Pređi na sadržaj

Deklaracija o nezavisnosti Albanije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Deklarisanje nezavisnosti Albanije u Valoni 1912.

Deklaracija o nezavisnosti Albanije (alb. Deklarata e Pavarësisë, Shpallja e Pavarësisë) je izjava kojom je grupa Albanaca, okupljenih u privatnoj kući u vlasništvu Džemil-bega (alb. Xhemil bey)[1] u Valoni, 28. novembra 1912. godine deklarisala formiranje nezavisne države Albanije.

Aktivnosti Ismailja Ćemalija povodom deklarisanja formiranja nezavisne Albanije[uredi | uredi izvor]

Najvažniju ulogu u ovom događaju je imao Ismailj Ćemali koji je objavio svoje memoare u kojima je izneo detalje o svom političkom angažovanju. Kada je saznao da je vojska Kraljevine Srbije posle Kumanovske bitke (23. i 24. oktobar 1912) ušla u Skoplje Ćemali je otputovao iz Trsta, u kojem se sastao sa crnogorskim princom Mirkom, u Bukurešt u Rumuniji u kojem živi velika kolonija Albanaca. Ćemali se u Bukureštu dogovorio sa 15 članova albanske kolonije u Bukureštu da zajedno otputuju u Albanski vilajet. Ćemali je iz Bukurešta poslao telegram u sve krajeve Albanskog vilajeta i najavio svoj dolazak i zahtevao da se pošalju delegati iz svih krajeva vilajeta u Valonu u kojoj će se održati nacionalni kongres u cilju realizacije nacionalnih aspiracija Albanaca. Međutim, kada je stigao u Beč, dobio je telegram od ličnog prijatelja iz Budimpešte koji ga je pozvao u Budimpeštu na sastanak sa visokorangiranom osobom. Po dolasku u Budimpeštu, Ćemali se prvo susreo sa grofom Andrašijem, a zatim sa ministrom inostranih poslova Austrougarske grofom Berčtoldom, koji je podržao njegove poglede na rešenje nacionalnog pitanja Albanaca i stavio mu na raspolaganje brod koji će ga hitno prevesti do prve luke u Albanskom vilajetu pre nego što padne u ruke vojsci Kraljevine Srbije.

Nakon što su vojske država Balkanskih saveznica osvojile najveći deo teritorije balkanskih vilajeta Osmanskog carstva, Austrougarska je svojim ratnim brodom[2] prevezla Ismailja Ćemalija u Drač u koji mu je dozvolila iskrcavanje (posle kontrole njegovih putnih isprava) grčka mornarica koja je držala luku Drač pod blokadom. Iz Drača je Ćemali sa grupom Albanaca iz Rumunije odjahao u Valonu. Na putu ka Valoni bio je obavešten porukom jednog komšije koji je došao da se susretne sa njim, da je zapovednik garnizona vojske Osmanskog carstva izdao naređenje lokalnoj žandarmeriji da ga uhapse i sprovedu u njegov štab. Da bi izbegli poteru Ćemali i njegovi saputnici iz Bukurešta su promenili rutu putovanja i prenoćili u susednom selu. Sledećeg jutra šef žandarmerije koji je navodno dobio nalog da uhapsi Ćemalija, doneo mu je telegram od istog zapovednika iz Janjine kojim se traži od lokalnih vlasti da im dočekaju sa počastima i učine sve da im pomognu tokom njihovog putovanja. Pošto je bio uplašen da je reč o klopci, Ćemali zaobilaznim putevima odlazi u Valonu.[3] .

Deklarisanje nezavisnosti Albanije[uredi | uredi izvor]

Očevi osnivanja[uredi | uredi izvor]

U Valoni Ćemali okuplja grupu Albanaca sa teritorije četiri vilajeta Osmanskog carstva u kojima su živeli Albanci (Kosovski, Skadarski, Janjinski i Bitoljski vilajet) uključujući i četvoricu Albanaca iz Rumunije. Ova grupa učesnika nacionalnog kongresa se u Albaniji naziva Očevima osnivanja (alb. Baballaret e kombit). Oni su 28. novembra 1912. proglasili sebe poslanicima Narodne skupštine i na skupu održanom u jednoj privatnoj kući jednoglasno se saglasili sa predlogom koji im je pročitao Ismailj Ćemali. Ćemali je obavestio prisutne da je u Beču u Austrougarskoj postigao dogovor o usvajanju deklaracije o nezavisnosti.

Iako je iz određenih delova vilajeta Osmanskog carstva u kojima su živeli Albanci bilo prisutno više osoba, posle duže diskusije, dogovoreno je da svaki region ima po jedan glas, nezavisno od broja osoba iz tog regiona koje su prisutne[1]. Salih Đuka je obavestio prisutne da očekivani učesnici kongresa iz Korče i Skadra nisu mogli da budu prisutni zbog toga što su Korča i Skadar bili u vojnom okruženju. Zbog toga su odabrane četiri prisutne osobe, poznate po svom patriotizmu, da predstavljaju Korču i Skadar[1]. Zatim je Salih Đuka obavestio prisutne da je iz Parmeta stigao telegram u kojem se navodi da će njihovog učesnika kongresa koji nije mogao da bude prisutan, zameniti dvojica drugih učesnika. Dve osobe su poslale telegram u kojem obaveštavaju učesnike kongresa da će oni doći kao predstavnici Ohrida i Struge[1]. Tri učesnika kongresa su kasnila na kongres pa je evidentirano da se njihovo prisustvo očekuje[1]. Tekst deklaracije je potpisala 41 osoba.

Tekst deklaracije[uredi | uredi izvor]

U Valoni, dana 15/28. novembra 1328/1912.

Na osnovu govora Predsednika, Ismailja Ćemalija, u kojem je on govorio o velikim opasnostima sa kojima se danas Albanija suočava, svi delegati su jednoglasno odlučili da bi Albanija, od danas, trebalo da bude samostalna, slobodna i nezavisna.

Aktivnosti posle deklarisanja[uredi | uredi izvor]

Predlog teksta koji je usvojen se u suštini svodi na usvajanje deklaracije o stvaranju nezavisne države Albanije[4]. Upravljanje je tom prilikom povereno privremenoj vladi, dok je dogovoreno da se izabere veće staraca koje bi pomagalo privremenoj vladi i da se o ovom događaju velike sile obaveste telegramom. Vođa privremene vlade je bio Ismailj Ćemali. Organizovanje narodne vojske povereno je Rizi-begu iz Đakovice i Isi Boljetincu, koji se preko Ljume povukao pred vojskom Kraljevine Srbije u Valonu[5].

Po usvajanju pročitanog predloga Ismailj Ćemali je izašao na terasu zgrade skupštine i pred nekoliko stotina okupljenih Albanaca mahao crvenom zastavom sa crnim dvoglavim orlom.

Luku Valona je odmah po početku Prvog balkanskog rata grčka ratna mornarica svojim brodovima držala u blokadi i sa svojih brodova je vršila artiljerijsko bombardovanje Valone. Izolacija Valone od ostatka sveta je uvećana kada je grčka mornarica presekla telegrafski kabl i onemogućila komunikaciju stanovnika Valone putem telegrama.

Posledice deklarisanja formiranja Albanije[uredi | uredi izvor]

Deklaracija o nezavisnosti Albanije spada u jednostrane deklaracije o nezavisnosti, zbog toga što je objavljena bez saglasnosti države na čijoj je teritoriji deklarisano formiranje nove države (Osmansko carstvo).

Nije moguće precizno definisati instituciju koja je usvojila deklaraciju, pošto je grupa ljudi koja se izjasnila za ovu deklaraciju Ismailj Ćemali u suštini bila grupa učesnika na skupu pod nazivom Nacionalni Kongres.

Prilikom usvajanja deklaracije o nezavisnosti Albanije nije definisana teritorija države na koju se deklaracija odnosi. Na osnovu činjenice da su okupljeni došli iz svih krajeva Albanskog vilajeta može se samo pretpostaviti da se ova deklaracija odnosi na sva četiri vilajeta koja su naseljavali Albanci (Kosovski, Skadarski, Janjinski i Bitoljski). Pošto na teritoriji ova četiri vilajeta Albanci ne čine apsolutnu većinu stanovnika i pošto učesnici Nacionalnog Kongresa u Valoni nisu bili izabrani predstavnici građana verovatno nije za čuđenje činjenica da je ovo deklarisanje nezavisnosti bilo potpuno ignorisano i od strane Osmanskog carstva, Velikih sila i Balkanskih saveznika što je izazivalo zgražavanje Ismailja Ćemalija i njegovih saradnika[6]. Tek krajem marta 1913. godine se Ismailju Ćemaliju obraća neko od evropskih vladara. U pitanju je bio francuski vojvoda od Monpensjera (Due de Montpensier) koji se obratio Ćemaliju sa molbom da pomogne u njegovoj kandidaturi za kneza Albanije. Ćemali prihvata da pokuša da mu pomogne i 1. aprila 1913. godine jahtom vojvode od Monpensjera isplovljava iz Valone u Brindizi, iz kojeg putuje u Rim, Beč, Pariz i London. U Beču je Grof Berčtold otvoreno nagovestio Ćemaliju da su izuzetno male šanse da se ostvare njegove želje za formiranjem nezavisne države Albanije[7]. Ćemalijevi napori da ustoliči vojvodu od Monpensjera na albanski tron su se pokazali potpuno bezuspešnim, jer na sudbinu delova okupiranih vilajeta Osmanskog carstva nije uticao Ćemali i njegov nacionalni kongres, već ambasadorska konferencija u Londonu koja je trajala od decembra 1912. do kraja maja 1913.

Ćemali i njegove pristalice nisu ostvarivale vlast na teritorijama Janjinskog i Skadarskog vilajeta koje balkanski saveznici nisu okupirali, čak ni posle povlačenja vojski Osmanskog carstva i balkanskih saveznika. Esad-paša Toptani je 16. oktobra 1913. osnovao Republiku Centralnu Albaniju sa prestonicom u Draču. Bilo je očigledno da u novoj državi koju su 29. jula 1913. godine formirale velike sile postoji sukob između Ismailja Ćemalija i njegovih pristalica i Esad-paše Toptanija koji je imao pod kontrolom veliki broj naoružanih vojnika. Kada su početkom 1914. godine Velike sile postavile kneza Vilhelma od Vida na albanski tron u prvu albansku vladu nije ušao Ismailj Ćemali i njegove pristalice, već Esad-paša Toptani i to na mestu ministra unutrašnjih poslova i ministra odbrane.

Uprkos činjenici da su, na osnovu Londonskog ugovora o miru potpisanog 30. maja 1913. godine, velike sile izvršile formiranje države Albanije 29. jula 1913. godine i da deklaracija o nezavisnosti Albanije nije imala nikakav uticaj na odvijanje događaja vezanih za državu Albaniju, dan usvajanja deklaracije o nezavisnosti Albanije je državni praznik u Albaniji pod nazivom Dan nezavisnosti[8] koji slave i svi Albanci van Albanije, neki i pod imenom Dan albanske zastave.

Kontroverze[uredi | uredi izvor]

Esad-paša Toptani je 16. oktobra 1913. osnovao Republiku Centralnu Albaniju sa prestonicom u Draču i smatrao je da je privremena vlada na čijem je čelu Ismailj Ćemali nelegalna i nelegitimna lična tvorevina grupe ljudi[9].

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d „Robert Elsi, Tekstovi i dokumenti o albanskoj istoriji, objavljeno na sajtu o albanskoj istoriji”. Arhivirano iz originala 07. 05. 2011. g. Pristupljeno 07. 04. 2010. 
  2. ^ Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu
  3. ^ Memoari Ismailja Ćemalija, CONSTABLE AND COMPANY LTD, London, 1920, pp. 372.[mrtva veza]
  4. ^ Historia e Popullit Shqiptar II (Istorija albanskog naroda II), Priština, 1968, pp. 352.
  5. ^ D. Đorđević, Izlazak Srbije na Jadransko more i konferencija ambasadora u Londonu 1912, str. 84-85, Beograd, 1956.
  6. ^ Memoari Ismailja Ćemalija, CONSTABLE AND COMPANY LTD, London, 1920, pp. 374.[mrtva veza]
  7. ^ Memoari Ismailja Ćemalija, CONSTABLE AND COMPANY LTD, London, 1920, pp. 376.[mrtva veza]
  8. ^ „Internet sajt o nacionalnim praznicima u svetu”. Arhivirano iz originala 09. 11. 2020. g. Pristupljeno 29. 03. 2010. 
  9. ^ „Memorandum o Albaniji, Esad-paša Toptani”. Arhivirano iz originala 02. 11. 2013. g. Pristupljeno 23. 03. 2010.