Зелена морска корњача
| Zelena morska kornjača | |
|---|---|
| |
| Zelena morska kornjača pliva iznad havajskog koralnog grebena | |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Reptilia |
| Red: | Testudines |
| Podred: | Cryptodira |
| Kladus: | Americhelydia |
| Porodica: | Cheloniidae |
| Potporodica: | Cheloniinae |
| Rod: | Chelonia Brongniart, 1800 |
| Vrsta: | C. mydas
|
| Binomno ime | |
| Chelonia mydas | |
| Sinonimi[3] | |
|
Sinonimi vrste
| |
Zelena morska kornjača (lat. Chelonia mydas)[4] je gmizavac iz reda Testudines. Jedina je vrsta u rodu Chelonia[5]. Ranije se podvrstom zelene morske kornjače smatrala crna morska kornjača, ali danas se naučnici uglavnom slažu da je to posebna vrsta koja se vodi pod latinskim nazivom Chelonia agassizii.
Ova vrsta je dobila ime po zelenoj boji masti, a ne po boji kože oklopa kako to misli većina ljudi. Zapravo, oklopi ovih kornjača su maslinasti ili crni. Rasprostranjena je u tropskim i suptropskim morima širom sveta, sa dve različite populacije u Atlantskom i Pacifičkom okeanu. Njen opseg se proteže kroz tropska i suptropska mora širom sveta, sa dve različite populacije u Atlantskom i Tihom okeanu, ali se takođe nalazi u Indijskom okeanu.[6][7] Uobičajeno ime se odnosi na obično zelenu masnoću koja se nalazi ispod karapaksa, a ne na boju karapaksa, koja je od maslinaste do crne.
Telo ove dorzoventralno spljoštene kornjače je pokriveno velikim oklopom; ima par velikih peraja u obliku vesla. Uglavnom je svetle boje, iako delovi populacije u istočnom Pacifiku imaju delove oklopa skoro potpuno crne. Za razliku od ostalih članova ove familije, kao npr. Eretmochelys imbricata, Zelena kornjača je uglavnom biljojed. Odrasli uglavnom nastanjuju plitke lagune, hraneći se većinom raznim vrstama morske trave. Kornjače otkidaju vrhove listova morske trave, što travi pomaže da ostane zdrava.
Kao i ostale morske kornjače, Zelena morska kornjača prilikom migracije prelazi velike daljine između mesta za ishranu i plaža na kojima polaže jaja. Mnoga ostrva širom sveta su poznata kao Kornjačina ostrva zahvaljujući Zelenim morskim kornjačama koje se razmnožavaju na njima. Ženke izlaze na plažu, kopaju gnezda i polažu jaja tokom noći. Kasnije, mladunci izlaze iz jaja i ulaze u vodu. Oni mladunci koji uspeju da prežive, mogu da dožive osamdeset godina u divljini.
Zelena morska kornjača je označena kao ugrožena od strane IUNC i CITES i zaštićena je u većini zemalja. Nelegalno je hvatati ih, povređivati ili ubijati. Pored toga, mnoge zemlje su zakonom zaštitile njihova mesta za gnežđenje. Ipak, kornjače su i dalje ugrožene ljudskom aktivnošću. U nekim zemljama, kornjače i njihova jaja se love radi ishrane ljudi. Zagađenje indirektno šteti kornjačama. Mnoge stradaju od ribarskih mreža. Takođe, razvoj gradova utiče na gubitak životne sredine tako što zauzima plaže na kojima se one gnezde.
Ugroženost[uredi | uredi izvor]
Ova vrsta se smatra ugroženom.[8]
Rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]
Areal vrste Chelonia mydas obuhvata tropska i suptropska područja svih svetskih okeana. Postoje dvije podpopulacije ove vrste, atlantska i istočnopacifička. Svaka grupa ima svoja vlastita mesta za polaganje jaja kao i hranilišta, koji se nalaze u području koje nastanjuju.
Atlantska podpopulacija[uredi | uredi izvor]
Chelonia mydas se u pravilu može sresti bilo gde na celom Atlantskom okeanu. Mestimično se najsjevernije mogu sresti uz severne obale Kanade u zapadnom Atlantiku, a u istočnom oko Velike Britanije. Najjužnije se pojavljuju u istočnom Atlantiku oko vrha južne Afrike, a u zapadnom do Argentine. Najznačajnija gnezdilišta su na različitim osrtvima u Karipskom moru, duž istočnih obala SAD i Južne Amerike, i, naročito, na usamljenim ostrvima u Južnom Atlantiku.
Suprotno od sporadično raspoređenih gnezdilišta, hranidbena područja šire se kroz celo područje. Vrlo često ih se može sresti u vodama oko Floride.
Indopacifička podpopulacija[uredi | uredi izvor]
Ova podpopulacija na istoku nastanjuje Tihi okean najsjevernije do južnih obala Aljaske a najjužnije sve do juga Čilea. U zapadnom Pacifiku, sreću se najsevernije uz sjeverne obale Japana, čak i južne pacifičke obale Rusije, a najjužnije sve do ostrva južno od Tasmanije. Nastanjuju čitav Indijski okean.
Isto tako, gnezdilišta su sporadično raspoređena širom celog tog područja, sve do istočnih obala Afrike, uključujući i neka ostrva u vodama oko Madagaskara.
Anatomija i morfologija[uredi | uredi izvor]
Izgled goleme želve je tipičan za morske kornjače. Tijelo joj je spljošteno, na kratkom vratu je kljunato oblikovana glava, a ekstremiteti su oblikovani kao vesla i dobro prilagođeni plivanju. Odrasle, goleme želve narastu do dužine od jedan i po metar, a prosečna težina odrasle životinje je oko 200 kilograma. Međutim, poznati su i primjerci teški do 315 kg. Najveća ikad izmjerena morska kornjača bila je teška 395 kg[9].
Anatomski, ova vrsta ima neke osobine kojima se razlikuje od drugih iz iste porodice. Za razliku od blisko srodne vrste Eretmochelys imbricata, gubica morske kornjače je kratka, a „kljun“ joj nije savijen. Rožnato učvršćenje gornje čeljusti ima blago zakrivljen i nazubljen rub, dok je donja čeljust izraženije nazubljena. Leđna, gornja strana glave morske kornjače pokrivena je jednim parom frontalnih ploča.
Ova vrsta kornjača poznata je po menjanju boje gornjeg dela oklopa sa starošću životinje. Tek izležene kornjačice imaju, kao i druge morske kornjače, imaju uglavnom crn karapaks, dok im je plastron svetlo obojen. Mlade životinje imaju leđnu stranu tamnosmeđu do maslinaste, dok je kod odraslih uglavnom smeđa, prošarana različitim bojama. S donje strane, plastron im je obojen žuto. Udovi su im tamni i oivičeni žutom bojom, i uglavnom imaju veliku tamnu mrlju u centru.
Ekologija i način života[uredi | uredi izvor]
Koliko je poznato, najstarija i najpreciznija istraživanja života kornjača odnose se upravo na vrstu zelenih morskih kornjača. Njihov način života drastično se menja sa svakim sledećim životnim razdobljem. Tako su, na primer, tek izležene malene kornjačice mesožderi i deo su nektonskih organizama. Suprotno tome, mlade i odrasle životinje obično se sreću u područjima s morskom travom u blizini obala i biljojedi su. U tom životnom razdoblju zadržavaju se na „livadama“ morske trave u blizini obale.
.jpg)
Stanište i prehrana[uredi | uredi izvor]
Stanište vrste su morski ekosistemi. U zavisnosti od životnog doba, zelene morske kornjače se kreću između tri različita staništa. Kao vrlo mlade stanovnici su otvorenih mora (pelagijal). U toj dobi, životinje su mesojedi, i hrane se različitim morskim beskičmenjacima. Prednost daju malenim žarnjacima i račićima koji su deo zooplanktona. U starosti od oko 5 godina odlaze u priobalne vode, kada postaju gotovo isključivo biljojedi. Ova vrsta poznata je kao izbirljiva i cele generacije se redovno kreću između istih gnezdišta i hranilišta[10]. Pri tome, hrane se različitim vrstama makroalgi, kao što su kaulerpa (Caulerpa), turbinarija (Turbinaria) i druge. Ranije se pretpostavljalo, da se zelene morske kornjače ne hrane u vreme polaganja jaja, ali opaženo je da u stvarnosti jedu i kornjače koje su neposredno pred polaganjem jaja, u blizini mjesta na koja ih polažu.[11]
Osim ljudi, samo neke velike vrste morskih pasa mogu jesti odraslu morsku kornjaču. Za razliku od odraslih, tek izležene kornjačice imaju na kopnu celi niz predatora. Vreme od momenta kad napuste leglo do trenutka kad stignu do vode je najopasnije u njihovom životu. No, niti u vodi nisu sigurne dok ne narastu dovoljno.
Način života[uredi | uredi izvor]
Za razliku od većine drugih morskih kornjača koje gotovo čitav život provode u moru, za pacifičke morske kornjače poznato je da povremeno tokom dana izlaze iz vode na usamljenim plažama i sunčaju se[12]..
Zelene morske kornjače žive 40 do 50 godina, a polno zrele postaju u dobu od 10 do 15 godina.
Ove životinje prelaze velike udaljenosti od mesta koja su odabrale kao hranilište, do plaže na kojoj su se položile jaja. Poznati su slučajevi, da je kornjača preplivala razdaljinu veću od 2.600 km kako bi u vreme parenja stigla do plaže gde će položiti jaja. Ženke obično dolaze da polažu jaja svake dve godine, dok mužjaci dolaze svake godine.
Kao kod velikog broja životinja koje nastanjuju velika područja, vreme parenja zelenih morskih kornjača je različito od populacije do populacije. Većina karipskih zelenih morskih kornjača sreće se radi parenja od juna do septembra. U Francuskoj Gvajani jaja polažu od marta do juna, dok podpopulacija koja dolazi na obale Pakistana to radi celu godinu, mada malu prednost daje mesecima između jula i decembra.
Zelene morske kornjače razmnožavaju se na način tipičan za sve morske kornjače. Parenje određuju ženke, mužjaci ih ne mogu prisiliti, i najčešće je poliandrijsko. Nakon parenja koje se odvija u vodi, ženka izlazi na obalu do crte iznad dosega plime. Kad nađe mjesto pogodno za leglo, zadnjim ekstremitetima iskopa jamu u pijesku u koje polaže oko 100 jaja veličine loptice za golf. Nakon toga, zatrpava jamu i vraća se u vodu. Ovo se tokom nekoliko sedmica ponavlja više puta.
Razvoj jaja traje oko dva do tri meseca. Kao i kod većine drugih gmizavaca i ovde temperatura u leglu određuje pol mladunaca. Tako se pri 28 °C razvijaju samo mužjaci, a na 32 °C samo ženke. Ako se temperatura kreće oko 30 °C, razvija se podjednaki broj mužjaka i ženki.
Zelene morske kornjače su, osim u vreme parenja, uglavnom samotnjaci.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Seminoff, J.A.; et al. (Southwest Fisheries Science Center, U.S.) (2004). „Chelonia mydas”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2004: e.T4615A11037468. doi:10.2305/IUCN.UK.2004.RLTS.T4615A11037468.en
. Pristupljeno 12. 11. 2021.
- ^ „Appendices | CITES”. cites.org. Pristupljeno 2022-01-14.
- ^ Fritz, Uwe; Peter Havaš (2007). „Checklist of Chelonians of the World” (PDF). Vertebrate Zoology. 57 (2): 165—167. Arhivirano iz originala (PDF) 17. 12. 2010. g. Pristupljeno 29. 5. 2012.
- ^ Swash, A. & Still, R. (2005). Birds, Mammals, and Reptiles of the Galápagos Islands. Second Edition. Hampshire, UK:WildGuides Ltd. p.116.
- ^ Objedinjeni taksomonski ingormacioni sistem
- ^ „Green Sea Turtle (Chelonia mydas)”. National Geographic – Animals. National Geographic Society. 29. 12. 2005. Arhivirano iz originala 2007-02-05. g. Pristupljeno 21. 2. 2007.
- ^ Ferri, Vincenzo (2002). Turtles & Tortoises
. Buffalo, New York: Firefly Books. ISBN 978-1-55209-631-4.
- ^ Crvena lista (jezik: engleski)
- ^ Species Fact Sheet: Green Sea Turtle [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (28. septembar 2007). Caribbean Conservation Corporation & Sea Turtle Survival League. Caribbean Conservation Corporation (2005-12-29). Pristupljeno 2007-02-22
- ^ „Zelena morska kornjača”. North Florida Field Office, United States Fish and Wildlife Service. Arhivirano iz originala 24. 02. 2007. g. Pristupljeno 15. 01. 2010.
- ^ Tucker, Anton D.; Mark A. Read (septembar 2001). „Frequency of Foraging by Gravid Green Turtles (Chelonia mydas) at Raine Island, Great Barrier Reef”. Journal of Herpetology 35 (3): 500-503 pp. Society for the Study of Amphibians and Reptiles. doi:10.2307/1565970. Pristupljeno 15. 1. 2010.
- ^ [2], National Geographic - Animals. National Geographic Society (2005-12-29). Pristupljeno 2007-02-21
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- IUCN crvena lista ugroženih vrsta, detaljniji podaci o vrsti (jezik: engleski)
- „Chelonia mydas ”. Integrated Taxonomic Information System.
- Seminoff (2004). „Chelonia mydas”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2004. Pristupljeno 9. 5. 2006.
- Images and movies (Chelonia mydas)—ARKive
- US National Marine Fisheries Service green sea turtle page
- Floridian and Mexican populations—US Fish and Wildlife Service
- Desktop wallpaper & fun green turtle facts
- Green turtle video – Macaulay Library
- Baby green sea turtles – Open Water 859
| Državne | |
|---|---|
| Ostale | |
