Импала
Impala | |
---|---|
Obična impala (ženka) | |
Naučna klasifikacija | |
Carstvo: | |
Tip: | |
Klasa: | |
Red: | |
Porodica: | |
Potporodica: | Aepycerotinae Gray, 1872
|
Rod: | Aepyceros Sundevall, 1847
|
Vrsta: | A. melampus
|
Binomno ime | |
Aepyceros melampus (Lichtenstein, 1812)
| |
Podvrste | |
Areal dve podvrste
Crnolika impala
Obična impala | |
Sinonimi | |
Impala (lat. Aepyceros melampus) je sisar iz familije šupljorožaca (Bovidae). Impala je jedini predstavnik potporodice Aepycerotinae i roda Aepyceros. Ona je tipičan stanovnik savana i ivičnih delova šuma jugoistočne Afrike.
Opis[uredi | uredi izvor]
Impala je srednje velika, vitka antilopa po građi slična kobu ili Grantovoj gazeli.[2] Dužina glave i tela je oko 130 130 cm (51 in).[3] Mužjaci dostižu oko 75-92 cm (30-36 in) u ramenu, dok su ženke 70-85 cm (28-33 in) visoke. Mužjaci obično teže 53—76 kg (117—168 lb), a ženke 40—53 kg (88—117 lb). Polno dimorfne, ženke su bez rogova i manje od mužjaka. Mužjaci imaju vitke rogove u obliku lire dugačke 45—92 cm (18—36 in).[2] Rogovi, snažno izbočeni i divergentni, su kružnog preseka i šuplji u osnovi. Njihova struktura u obliku luka omogućava preplitanje rogova, što pomaže mužjaku da odbaci svog protivnika tokom borbi; rogovi takođe štite lobanju od oštećenja.[4][2]
Sjajna dlaka impale pokazuje dvobojnu boju – crvenkasto braon leđa i tamnosmeđe bokove; one su u oštrom kontrastu sa belim stomakom. Crte lica uključuju bele prstenove oko očiju i svetlu bradu i njušku. Uši, duge 17 cm (6,7 in), imaju crni vrh.[4][5] Crne pruge idu od zadnjice do gornjih zadnjih nogu. Žbunasti beli rep, dugačak 30 cm (12 in), ima punu crnu prugu duž srednje linije.[5] Boja impale jako liči na gerenuk, koji ima kraće rogove i nema impaline crne pruge na butinama.[4] Impala ima mirisne žlezde prekrivene crnim čuperkom dlake na zadnjim nogama. Lojne žlezde koncentrisane na čelu i disperzovane na torzu dominantnih mužjaka[2][6] su najaktivnije tokom sezone parenja, dok su kod ženki samo delimično razvijene i ne prolaze kroz sezonske promene.[7] Impale imau četiri mlečne bradavice.[2]
Među podvrstama, crna impala je znatno veća i tamnija od obične impala; melanizam je odgovoran za crnu boju.[8] Karakteristična za impalu sa crnim licem je tamna pruga, sa obe strane nosa, koja ide nagore do očiju i stanjuje se dok dopire do čela.[3][5] Ostale razlike uključuju veći crni vrh na uvu i gustiji i skoro 30% duži rep kod impale crnog lica.[4]
Impala ima poseban zubni raspored na prednjoj donjoj vilici, sličan četkici za zube koji se viđa kod primata strepsirina,[9] i koji se koristi tokom za međusobnog češljanje krzna na glavi i vratu i uklanjanju ektoparazita.[4][10]
Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]
Veći deo godine mužjaci žive u krdima odvojeni od ženki. Pridružuju im se radi parenja na početku kišne sezone, kada ima trave u izobilju. U to vreme formiraju se krda koja čini jedan mužjak u pratnji od 5 do 50 ženki. Mladunčad rođena iz ovakvih zajednica ostaju sa svojom majkom godinu dana. Najčešće borave u blizini nekog izvorišta vode.
Etimologija[uredi | uredi izvor]
Prvo potvrđeno ime na engleskom jeziku, iz 1802. godine, bilo je palla ili pallah, od cvanske reči phala 'crvena antilopa';[11] ime impala, koje se takođe piše impalla ili mpala, prvi put je potvrđeno 1875. godine.[12] Njeno afrikansko ime, rooibok 'crveni srndać', takođe se ponekad koristi na engleskom.[13]
Naučno generičko ime Aepyceros (doslovno „visokorog“) potiče od starogrčkog αἰπύς (aipus, „visok, strm“) + κέρας (keras, „rog“);[14][15] specifičnog imena melampus (doslovno 'crno stopalo') od μελάς (melas, 'crno') + πούς (pous, 'stopalo').[16]
Taksonomija i evolucija[uredi | uredi izvor]
Impala je jedini član roda Aepyceros i pripada porodici Bovidae. Prvi ju je opisao nemački zoolog Martin Hinrih Karl Lihtenštajn 1812. godine.[17] Godine 1984, paleontolog Elizabet Vrba iznela je mišljenje da je impala sestrinski takson alkelafina, s obzirom na njenu sličnost sa hartbistom.[18] Filogenetska studija Aleksandra Hasanina (sa Nacionalnog centra za naučna istraživanja, Pariz) i njegovih kolega iz 1999. godine, zasnovana na mitohondrijskim i nuklearnim analizama, pokazala je da impala formira kladu sa sunijem (Neotragus moschatus)). Ova klada je sestrinska drugoj koju formiraju crnoleđi dujker (Cephalophus dorsalis) i antilopa kamenjarka (Oreotragus oreotragus).[19] Analiza nuklearne sekvence rRNK i β-spektrina iz 2003. takođe je podržala povezanost između Aepyceros i Neotragus.[20] Sledeći kladogram je zasnovan na studiji iz 1999. godine:[19]
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Opisano je do šest podvrsta, iako su samo dve generalno prepoznate na osnovu mitohondrijalnih podataka.[21] Iako su morfološki slične,[4] ove podvrste pokazuju značajnu međusobnu genetsku udaljenost i nisu poznati hibridi između njih.[4][22]
- A. m. melampus Lichtenstein, 1812: Poznata kao obična impala, javlja se širom istočne i južne Afrike. Raspon se proteže od centralne Kenije do Južne Afrike i na zapad do jugoistočne Angole.
- A. m. petersi Bocage, 1879: Poznata kao impala crnog lica, ograničena je na jugozapadnu Afriku, javlja se u severozapadnoj Namibiji i jugozapadnoj Angoli.
Prema Vrbi, impala je nastala od alcelafinskog pretka. Ona je napomenula da iako se ovaj predak razišao najmanje 18 puta u različite morfološki različite oblike, impala se u svom osnovnom obliku nastavila najmanje pet miliona godina.[18][23] Otkriveno je nekoliko fosilnih vrsta, uključujući A. datoadeni iz pliocena Etiopije.[24] Najstariji otkriveni fosil sugeriše da su njeni drevni preci bili nešto manji od modernog oblika, ali inače veoma slični u svim aspektima ovom poslednjem. Ovo implicira da se impala efikasno prilagođavala svom okruženju još od praistorije. Njegova društvena priroda, raznovrsnost u ishrani, pozitivan trend populacije, odbrana od krpelja i simbiotski odnos sa volovskim pticama koje se hrane krpeljima mogli su da igraju ulogu u sprečavanju velikih promena u morfologiji i ponašanju.[18]
Podvrste[uredi | uredi izvor]
Postoje dve priznate podvrste impale:
- Obična impala (Aepyceros melampus melampus)
- Crnolika impala (Aepyceros melampus petersi)
Rasprostranjenje i stanište[uredi | uredi izvor]
Areal impale obuhvata veći broj država. Prisutna je u sledećim državama: Angola, Kenija, Namibija, Uganda, Zambija, Zimbabve, Južnoafrička Republika, Tanzanija, Bocvana, Malavi, Ruanda i Svazilend. Izumrla je u Burundiju. Impala je reintrodukovana na području Gabona. Prisustvo u DR Kongu je nepotvrđeno.[1]
Stanište vrste su savane.
Ugroženost[uredi | uredi izvor]
Ova vrsta je navedena kao poslednja briga, jer ima široko rasprostranjenje i česta je vrsta.[1] Podvrsta crnolika impala (Aepyceros melampus petersi) smatra se ranjivom.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v IUCN SSC Antelope Specialist Group (2016). „Aepyceros melampus”. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2019.3. International Union for Conservation of Nature. Baza podataka uključuje i dokaze o riziku ugroženosti. (jezik: engleski)
- ^ a b v g d Estes, R.D. (2004). The Behavior Guide to African Mammals: Including Hoofed Mammals, Carnivores, Primates (4th izd.). Berkeley, US: University of California Press. str. 158—66. ISBN 978-0-520-08085-0. OCLC 19554262.
- ^ a b Liebenberg, L. (1990). A Field Guide to the Animal Tracks of Southern Africa. Cape Town, South Africa: D. Philip. str. 275—6. ISBN 978-0-86486-132-0. OCLC 24702472.
- ^ a b v g d đ e Kingdon, J.; Happold, D.; Butynski, T.; Happold, M.; Hoffmann, M.; Kalina, J. (2013). Mammals of Africa. London, UK: Bloomsbury Publishing Plc. str. 479—84. ISBN 978-1-4081-8996-2. OCLC 854973585.
- ^ a b v Stuart, C.; Stuart, T. (2001). Field Guide to Mammals of Southern Africa (3rd izd.). Cape Town, South Africa: Struik Publishers. str. 210. ISBN 978-1-86872-537-3. OCLC 46643659.
- ^ Armstrong, M. (2007). Wildlife and Plants. 9 (3rd izd.). New York, US: Marshall Cavendish. str. 538—9. ISBN 978-0-7614-7693-1. OCLC 229311414.
- ^ Welsch, U.; van Dyk, G.; Moss, D.; Feuerhake, F. (1998). „Cutaneous glands of male and female impalas (Aepyceros melampus): seasonal activity changes and secretory mechanisms”. Cell and Tissue Research. 292 (2): 377—94. PMID 9560480. S2CID 3127722. doi:10.1007/s004410051068.
- ^ Hoven, W. (2015). „Private game reserves in southern Africa”. Ur.: van der Duim, R.; Lamers, M.; van Wijk, J. Institutional Arrangements for Conservation, Development and Tourism in Eastern and Southern Africa. Dordrecht, Netherlands: Springer. str. 101—18. ISBN 978-94-017-9528-9. OCLC 895661132.
- ^ McKenzie, A.A. (1990). „The ruminant dental grooming apparatus”. Zoological Journal of the Linnean Society. 99 (2): 117—28. doi:10.1111/j.1096-3642.1990.tb00564.x.
- ^ Mills, G.; Hes, L. (1997). The Complete Book of Southern African Mammals (1st izd.). Cape Town, South Africa: Struik Publishers. str. 271. ISBN 978-0-947430-55-9. OCLC 37480533.
- ^ Oxford English Dictionary, 3rd edition, March 2005, s.v. pallah
- ^ Oxford English Dictionary Supp., 1933, s.v.
- ^ Oxford English Dictionary, 3rd edition, November 2010, s.v.
- ^ „Aepyceros”. Merriam-Webster Dictionary. Pristupljeno 10. 4. 2016.
- ^ Briggs, M.; Briggs, P. (2006). The Encyclopedia of World Wildlife. Somerset, UK: Parragon Publishers. str. 114. ISBN 978-1-4054-8292-9.
- ^ Huffman, B. „Impala (Aepyceros melampus)”. Ultimate Ungulate. Ultimate Ungulate. Pristupljeno 10. 4. 2016.
- ^ Grubb, P. (2005). „Order Artiodactyla”. Ur.: Wilson, D.E.; Reeder, D.M. Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd izd.). Johns Hopkins University Press. str. 673. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.
- ^ a b v Vrba, E.S. (1984). „Evolutionary pattern and process in the sister-group Alcelaphini-Aepycerotini (Mammalia: Bovidae)”. Ur.: Eldredge, N.; Stanley, S.M. Living Fossils. New York, USA: Springer. ISBN 978-1-4613-8271-3. OCLC 10403493.
- ^ a b Hassanin, A.; Douzery, E.J.P. (1999). „Evolutionary affinities of the enigmatic saola (Pseudoryx nghetinhensis) in the context of the molecular phylogeny of Bovidae”. Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. 266 (1422): 893—900. PMC 1689916 . PMID 10380679. doi:10.1098/rspb.1999.0720.
- ^ Kuznetsova, M.V.; Kholodova, M.V. (2003). „Revision of phylogenetic relationships in the Antilopinae subfamily on the basis of the mitochondrial rRNA and β-spectrin nuclear gene sequences”. Doklady Biological Sciences. 391 (1–6): 333—6. ISSN 1608-3105. PMID 14556525. S2CID 30920084. doi:10.1023/A:1025102617714.
- ^ Nersting, L.G.; Arctander, P. (2001). „Phylogeography and conservation of impala and greater kudu”. Molecular Ecology. 10 (3): 711—9. PMID 11298982. S2CID 23102044. doi:10.1046/j.1365-294x.2001.01205.x.
- ^ Lorenzen, E.D.; Arctander, P.; Siegismund, H.R. (2006). „Regional genetic structuring and evolutionary history of the impala (Aepyceros melampus)”. Journal of Heredity. 97 (2): 119—32. PMID 16407525. doi:10.1093/jhered/esj012 .
- ^ Arctander, P.; Kat, P.W.; Simonsen, B.T.; Siegismund, H.R. (1996). „Population genetics of Kenyan impalas – consequences for conservation”. Ur.: Smith, T.B.; Wayne, R.K. Molecular Genetic Approaches in Conservation. Oxford, UK: Oxford University Press. str. 399—412. ISBN 978-0-19-534466-0. OCLC 666957480.
- ^ Geraads, D.; Bobe, R.; Reed, K. (2012). „Pliocene Bovidae (Mammalia) from the Hadar Formation of Hadar and Ledi-Geraru, Lower Awash, Ethiopia”. Journal of Vertebrate Paleontology. 32 (1): 180—97. S2CID 86230742. doi:10.1080/02724634.2012.632046.