Домарица
| Domarica | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Divizija: | |
| Klasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | P. domiciliana
|
| Binomno ime | |
| Peziza domiciliana Cooke (1877)
| |
| Sinonimi | |
|
Peziza Adae Sadler ex Cooke (1857) | |
Domarica je vrsta gljive koja pripada rodu pločarica. Jestiva je i veoma ukusna. Česta je i veoma je rasprostranjena na našim područjima. Često je možemo zamjeniti za mjehuraču i zrnastu pločaricu koje su takođe jestive. Njeno latinsko ime je Peziza domiciliana Cke.
Apotecija[uredi | uredi izvor]
Apotecija je duguljasta i nepravilno eliptična, u obliku dosta duboke šalice ili kandila, ponekad gotovo i pehara, visok od 1,7 do 3,3 centimetra; stariji nepravilno udubljeni i valoviti; rub samo na početku prema unutra zavrnut, ubrzo ispravljen, iskrzan i čak krunoliko urezan. U dnu manje-više stručkoliko izvučen, od jedva zamjetnog do 2cm visokog i u vrhu do 1,2 centimetra širokog stručka, većinom u obliku vimena.
Himenij[uredi | uredi izvor]
Himenij je vlažan i gladak, ali ne i sjajan, grbavo ili žljebovito neravan, ponekad gotovo ispresavijan. Boja okersmeđa, kao svijetla bijela kafa, te kao lješnjak ili kao čokolada smeđ; što prosušeniji to tamniji.
Excipulum[uredi | uredi izvor]
On je tanko pustenast, raspucava se na sitna polja ili paperjasta zrnca, promočen je istobojan himeniju ali svijetliji, proosušen bijel. Većinom kroz raspukline excipulamu probija boja mesa prošarano ili tačkasto.
Meso[uredi | uredi izvor]
Meso je debelo, oko 2 milimetra. Boje ambre odnosno meda. Dosta tvrdo i ne tako lako lomljivo kao u većine pločarica. Voštane konzistencije. Ukus prijatan, miris gljivlji, veoma prijatan, ponekad jači, ponekad slabiji.
Mikroskopija[uredi | uredi izvor]
Spore su pravilno eliptične, hyaline'', bez kapljica, samo ponekad su prezrele sitno i rijetko istočkane. Asci na jod zeleno poplave, i to ne isključivo u porusu, nego često i sve do polovine. Subhimenij od ogromnih okruglastih stanica, do 70 mi promjera. Bijelo tkivo excipuluma od intricatnih kobasičastih hifa, što na prerezu djeluje globulozno, širokih 5-7 mi. Parafize gusto septirane, 3-7 mi u ponešto zadebljanom vrhu.
Stanište i rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Jedna od naših najčešćih pločarica, uključujući i Mediteran. Redovito raste na pješčanom tlu , bilo uz tekućine, bilo na gradilištima, na sitnom gređevnom pijesku ili na štuku, osobito rado ako je izmiješan s pepelom. Rastu u gustim kolonijama, većinom srasle jedna uz drugu.
Doba[uredi | uredi izvor]
IV, V, IX, X.
Jestivost[uredi | uredi izvor]
Kvalitetna jestiva gljiva, mnogo ukusnija od mjehurače. Meso joj se ne kvari lako, samo od sebe se osuši. Oprati je temeljito od pijeska, iscijediti i lagano pržiti na crvenom luku i crvenoj paprici dok joj se vlastiti sok ne zgusne. Pred sam kraj dodati i so.
Slične vrste[uredi | uredi izvor]
Naoko je vrlo slična mjehurači i sa njom je često zamjenjuju. Mjehurača je takođe česta gljiva, koja ne raste na pijesku već na stajnjaku i smeću. Njeno meso je u odnosu na Domarivu lomljivo i lako kvarljivo, bez mirisa i arome. Slična je i zrnasta pločarica. Takođe česta gljiva naših područja, javlja se većinom na biljnim ostacima, uključujući i piljevinu. Ona je manja, većinom smeđe boje s maslinastim i u sredini gotovo crnim primjesama. Presitna za jelo ali bezopasna.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ključ za gljive; Ivan Vocht; ITRO"Naprijed"; Zagreb 1986.
