Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija je metropolija i nadbiskupija Katoličke crkve. Nadležni metropolit i nadbiskup je kardinal Josip Bozanić, a sedište nadbiskupije se nalazi u Zagrebu.

Istorija

Zagrebačku biskupiju utemeljio je oko 1094. godine ugarski kralj Ladislav I Sveti, kako bi učvrstio svoju novostečenu vlast nad Slavonijom. Nova dijeceza je upravno podvrgnuta nadbiskupiji u Ostrogonu (današnji Estergom u Mađarskoj), a zatim 1180. godine Kaločkoj nadbiskupiji, pod čijom je upravom ostala sve do 1852. godine. Od 13. veka zagrebački biskupi nastoje da se Zagrebačka biskupija podigne na čast nadbiskupije i tako izuzme ispod ugarske crkvene jerarhije. Do sredine 19. veka sprečavale su to nepovoljne političke okolnosti (provala Tatara, Mletačka republika i Osmanlije te ugarski crkveni vrh).

Viševekovna problematika uzdignuća Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije našla se opet na dnevnom redu u doba pojačanog procesa hrvatskog narodnog preporoda. Stvar je u svoje ruke uzeo Hrvatski sabor, kojim je predsedavao zagrebački biskup Juraj Haulik u časti banskog namesnika. Nakon toga, 1850. godine ban Josip Jelačić intervenisao je u Beču (u međuvremenu su 1848. prekinuti odnosi kraljevina Hrvatske i Ugarske) i molio da se Zagrebačka biskupija uzvisi na čast nadbiskupije i metropolije. Konačno je 12. avgusta 1850. godine sam kralj Franc Jozef potpisao odredbu kojom se Zagrebačka biskupija uzvisuje na čast nadbiskupije za hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. Zbog dugotrajnog otpora ostrogonskog i kaločkog nadbiskupa i Sveta Stolica je dve godine odgađala konačno rešenje.

Zahvaljujući ponovnoj urgenciji bana Jelačića i ustrajnom nastojanju bečke vlade, te konačnom zauzimanju papskog nuncija u Beču, nadbiskupa i kardinala Mihalja Viale-Prela, sve je rešio papa Pije IX koji je 11. novembra 1852. objavio svečanu bulu Ubi primum placiut. Tom se papskom bulom ustanovljuje i određuje da se Zagrebačka biskupija podigne na nadbiskupiju, a da grad Zagreb, odnosno Zagrebačka katedrala bude metropolitanskom crkvom nove nadbiskupije i njenim sedištem, a njenom predstavniku nadbiskupu pripao bi palij, krst i sve časti povezane uz taj naslov. Ta se nadbiskupija osniva kao samostalna hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina. Novoj metropoliji podređene su biskupije koje su do sada sa Zagrebačkom spadale pod Kaločku metropoliju. Prema tome, Zagrebačkoj nadbiskupiji su podređene Bosansko-srijemska biskupija (današnja Đakovačko-srijemska biskupija), Senjsko-modruška biskupija i Križevačka eparhija (grkokatolička). Prema idućoj odredbi Svete Stolice, papski nuncij kardinal Viale-Prela svečano je 8. maja 1853. godine u Zagrebačkoj katedrali ustoličio prvoga zagrebačkog nadbiskupa Juraja Haulika.

U 20. veku javilo se pitanje podele nadbiskupije koja je postala prevelika površinom i brojem vernika, a time i teška za pastoralno upravljanje. Nadbiskup Stepinac je 1930-ih pokrenuo pitanje osnivanja novih biskupija u Varaždinu i Požegi, ali tadašnje političke prilike nisu bile povoljne za Katoličku crkvu. Nove su biskupije utemeljene tek 1997. godine, nakon što je uspostavljena nezavisna Hrvatska. U planu je takođe obnavljanje drevne Sisačke biskupije, te uspostava posebne Slavonske metropolije sa sedištem u Đakovu.

Katolički list je izdavala Zagrebačka nadbiskupija od 1877. do 1945. godine. Zagrebački biskup Stefan Selišević pisao je 29. avgusta 1700. Kongregaciji koncila da su mnogi Srbi, koji su živeli na prostoru zagrebačke biskupije, primili rimokatoličku veru.^[1]^[2]

Metropolija

Zagrebačka nadbiskupija je teritorijalno i brojem vernika najveća upravna jedinica Katoličke crkve u Hrvatskoj. Obuhvata najveći deo centralne Hrvatske, a na njenom području živi približno 40% katolika u Hrvatskoj.

Ujedno je i metropolija kojoj su podređene biskupije: Đakovačko-srijemska, Požeška i Varaždinska, te grkokatolička Križevačka eparhija. Kako je njeno sedište u glavnom gradu Republike Hrvatske, obično se smatra i središtem Katoličke crkve u Hrvatskoj, iako su joj u crkvenopravnom smislu ravnopravne nadbiskupije Riječka, Splitsko-makarska i Zadarska. U Zagrebu je takođe sedište Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Vojnog ordinarijata.

Uprava

Zagrebačka nadbiskupija se prostire na površini od 13.495 km² i ima oko 1,4 miliona vernika. Do podele 1997. godine i stvaranja novih biskupija, bila je jedna od najvećih upravnih jedinica Rimokatoličke crkve u čitavoj Evropi, sa preko 2 miliona vernika.

Nadbiskupija se sastoji od 7 istorijskih arhiđakonata (Bjelovarsko-kalnički, Čazmansko-moslavački, Katedralni, Karlovačko-gorički, Sisačko-gorski, Turopoljski i Zagorski), osnovanih još u srednjem vijeku zbog lakšeg upravljanja njenim prostranim područjem. Arhiđakonati se dalje dele na 32 dekanata, a oni na 312 župa.

Područje grada Zagreba pripada Katedralnom arhiđakonatu, kojeg čini 9 dekanata (Gornjogradski, Kustošijski, Maksimirsko-trnjanski, Novozagrebački, Remetski, Resnički, Susedgradski, Trešnjevački i Vugrovečki) sa oko 80 župa.

Nadbiskup

Zagrebački nadbiskup je od 1997. godine kardinal Josip Bozanić. U nadbiskupiji deluju i dva pomoćna biskupa: Vlado Košić i Valentin Pozaić. Kako nadbiskup Zagreba nije bio ničim nadređen ostalim hrvatskim biskupima izvan svoje metropolije, da bi se naglasio njegov položaj prvog među jednakima, u 20. veku se uobičajilo da mu Sveta Stolica dodeljuje titulu kardinala. Takođe, dosadašnji je običaj bio i da zagrebački nadbiskup bude i predsednik Hrvatske biskupske konferencije.

Popis zagrebačkih nadbiskupa

Juraj Haulik (biskup 1837—1852, nadbiskup 1852—1869);
Josip Mihalović (1870—1891);
Juraj Posilović (1894—1914);
Antun Bauer (1914—1937);
Alojzije Stepinac (1937—1960);
Franjo Šeper (1960—1970);
Franjo Kuharić (1970—1997);
Josip Bozanić (od 1997).

Vidi još

Reference

^ Jačov, Marko (1983). Spisi tajnog vatikanskog arhiva o Srbima, XVII-XVIII vijek. Beograd. str. 173.
^ Žutić, Nikola (2021). Mato Topalović, slavonski Ilir. Beograd: Velika Srbija. str. 48. ISBN 978-86-80900-09-4.

Literatura

Dimić, Ljubodrag; Žutić, Nikola (1992). Rimokatolički klerikalizam u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941: Prilozi za istoriju. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
Dimić, Ljubodrag; Žutić, Nikola (2017). Alojzije Stepinac: Država, crkva, nadbiskup (1934—1941). Beograd: Filip Višnjić.
Koljanin, Milan (2019). „Preveravanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” (PDF). Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Zbornik radova. Zagreb: : Srpsko narodno vijeće. str. 13—100.
Novak, Viktor (1948). Magnum Crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
Škiljan, Filip (2014). „Preveravanje Srba na području sjeverozapadne Hrvatske 1941. i 1942. godine” (PDF). Tokovi istorije: Časopis Instituta za noviju istoriju Srbije (1): 135—173.
Škiljan, Filip (2016). „Vjerski prijelazi s pravoslavne na rimokatoličku vjeroispovijest u NDH (1941—1945) na području arhiđakonata Svetačje (Novska, Nova Gradiška, Oriovac)” (PDF). Kultura polisa: Časopis za negovanje demokratske političke kulture. 13 (31): 185—202. Arhivirano iz originala (PDF) 16. 02. 2018. g. Pristupljeno 24. 11. 2021.
Škiljan, Filip (2017). „Prevjeravanja pravoslavnih Srba u Goričkom arhiđakonatu (Karlovac i okolica) između 1941. i 1945. godine”. Arhiv: Časopis Arhiva Jugoslavije. 18 (1-2): 127—145. Arhivirano iz originala 16. 02. 2018. g. Pristupljeno 24. 11. 2021.
Škiljan, Filip (2019). „Vjerski prijelazi s pravoslavne na rimokatoličku i grkokatoličku vjeroispovijest (prekrštavanja) na području Zagrebačke nadbiskupije između 1941. i 1945.” (PDF). Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Zbornik radova. Zagreb: : Srpsko narodno vijeće. str. 191—240.

[1] Jačov, Marko (1983). Spisi tajnog vatikanskog arhiva o Srbima, XVII-XVIII vijek. Beograd. str. 173.

[2] Žutić, Nikola (2021). Mato Topalović, slavonski Ilir. Beograd: Velika Srbija. str. 48. ISBN 978-86-80900-09-4.

[1]

[2]