Dagestanski narodi
| МагIарулал, Лезгияр, Дарганти, Лак | |
|---|---|
 Brojnost dagestanskih naroda na Kavkazu po opštima prema popisu stanovništva iz 2010. godine. | |
| Ukupna populacija | |
| 5.000.000 | |
| Regioni sa značajnom populacijom | |
 Rusija
| 4.000.000
|
 Azerbejdžan | 650.000 |
 Turska | ≈ 200.000[1] |
 Kazahstan | 20.000 |
 Turkmenistan | 20.000 (procjena 2020) |
| Jezici | |
dagestanski jezici:
| |
| Religija | |
| sunitski islam, hrišćanstvo (samo Udini) | |
| Slični narodi | |
| vajnahski narodi | |
Dagestanski narodi su egzoetnonim naroda Republike Dagestan, koji su istorijska živjeli na teritoriji savremenog Dagestana i djelimično u sjevernom području Azerbejdžana i istočne Gruzije. Govore jezike dagestanske grupe nahsko-dagestanke porodice kavkaske jezičke zajednice.[2][3]
Naziv
[uredi | uredi izvor]Do dvadesetih godina 20. vijeka svi planinski narodi Dagestana nazivali su se Lezgini.[4][5] Međutim, nakon dvadesetih godina, uveden je novi termin — Dagestanci, koji je takođe obuhvatao turkijske Kumike, Azere, Nogajce, ali i Ruse, Tate, Gorske Jevreje i druge narode Dagestana koji ne govore nahsko-dadagestanske jezike.
Uprkos tome, među narodima koji govore lezginski oni se i dalje nazivaju Lezginima, što je i njihov lični naziv. Avari koriste магIарулал — „planinski ljudi” za svoj opšti lični naziv, ando-cezki narodi takođe imaju svoje nazive, nastala od imena sela. Darginci, Kubačinci i Kajtagci koriste uobičajeni lični naziv — дарганти ili дубурланти, što u prevodu znači „planinski ljudi”. Uprkos različitim nazivima i jezičkim osobenostima, svi dagestanski narodi nahsko-dagestanske porodice imaju zajedničko porijeklo.
Savremeni naziv Dagestanci nije sopstveni naziv samih Dagestanaca. Oni sami sebe imenuju po selima odakle potiču i nemaju jedinstveno ime.[6][7]
Egzoetnonim Dagestanci i oblici njegove upotrebe:
- Dagestanci (u užem smislu) — narodi sjeverokavkaske nadporodice nahsko-dagestanske porodice dagestanske grupe, koji imaju zajedničko porijeklo sa savremenim Lezginima, odnosno sa narodima avaro-ando-cezske, darginske, lakske i narodno lezginske jezičke porodice. U prošlosti su drugi narodi bili poznati kao „Lezgini” i imali samosvjest jednog naroda.[8]
- Dagestanci (u širokom smislu) — svi narodi koji naseljavaju Dagestan, uključujući turkijske Kumike, Azere, Nogajce, kao i Tate i Ruse.
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ „KAFKAS KÖKENLİLERİN TÜRKİYE'DEKİ DAĞILIMI”. angelfire.com (na jeziku: turski). Pristupljeno 15. 7. 2024.
- ^ S. A. Arutюnov, G. A. Sergeeva (2004—2017). „Dagestanskie narodы”. Ur.: gl. red. Ю. S. Osipov. Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя : [v 35 t.]. M.: Bolьšaя rossiйskaя эnciklopediя. str. /. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum:
|date=(pomoć) - ^ Korяkov 2006, str. 26; Kapustina & Karpov 2010.
- ^ Hapizov, Š. M. (10. 2. 2015). „O tom, kak pantюrkistы provodili perepisь 1926 g.”. mkala.mk.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 16. 7. 2024.
- ^ Nikonov & Stratanovič 1971, str. 15; Titova 1999, str. 4; Bartolьd 2002, str. 410; Mamedli 2008, str. 180.
- ^ Korяkov 2006.
- ^ „DAGESTAN,avarcы,dargincы,lezginnы,lezginka,narodы Dagestana,istoriя,kulьtura,dagestanskaя muzыka”. dagestan.boxmail.biz (na jeziku: ruski). Pristupljeno 16. 7. 2024.
- ^ Alekseev 1999, str. 156.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Korяkov, Ю. B (2006). „Reestr kavkaskih яzыkov” (PDF). Atlas kavkazskih яzыkov: s priloženiem polnogo reestra яzыkov (na jeziku: ruski). Moskva: Piligrim. str. 21—41. ISBN 978-5-9900772-1-8. Pristupljeno 16. 7. 2024.
- Alekseev, Mihail Egorovič, ur. (1999). „Nahsko-dagestanskie яzыki”. Яzыki mira: Kavkazskie яzыki (na jeziku: ruski). Moskva: Academia. str. 156—165. ISBN 5-87444-079-8.
- Titova, T. A. (1999). Lezginskaя semья na rubeže XIX-XX vekov: эtnografičeskie očerki (na jeziku: ruski). Kaz: Novoe znanie. ISBN 978-5-89347-042-0. Pristupljeno 16. 7. 2024.
- Mamedli, Aliaga (2008). Sovremennыe эtnokulьturnыe processы v Azerbaйdžane: osnovnыe tendencii i perspektivы (na jeziku: ruski). Baku: Izdatelьstvo "Universitet Hazar". ISBN 978-9952-8012-6-2. Pristupljeno 16. 7. 2024.
- Nikonov, Vladimir Andreevič; Stratanovič, Grigoriй Grigorьevič (1971). Эtnografiя imen: Sbornik stateй (na jeziku: ruski). Moskva: Nauka. Pristupljeno 16. 7. 2024.
- Bartolьd, Vasiliй Vladimirovič (2002). Bolьšakov, Oleg Georgievič, ur. Rabotы po istoričeskoй geografii (na jeziku: ruski). Moskva: Izdatelьskaя firma "Vostočnaя lit-ra" RAN. str. 410. ISBN 978-5-02-018295-0. Pristupljeno 16. 7. 2024.
- Kapustina, E. L.; Karpov, Ю. Ю. (2010). Fedorova, E. G., ur. „Kvarelьskie avarcы v XX v” (PDF). Materialы polevыh issledovaniй MAЭ RAN (na jeziku: ruski). SPb: MAЭ RAN. 10: 118—137. Pristupljeno 16. 7. 2024.
