Zvučni zubni frikativ

Zvučni zubni ili dentalni frikativ jeste suglasnik koji se koristi u pojedinim govornim jezicima. Simbol u Međunarodnom fonetskom alfabetu koji predstavlja ovaj zvuk je /ð/. Ovaj glas se može povremeno ponašati kao i aproksimant, koji se obeležava sa /ð̞/.

Zubni frikativi se često nazivaju i međuzubnm frikativima, jer su često izgovoreni pomoću jezika postavljenog između gornjih i donjih zuba, za razliku od ostalih alveolarnih/zubnih suglasnika, pri čijem se izgovoru jezik oslanja iza gornjih zuba. Ovaj suglasnik, kao i njegov bezvučni parnjak, spadaju među ređe rasprostranjene glasove u ljudskim jezicima. Neki od najvećih evropskih i azijskih jezika, poput nemačkog, francuskog, ruskog, kineskog i japanskog, uopšte ne poseduju ove foneme.

Govornici jezika ili dijalekata gde je ovaj glas odsutan vrlo često imaju problema sa izgovorom ovog glasa ili sa razlikovanjem od njemu bliskih glasova (pogotovo ako izgovor ovog glasa nije usvojen u detinjstvu), te ga zamenjuju glasovima kao što su /z/, /d/ ili /v/.

Što se tiče evropskog kontinenta, većina jezika unutar Evrope ne poznaje ovu fonemu. Ova fonema ili alofon uglavnom postoji u jezicima koji se nalaze na periferiji Starog kontinenta, kao što su gaskonski, engleski, velški, danski, islandski, marijski, severnolaponski, grčki, albanski, sardinijski, pojedini dijalekti baskijskog jezika, kao i romanski jezici Pirinejskog poluostrva.

Unutar turkijskih jezika, baškirski i turkmenski poseduju ovaj suglasnik i njegov bezvučni parnjak, a unutar semitskih jezika se javlja u standardnom arapskom jeziku.

Karakteristike

Karakteristike bezvučnog dentalnog frikativa:

• Način artikulacije je frikativni, što znači da je proizveden usmeravanjem protoka vazdušne struje iz pluća niz jezik do mesta artikulacije, na kome je usredsređena na oštre ivice skoro stisnutih zuba, uzrokujući turbulenciju, koja nije visokoturbulentna kao kod sibilanata.
• Mesto artikulacije je zubno što znači da vrh jezika dodiruje zube.
• Fonacija je zvučna, što znači da glasne žice trepere tokom artikulacije.

Pojava

Primeri jezika gde se javlja ova fonema:

Jezik		Reč	IPA	Značenje	Napomene
albanski		idhull	[iðuɫ]	'idol'
aleutski	atkanski dijalekt	dax̂	[ðɑχ]	'oko'
arapski	standardna varijanta	ذهب	[ˈðahab]	'zlato'
baškirski		ҡыҙ	[qɯð́]	'devojka'
baskijski		adar	[að̞ar]	'rog'	Alofon foneme /d/.
berberski	kabilski	ḏuḇ	[ðuβ]	'biti iscrpljen'
berta		[fɛ̀ːðɑ̀nɑ́]		'počistiti'
katalonski		fada	[ˈfað̞ə]	'vila'	Alofon foneme /d/.
danski		hvid	[ˈʋið̞ˀ]	'beo'	Alofon foneme /d/ na kraju sloga.
elfdalski		baiða	[ˈbaɪða]	'čekati'
engleski		this	[ðɪs]	'ovo'
fidžijski		ciwa	[ðiwa]	'devet'
grčki		δάφνη dháfni	[ˈðafni]	'lovor'
gvičinski		niidhàn	[niːðân]	'želiš'
harsusi		[ðebeːr]		'pčela'
han		ë̀dhä̀	[ə̂ðɑ̂]	'sakriti'
hebrejski	irački	אדוני	[ʔaðoˈnaj]	'Gospod'	Obično izgovarano kao [d].
islandski		bróðir	[ˈproːðir]	'brat'	Češće kao aproksimant.
kagajanenski		?	[kað̞aɡ]	'duh'
marijski	istočni dijalekt	šodo	[ʃoðo]	'pluća'
severnolaponski		dieđa	[d̥ieðɑ]	'nauka'
oksitanski	gaskonski	que divi	[ke ˈð̞iwi]	'šta mi je potrebno'	Alofon foneme /d/.
portugalski	evropski portugalski	nada	[ˈnaðɐ]	'ništa'	Samo na severu i unutar Portugalije. Alofon foneme /d/, uglavnom posle nenazalnog vokala.
	Rio de Žaneiro	compadre	[kũˈpaðɾi]	'prijatelj'	Alofon postvokalnog /d/ u suglasničkim grupama koje sadrže fonemu /ɾ/ u običnom govoru
siju	lakota	?	[ˈðaptã]	'pet'
sardinijski		nidu	[ˈnið̞u]	'gnezdo'	Alofon foneme /d/.
španski	Većina dijalekata	dedo	[ˈd̪e̞ð̞o̞]	'prst'	Alofon foneme /d/.
	pirinejski španski	jazmín	[xäðˈmĩn]	'jasmin'	Alofon foneme /θ/ pre zvučnih suglasnika.
svahili		dhambi	[ðɑmbi]	'greh'
sirijski	zapadni novoaramejski	ܐܚܕ	[aħːeð]	'uzeti'
tamilski		ஒன்பது	[onbʌðɯ]	'devet'
tanakroški		dhet	[ðet]	'jetra'
turkmenski		gaz	[ɡäːð]	'guska'
tutčonski	severnotutčonski	edhó	[eðǒ]	'sakriti'
	južnotutčonski	adhǜ	[aðɨ̂]
velški		bardd	[barð]	'bard'