaj na socijalnu grafiku 19. veka i postao je osnivač moderne karikature. Svojim suptilnim portretima koji su u početku bili pod uticajem Antoana Vatoa (a među njima je bilo i portreta dece sa skrivenom simbolikom) Hogart je postao neka vrsta umetničkog putokaza u Engleskoj. Crtačka akademija u ulici St Martin Lane u Londonu koju je 1734. godine nasledio od svog tasta sera Dž. Tornhila postala je pod njegovim rukovodstvom jedna od najznačajnijih engleskih umetničkih škola pre osnivanja Kraljevske akademije. Pažnju je izazvalo i njegovo delo iz teorije umetnosti Analiza lepote koje je objavio 1753. godine i u kojem se zalaže za to da se principi lepog traže u prirodi a ne u tradicionalnim teorijama o proporcijama.[2]
Hogart je rođen u Londonu u porodici niže srednje klase. U mladosti je stupio na šegrtovanje kod gravera, ali ga nije završio. Njegov otac je prošao kroz periode mešovitog uspega, i jedno vreme je bio zatvoren umesto neizmirenih dugova, što je događaj za koji se smatra da je snažno uticao na Vilijamove slike i grafike.[3]
Pod uticajem francuskog i italijanskog slikarstva i graviranja,[4] Hogartova dela su uglavnom satirične karikature, ponekad nepristojno seksualne,[5] uglavnom prvog ranga realističkog portreta. Postale su široko popularne i masovno proizvođene putem grafika tokom njegovog života, a on je bio daleko najznačajniji engleski umetnik svoje generacije. Čarls Lam je smatrao da su Hogartove slike knjige, ispunjene „prepunim, plodnim, sugestivnim značenjem reči. Ostale slike gledamo; njegove slike čitamo”.[6]
Rani život[uredi | uredi izvor]
Vilijam Hogart je rođen je u Bartolomeu Klozu u Londonu od oca Ričarda Hogarta, siromašnog nastavnika latinskog jezika i pisca udžbenika, i majke En Gibons. U mladosti je bio šegrt kod gravera Elisa Gambla u Lester Fildsu, gde je naučio da gravira trgovačke karte i slične proizvode.[7][8]
Mladi Hogart se takođe živo interesovao za ulični život metropole i londonske sajmove i zabavljao se crtajući likove koje je video. Otprilike u isto vreme, njegov otac, koji je otvorio neuspešnu latinsku kafanu kod Sent Džons kapije, bio je zatvoren zbog dugova u zatvoru Flit pet godina. Hogart nikada nije govorio o zatvorskom periodu svog oca.[9]
Godine 1720, Hogart se upisao na prvobitnu akademiju St Martin's Lejn u Piter Kortu u Londonu, koju su vodili Luis Šeron i Džon Vanderbank. Pohađao je nastavu zajedno sa drugim budućim vodećim ličnostima u umetnosti i dizajnu, kao što su Džozef Hajmor, Vilijam Kent i Artur Pond.[10][11] Međutim, čini se da je akademija prestala sa radom 1724. godine, otprilike u isto vreme kada je Vanderbank pobegao u Francusku kako bi izbegao kreditore. Hogart se prisetio prve inkarnacije akademije: „ovo je trajalo nekoliko godina, ali je blagajnik utajio novac od pretplate, te su peć, lampe itd. zaplenjeni za kiriju i cela afera je dosegla svoj kraj.“[11] Hogart se zatim upisao u još jednu školu crtanja, u Kovent Gardenu, ubrzo nakon što je otvorena u novembru 1724, koju je vodio ser Džejms Tornhil, slikarski narednik kod kralja. O Tornhilovoj eri, Hogart je kasnije tvrdio da su mu, čak i kao šegrtu, „slika Svetog Pavla i Grinička bolnica ... u to vreme vrtela u glavi“, misleći na masivne šeme dekoracije koje je Tornhil naslikao za kupolu katedrale Svetog Pavla i bolnice u Griniču.[10]
Hogart je postao član kluba Ruže i krune, sa Piterom Tilemansom, Džordžom Vertuom, Majklom Dalom i drugim umetnicima i poznavaocima.[12]
Izabrani radovi[uredi | uredi izvor]
- Slike
-
Pre, 1731
-
Posle, 1731
-
Portret Inigo Džounsa, engleskog arhitekte
-
Venčanje Stefana Bekingama i Meri Koks, 1729
-
Begarova opera VI, 1731, Tejtova britanska verzija (22.5 x 30 ins.)
-
Sautvark vašar, 1733
-
Vilijam Džons, matematičar, 1740
-
Hogartov portret kapetana Tomasa Korama, 1740
-
Mis Meri Edvards 1742
-
Prodavačica škampa 1740–1745
-
Marš garde do Finčlija (1750), satirični prikaz trupa okupljenih da brane London od Jakobitske pobune 1745.
-
Hogart slika komičnu muzu. Autoportret koji prikazuje Hogartova slika Taliju, muzu komedije i pastoralne poezije, 1757–1758.
-
Klupa, 1758
-
Hogarthove sluge, sredina 1750-ih.
-
Vilijam Hogartove Izborne serije, Humor izbora, ploča 2
-
Spavajuća kongregacija, 1728, Institut umetnosti Mineapolisa
- Gravure
-
Rana štampa iz 1724, Pravedan pogled na britansku pozornicu
-
Industrija i nerad, tabla 11, Zaludni šegrt pogubljen u Tiburnu
-
Vilijam Hogartova gravura jakobitskog lorda Lovata pre njegovog pogubljenja
-
Hogartova satirična gravura radikalnog političara Džona Vilksa.
-
Gravura, Pre u izdanju iz 1736. godine, bazirana na ranijem „ulju”
-
Gravura, Posle
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „The Rococo Influence in British Art – dummies”. dummies (na jeziku: engleski). Pristupljeno 23. 6. 2017.
- ^ According to Elizabeth Einberg, "by the time he died in October 1764 he had left so indelible a mark on the history of British painting that the term 'Hogarthian' remains instantly comprehensible even today as a valid description of a wry, satirical perception of the human condition." Hogarth the Painter, London: Tate Gallery, 1997, p. 17.
- ^ Ronald Paulson, Hogarth, vol. 1: The 'Modern Moral Subject', 1697–1732 (New Brunswick 1991), pp. 26–37.
- ^ Frederick Antal, Hogarth and His Place in European Art (London 1962); Robin Simon, Hogarth, France and British Art: The rise of the arts in eighteenth-century Britain (London 2007).
- ^ Bernd W. Krysmanski, Hogarth's Hidden Parts: Satiric Allusion, Erotic Wit, Blasphemous Bawdiness and Dark Humour in Eighteenth-Century English Art (Hildesheim, Zurich and New York: Georg Olms 2010).
- ^ Lamb, Charles, The Works of Charles and Mary Lamb, E.V. Lucas Publishing, 1811, Vol. 1, pg 82, On the genius and character of Hogarth
- ^ Ellis Gamble Biographical Details. The British Museum.
- ^ W. H. K. Wright. The Journal of the Ex Libris Society, Volume 3 (A & C. Black, Plymouth, 1894)
- ^ Ronald Paulson, Hogarth, vol. 1 (New Brunswick 1991), pp. 26–37.
- ^ a b Bindman, David (23. 9. 2004). „Hogarth, William (1697–1764), painter and engraver”. Oxford Dictionary of National Biography (online izd.). Oxford University Press. doi:10.1093/ref:odnb/13464. (Subscription or UK public library membership required.)
- ^ a b Myrone, Martin (24. 5. 2008). „St Martin's Lane Academy (act. 1735–1767)”. Oxford Dictionary of National Biography (online izd.). Oxford University Press. doi:10.1093/ref:odnb/96317. (Subscription or UK public library membership required.)
- ^ Coombs, Katherine, 'Lens [Laus] family (per. c. 1650–1779), artists' in Oxford Dictionary of National Biography (Oxford University Press, 2004)
Literatura[uredi | uredi izvor]
- William Hogarth, John Bowyer Nichols, ed. Anecdotes of William Hogarth, Written by Himself (J. B. Nichols and Son, 25 Parliament Street, London, 1833)
- Peter Quennell, Hogarth's Progress (London, New York, Ayer Co., (1955) ISBN 978-0836981452)
- Quennell, Peter. "Hogarth's Election Series." History Today (Apr 1953) 3#4 pp. 221–232
- Frederick Antal, Hogarth and His Place in European Art (London 1962).
- Georg Christoph Lichtenberg, Ausführliche Erklärung der Hogarthischen Kupferstiche (Munich: Carl Hanser Verlag, (1972) ISBN 3-86150-042-6)
- Sean Shesgreen, Hogarth 101 Prints (New York: Dover 1973).
- David Bindman, Hogarth (London 1981).
- Sean Shesgreen, Hogarth and the Times-of-the-Day Tradition (Ithaca, New York: Cornell UP, 1983).
- Ronald Paulson, Hogarth's Graphic Works (3rd edn, London 1989).
- Ronald Paulson, Hogarth, 3 vols. (New Brunswick 1991–93).
- Elizabeth Einberg, Hogarth the Painter (London: Tate Gallery, 1997).
- Jenny Uglow, Hogarth: A Life and a World (London 1997).
- Frédéric Ogée and Hans-Peter Wagner, eds., William Hogarth: Theater and the Theater of Life (Los Angeles, 1997).
- Hans-Peter Wagner, William Hogarth: Das graphische Werk (Saarbrücken, 1998; revised edition, Trier 2013).
- David Bindman, Frédéric Ogée and Peter Wagner, eds. Hogarth: Representing Nature's Machines (Manchester, 2001)
- Bernadette Fort, and Angela Rosenthal, eds., The Other Hogarth: Aesthetics of Difference (Princeton: Princeton UP, 2001)
- Christine Riding and Mark Hallet, "Hogarth" (Tate Publishing, London, 2006).
- Robin Simon, Hogarth, France and British Art: The rise of the arts in eighteenth-century Britain (London, 2007)
- Ilias Chrissochoidis, "Handel, Hogarth, Goupy: Artistic intersections in Handelian biography", Early Music 37/4 (November 2009), 577–596.
- Krysmanski, Bernd W. (2010). Hogarth's Hidden Parts: Satiric Allusion, Erotic Wit, Blasphemous Bawdiness and Dark Humour in Eighteenth-Century English Art. (Hildesheim, Zurich, New York: Olms-Verlag. ISBN 978-3487144719.)
- Johann Joachim Eschenburg, Über William Hogarth und seine Erklärer, ed. Till Kinzel (Hanover: Wehrhahn, (2013) ISBN 978-3-8652-5347-7)
- Cynthia Ellen Roman, ed., Hogarth's Legacy (New Haven and London: Yale University Press, 2016)
- Elizabeth Einberg, William Hogarth: A Complete Catalogue of the Paintings (New Haven and London, Yale University Press for Paul Mellon Centre for Studies in British Art, 2016)
- Hind, C. Lewis (1910). Hogarth. Masterpieces in Colour. London: T.C. & E.C. Jack.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- The Works of William Hogarth, 1822 Heath edition (engravings and commentaries by John Nichols)
- William Hogarth's biography, style, artworks and influences
- Hogarth & John Wilkes - UK Parliament Living Heritage
- William Hogarth at The National Gallery
- William Hogarth and 18th-Century Print Culture Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. maj 2021)
- The Site for Research on William Hogarth (annotated online bibliography)
- Print series in detail
- Hogarth exhibition at Tate Britain, London Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. septembar 2008) (7 February – 29 April 2007)
- William Hogarth at Wikigallery Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. oktobar 2009)
- Vilijam Hogart na sajtu Projekat Gutenberg (jezik: engleski)
- Vilijam Hogart na sajtu Internet Archive (jezik: engleski)
- Location of Hogarth's grave on Google Maps
- The Analysis of Beauty, 1753 (abridged 1909 edition)
- Hogarth's The Rake's Progress and other of his works
- 'Hogarth's London', lecture by Robin Simon at Gresham College, 8 October 2007 (available for download as MP3, MP4 or text files)
- Hogarth's London video hosted at Tate Britain's website by Martin Rowson
- William Hogarth's Works hosted at The Victorian Web