Pređi na sadržaj

Industrijalizacija i deindustrijalizacija na prostoru SFRJ

Dodaj veze
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Industrijalizacija i deindustrijalizacija na prostoru SFRJ je jedno od bitnih ekonomskih pitanja kome pažnju posvećuje sve veći broj ekonomista.

Makroekonomska slika SFRJ[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka Drugog svjetskog rata jugoslovenska ekonomija bila je zasnovana na principima planske ekonomije, po uzoru na privredu SSSR. Proizvodnja u svim sektorima privrede zasnivala se na petogodišnjim planovima, koji su regulisali proizvodnju, strateške ciljeve i cijene. Takođe, sprovedena je i nacionalizacija ( proces prinudnog prelaska u državnu svojinu krupnih ili svih privrednih preduzeća određene privredne grane, koja je do tada bila u privatnom vlasništvu ), koja se pravdala stavom da je „imovina krađa“, te da se ona oduzima od ratnih profitera. Ključni problemi u SFRJ bili su neravnomjeran i nepravilan teritorijalni razmještaj proizvodnih snaga. Po završetku rata Jugoslavija je naslijedila značajne regionalne razlike u stepenu ekonomske razvijenosti i socijalno – ekonomskoj strukturi regiona. Među razloge postojanja takvih razlika navode se:

  1. Zakašnjela industrijalizacija u južnoj i istočnoj Evropi,
  2. Činjenica da su se pojedina područja Jugoslavije nekoliko vijekova nalazila u sastavu zemalja koje su bile na različitom nivou ekonomskog razvitka sa krupnim razlikama u društvenim odnosima[1].

U takvim uslovima trebalo je ostvariti takav privredni razvoj u kome bi razvijene republike išle brže naprijed, ali u isto vrijeme i kojim ne bi dozvolio dalje zaostajanje nerazvijenih, stvarajući uslove i za njihovu ekspanziju. Jak razvoj industrije, energetike i turizma, stvorio je u 70 –im godinama velike razlike na relaciji sjever –jug. Stanovništvo je počelo masovno da emigrira iz najnerazvijenijih područja ( SR Bosna i Hercegovina, SR Makedonija i SAP Kosovo ) u razvijene republike i pokrajine ( SR Slovenija, SR Hrvatska i SAP Vojvodina ), što je izazvalo jake netrpeljivosti između domaćeg i doseljenog stanovništva.

Ekonomski parametri po republikama SFRJ[uredi | uredi izvor]

Iz priložene tebele možemo izvući više zaključaka i primjetiti da su postojale razlike u razvijenosti republika koje su činile bivšu Jugoslaviju, ali istovremeno u određenim parametrima su bile i slične. Naime, stopa zaposlenosti je bila najveća u SR Sloveniji (42,7 %), a najmanja u SR BiH (19,1%), dok je prosjek za cijelu državu bio 25,3%. SR Slovenija takođe prednjači i po procentu radne snage u industriji (19,0%, a prosjek SFRJ je 9,5%), dok se uža Srbija ističe po najvećem udjelu poljoprivrednog stanovništva (34,5%, a prosjek SFRJ je 29,3%). Zaključak je, da je SFRJ bila pretežno poljoprivredna država, jer udio stanovništva u poljoprivredi prevazilazi udio u industriji (29,3% naspram 9,5%). Društveni proizvod SFRJ iznosio je 17.000 Din, dok je prosječna plata iznosila 6.100 Din. Primjećuje se da je najveći društveni proizvod imala SR Slovenija, kao i najveću prosječnu platu od 7.400 Din, dok je najmanji društveni proizvod imala SR Bih i SR Makedonija u iznosu od 11.000 Din, a najmanja prosječna plata bila je u SR Makedoniji (5.000 Din)[2].

Spoljnotrgovinski sistem SFRJ[uredi | uredi izvor]

Savremenu svjetsku privredu karakterišu dinamični tokovi kapitala i širenje lanaca međunarodne proizvodnje i trgovine. Velike svjetske kompanije u nastojanju da smanje troškove proizvodnje sve više i više koriste usluge jeftine radne snage u nerazvijenim zemljama[3] . Ovo dovodi do povećanog uključivanja pomenutih zemalja u međunarodnu trgovinu. Svaka zemlja, u manjoj ili većoj mjeri, mora uvoziti da bi razvijala svoju domaću proizvodnju, a da bi mogla da plati taj uvoz, ona mora izvoziti. Jugoslovenski spoljnotrgovinski sistem se u periodu posle Drugog svjetskog rata odvijao u 5 etapa. Prva etapa ( 1946. – 1951. ) obuhvatala je period monopola spoljne trgovine. Druga etapa ( 1952. – 1960. ) podrazumjeva prelaz na decentralizaciju privrednog sistema i pokušaje otvaranja prema inostranstvu. Treća etapa ( 1961. – 1970. ) obilježena je povezivanjem domaćih cijena, kurseva i produktivnosti rada sa svjetskim standardima, radi veće saradnje domaće privrede sa ostatkom svijeta i njenog nastupa na svjetskom tržištu. Četvrta faza ( 1971. – 1974. ) obuhvata nastavak liberalizacije ekonomskih odnosa sa inostranstvom i donošenje novog ustava 1974. godine, koji je doveo do formiranja novih institucija na području ekonomskih odnosa sa inostranstvom. Posljednju etapu ( 1976. – 1990. ) karakteriše politika dinarskog podsticanja izvoza, koja podrazumjeva da se izvoznicima stvore uslovi za plasman robe na inostranim tržištima pod približno istim uslovima koji važe i za druge izvoznike na određena tržišta[4] . U vremenskom periodu od 1965. – 1990. godine možemo zapaziti da je Jugoslavija ostvarila najveće učešće svog izvoza u društvenom proizvodu od 22,5%, 1988. godine, dok je 1970. godine ostvarila najveće učešće uvoza u društvenom proizvodu od 27,4%. Zaključujemo da izvoz nije postao pokretačka snaga privrednog rasta i razvoja. On je rastao jedino u periodima kada je trebalo osigurati veći devizni priliv radi otplate inostranog duga. Najveći udio izvoza u svjetskom izvozu ostvaren je u periodu od 1981. – 1983. i iznosio je 0,55%, dok je najveće učešće uvoza u svjetskom uvozu iznosilo 0,88%, 1970. godine[5] .

Velika preduzeća u SFRJ[uredi | uredi izvor]

Kao kriterijum za izbor preduzeća koja će se naći na ovoj mapi uzet je broj zaposlenih, zbog dostupnosti tih podataka. Prema vrsti privredne grane kojoj pripadaju na mapi se nalaze sljedeća preduzeća (u zagradi je naziv države u kojoj se firma nalazi i broj zaposlenih):

  1. Automobilska industrija: TAM (Slovenija, 8.175); TOMOS (Slovenija, 3.000); TAS (BiH, 3.500); FAMOS (BiH, 9.000); FAP (Srbija, 6.000)
  2. Vojna i namjenska industrija: Pobjeda Goražde (BiH, -); Prvi partizan (Srbija, 600); Zastava oružje (Srbija, 10.000)
  3. Drvna i keramička industrija: DILj (Hrvatska, 300); Simpo (Srbija, 370 na početku a danas 4.000); Toza Marković (Srbija, 200); ŠIK Javorak (Crna Gora, 100)
  4. Građevinska industrija: Energoinvest (BiH, 42.000 – 1987. godine); GD Granit AD Skopje (Makedonija, 2.000); Građevinsko preduzeće Crna Gora (Crna Gora, -)
  5. Elektro – industrija: RIZ (Hrvatska, 4.000); EI Niš (Srbija, 28.000 – 1965. godine);
  6. Mašinska industrija: BIRA (BiH, 200); ISKRA (Slovenija, 3.000); IMT (Srbija, 9.800); Jugoplastika (Hrvatska, 12.900); Končar (Hrvatska, 25.000); Metalac (Srbija, 2.000); Rudi Čajavec (BiH, 10.500); Tomo Vinković (Hrvatska, 1.109); UNIS (BiH, 50.000); Metalac Nikšić (Crna Gora, -)
  7. Naftna industrija: INA (Hrvatska, 16.000); Jugopetrol (Crna Gora, -); Modriča (BiH, 400 – danas)
  8. Prehrambena i poljoprivredna industrija: Agrokomerc (BiH, 13.000); Bambi (Srbija, 230, a danas 1.500); Vitaminka (Makedonija, 600); Grozd (Makedonija, -); Zvečevo (Hrvatska, 1.350); Kandit (Hrvatska, 500); Ledo (Hrvatska, 1.100); Takovo (Srbija, 7.000); Podravka (Hrvatska, 7.000); Sava (BiH, -); Tutunski kombinat Prilep (Makedonija, 1.350); Pivara Trebjesa Nikšić (Crna Gora, 230 danas); Radenska (Slovenija, 400)
  9. Saobraćaj: Adria Aviopromet (Slovenija, -); JAT (Srbija, 1.200); Zeta trans (Crna Gora, -);
  10. Tekstilna i industrija obuće: Mura (Slovenija, 2.635); Pamučni kombinat Makedonka (Makedonija, -); Teteks (Makedonija, -); Toper (Slovenija, 6.500)
  11. Rudnici i željezare: Željezara Smederevo (Srbija, 14.000); Željezara Zenica (BiH, 22.000); Željezara Nikšić (Crna Gora, 7.300); Rudnik Trepča (Srbija, 23.000)
  12. Farmaceutska industrija: Alkaloid (Makedonija, 1.250 danas); Bosnalijek (BiH, 845 danas); Galenika (Srbija, 850 danas); Krka (Slovenija, 9.000 danas)
  13. Hemijska industrija: Tigar (Srbija, 600 danas)[6].

Statistički gledano, najviše investicija u proizvodnju i preradu uglja je otišlo na SAP Kosovo (7,34%). Što se tiče crne metalurgije najviše investicija je otišlo u BiH (29,05%), dok je za obojenu metalurgiju najviše otišlo u Crnu Goru (67,98%). Najveće investicije u elektroindustriju (6,11%), hemijsku industriju (9,41%) i drvnu industriju (10,35%) su izvršene u Sloveniji. Za industriju građevinskog materijala najviše novca je izdvojeno u Makedoniji (9,96%), a kada je u pitanju prehrambena industrija najviše se investiralo u Hrvatsku (9,91%) i SAP Vojvodinu (21,48%)[7] . Problem razvoja nerazvijenih republika predstavljao je jedan od ključnih ciljeva u privrednom razvoju Jugoslavije. Posmatrajući period od 1947. – 1972. godine može se reći da su pomenute republike popravile svoje makroekonomske slike. BiH je uvećala svoj društveni proizvod za 4,3 puta, Crna Gora za 4,9 puta i Makedonija za 5,4 puta[8] .

Zanimljivosti u vezi sa SFRJ privredom[uredi | uredi izvor]

Veoma je bitno istaći koliki je nivo ekonomske saradnje SFRJ imala sa ostatkom svijeta i koje je sve proizvode proizvodila za njih. Naime, postoji više od 50 brendova koje je Jugoslavija izrađivala za ostatak svijeta. Sarajevski „TAS“ proizvodio je godišnje 40.000 Wolksvagena (Golf). „Jugoplastika“ iz Splita 40% svoje proizvodnje izvozila je na Evropsko tržište, dok je „IMT“ izvezao 20.000 traktora u Egipat. „EI Niš“ bio je jedan od najboljih svjetskih proizvođača lampi za radio i TV prijemnike ( ugrađivao ih je i Philips), a proizvodnju TV prijemnika u boji je počeo prije Sony-a. Zanimljivo je da je „Zastavin“ pištolj koristila američka policija, dok je njihova lovačka puška bila najprodavaniji model puške u SAD. Tokom 1987. godine američkim kupcima je isporučeno 48.000 vozila marke „ Yugo“, uz cijenu od 3.990 dolara, što ga je učinilo najjeftinijim automobilom na tržištu SAD. Ovaj „posao stoljeća“ je nakon 1992. godine i uvođenja sankcija Jugoslaviji propao. Jugoslavija je prodala ukupno 141.511 komada ovog vozila na američkom tlu, a slavu popularnog „Juge“ oživjelo je pojavljivanje u filmovima „Udri muški 3“ i „Ko je ubio Monu“[9].

Raspad SFRJ i ulazak u tranziciju[uredi | uredi izvor]

Raspad Jugoslavije nastao je kao rezultat niza političkih nemira i sukoba tokom početka devedesetih godina XX vijeka. Nakon političkih kriza osamdesetih godina, došlo je do pojačavanja sukoba oko nerješenih pitanja, kao i do buđenja nacionalne svijesti kod svih naroda koji su činili ovu zajedničku državu, što je kasnije preraslo u međuetničke oružane sukobe od 1991. godine koji su doveli do njenog raspada 1992. godine. Ratni sukobi su bili manji u Sloveniji sredinom 1991. godine ( svega 10 dana ), a u BiH i Hrvatskoj (1991—1995) prerasli su u građanske ratove sa desetinama hiljada mrtvih. Građanski rat na Kosovu (1998—1999) može se shvatiti kao nastavak građanskih ratova u Jugoslaviji. Ratni sukobi doveli su do zastoja ekonomije na ovim prostorima, a mnoga postrojenja su oštećena ili čak totalno uništena. Zanimljivo je da je Jugoslavija po završetku Drugog svjetskog rata obnovila svoju privredu za manje od dvije godine. U 1947. BDP bio je za 20% veći nego 1939. što je ujedno bila najbrža obnova neke zemlje u svijetu. Međutim ovo nije bio slučaj i sa zemljama nastalih njenim raspadom. Slovenija u kojoj je rat trajao 10 dana, dostigla je 1998. nivo BDP-a po stanovniku iz 1989. godine. Hrvatski BDP po glavi stanovnika bio je na nivou iz 1989. tek 2005., deset godina nakon završetka rata. Makedonija, koja nije iskusila rat, dostigla je nivo BDP-a iz 1989. tek 2008. godine. Ostale 3 bivše jugoslovenske republike do 2008. nisu dostigle nivo BDP-a iz 1989. U 2008. BDP po stanovniku u BiH, Crnoj Gori i Srbiji bio je 84%, 90% i 72% nivoa iz 1989. godine[10] . Uopšteno posmatrano, tranzicija je donijela značajne promjene bivšim komunističkim zemljama. Ove promjene rezultat su dejstva sljedeća 3 faktora:

  1. Oštri pad BDP-a po stanovniku na početku tranzicije
  2. Promjenom u vlasničkoj strukturi pošto su privatizacija i pojava novih firmi transformisale privrede sa dominantno državnom svojinom nad sredstvima za proizvodnju u ekonomije u kojima je glavnu ulogu preuzeo privatni sektor
  3. Promjenom u ekonomskoj strukturi sa padom udjela prerađivačke industrije i ekspanzijom sektora usluga[11] .

Mjesto na svjetskoj ljestvici razvijenosti[uredi | uredi izvor]

U 1947. godini Jugoslavija je imala BDP od 200 dolara po glavi stanovnika, dok je u 1965. godini on dostigao iznos od 513 dolara. Treba istaći da se BDP od 500 dolara po stanovniku smatrao granicom između razvijenih i zemalja u razvoju, a takođe važno je i to da je Jugoslavija obračunavala društveni proizvod a ne BDP. Razlika između ove 2 kategorije je u tome što BDP uključuje javne usluge, koje kad bi se dodale na njen društveni proizvod i ako se izvrše prilagođavanja kupovne moći, prema proračunima pojedinih autora, jugoslovenski BDP per capita bi iznosio 702 dolara. Jugoslavija je 1962. godine bila 25 najbogatija zemlja svijeta. Danas, 29 godina nakon raspada SFRJ, od novoformiranih republika najveći BDP po glavi stanovnika ima Slovenija (25.940.000$), a nakon nje slijede: Hrvatska (14.944.000$); Crna Gora (8.910.000$); Srbija (7.411.000$); BiH (6.108.000$) i Makedonija sa najnižim BDP per capita (6.022.000$)[12] . Na osnovu ovih podataka zaključujemo da su Slovenija i Hrvatska i dalje najrazvijenije republike, kao što je to bio slučaj u Jugoslaviji, dok su BiH i Makedonija zemlje sa najnižim BDP per capita. Različite svjetske institucije na slične načine rangiraju republike našeg regiona na svjetskoj ljestvici, tako da imamo sljedeće podatke:

  • Prema rang listi MMF-a Slovenija je na 31, Hrvatska na 49, Srbija na 73, Crna Gora 76, Makedonija na 82, a BiH na 93. mjestu od 181 zemlje po nivou razvijenosti.
  • Prema rang listi Svjetske banke Slovenija je na 27, Hrvatska na 33, Crna Gora na 52, Srbija na 60, Makedonija na 69, a BiH na 73 mjestu od 164 zemlje po nivou razvijenosti.
  • Prema rang listi CIA-e Slovenija je na 37, Hrvatska na 54, Srbija na 81, Crna Gora na 85, Makedonija na 89, a BiH na 106. mjestu od 192 po nivou razvijenosti[13] .

Od navedenih 6 republika, Slovenija je država sa najvećom prosječnom platom od 1.108€, a zatim slijede: Hrvatska sa 874€; Crna Gora sa 512€; BiH sa 464€; Srbija sa 455€, dok je zemlja sa najnižom prosječnom platom Makedonija sa 390€.

Najveće kompanije u regionu[uredi | uredi izvor]

Regionalna medijska i analitička kuća SeeNews, u jednom svom istraživanju za 2019. godinu je napravila spisak najvećih kompanija u regionu. Za svaku državu navedeno je po 10 najvećih firmi na osnovu sljedećih kriterijuma: ukupan prihod i ostvareni neto profit.

U BiH je 10 najvećih kompanija, prema ukupnim prihodima u 2019: Holdina, Bingo, Elektroprivreda, ArcelorMittal, Boreas, G-Petrol, Hifa-Oil, Optima Grupa, Petrol BH Oil Company i MH ERS MP (Elektroprivreda RS).

U Hrvatskoj je najveća kompanija INA za 2,9 milijardi eura, a slijede Hrvatska Elektroprivreda i Konzum.

U Crnoj Gori je najveća kompanija Elektroprivreda Crne Gore sa 337 miliona eura, a slijedi maloprodajni lanac Voli Trade.

U Srbiji je također državna Elektoroprivreda najveće preduzeće sa oko 2,5 milijardi eura godišnjih prihoda, a slijedi Naftna industrija Srbije.

U Sloveniji je najveća kompanija naftni/gasni gigant Petrol sa 3,6 milijardi eura.


U Sjevernoj Makedoniji je najveća firma Johnson Matthey DOOEL sa oko 1,9 milijardi eura. Riječ je o odjelu britanske firme koja je vodeći svjetski proizvođač katalizatora za kontrolu emisija ispušnih plinova iz vozila[14].

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Rosić M. I., ( 1980 ), Regionalna ekonomika Jugoslavije, Beograd, Naučna knjiga, str. 89
  2. ^ https://bs.wikipedia.org/wiki/Socijalisti%C4%8Dka_Federativna_Republika_Jugoslavija#Ekonomija
  3. ^ Kovačević R., ( 2003 ), Ekonomski odnosi Jugoslavije sa inostranstvom, Beograd, CID, str. 4
  4. ^ Kovačević R., ( 2003 ), Ekonomski odnosi Jugoslavije sa inostranstvom, Beograd, CID, str. 78
  5. ^ Kovačević R., ( 2003 ), Ekonomski odnosi Jugoslavije sa inostranstvom, Beograd, CID, str. 131
  6. ^ https://sr.wikipedia.org/sr-ec/%D0%A1%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%B0%D0%BA_%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%B4%D1%83%D0%B7%D0%B5%D1%9B%D0%B0_%D1%83_%D0%A1%D0%A4%D0%A0%D0%88
  7. ^ Rosić M. I., ( 1980 ), Regionalna ekonomika Jugoslavije, Beograd, Naučna knjiga, str. 107
  8. ^ Rosić M. I., ( 1980 ), Regionalna ekonomika Jugoslavije, Beograd, Naučna knjiga, str. 127
  9. ^ https://radiosarajevo.ba/auto-moto/auto-moto-zanimljivosti/posao-stoljeca-prije-35-godina-kako-je-yugo-stigao-i-proveo-se-u-americi/382158
  10. ^ Mahmutefendić T., ( 2018 ), Balkanske tranzicijske i globalizacijske teme, Tuzla, Lijepa riječ, str. 51
  11. ^ Mahmutefendić T., ( 2018 ), Balkanske tranzicijske i globalizacijske teme, Tuzla, Lijepa riječ, str. 69
  12. ^ https://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.PCAP.CD?locations=BA
  13. ^ Mahmutefendić T., ( 2018 ), Balkanske tranzicijske i globalizacijske teme, Tuzla, Lijepa riječ, str. 55
  14. ^ https://www.biznisinfo.ba/top-10-kompanija-u-bih-i-regionu/
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Индустријализација_и_деиндустријализација_на_простору_СФРЈ&oldid=26890672”