Italijanska komunistička partija
Italijanska komunistička partija Partito Comunista Italiano | |
---|---|
Istorijski lideri | Antonio Gramši, Palmiro Toljati, Enriko Berlingver. |
Osnovana | 21. januara 1921 |
Raspuštena | 3. februara 1991 (70 god.) |
Naslednik | Demokratska partija levice i Partija komunističke obnove. |
Sedište | Rim Italija |
Novine | L'Unità |
Omladinski ogranak | Federacija komunističke omladine Italije (Federazione Giovanile Comunista Italiana) |
Ideologija | Evrokomunizam, Marksizam, Antifašizam. |
Politička pozicija | Krajnja levica |
Nacionalno članstvo | Narodno-demokratski front (1948) |
Međunarodno članstvo | Kominterna, Informbiro. |
Zastava stranke | |
Italijanska komunistička partija (ital. Partito Comunista italiano, PCI) je bila jedna od većih stranaka u Italiji i najjača komunistička partija na Zapadu.
Istorija
[uredi | uredi izvor]Prve godine
[uredi | uredi izvor]Osnovana je 21. januara 1921, izdvajanjem iz Italijanske socijalističke partije (ital. Partito Socialista Italiano, PSI), zbog ideološkog sukoba sa njenim vođama.
Odmah nakon rascepa glavne komunističke vođe: Antonio Gramši (prvi sekretar), Amadeo Bordiga, Palmiro Toljati i drugi ulaze u sastav Komunističke Internacionale.
Fašizam
[uredi | uredi izvor]Međutim fašistički režim 5. novembra 1926. proglašava IKP za nezakonitu i vrši krvavu represiju.
Većina direkcije beži u inostranstvo, uglavnom u SSSR i Francusku gde je 1926. u Lionu održan III kongres. Nakon sloma fašizma (8. septembra 1943), glavne vođe se vraćaju u Italiju i otpočinju zajedno sa drugim antifašističkim organizacijama borbu protiv Nemaca i protiv italijanskih fašista.
Od oslobođenja do Hladnog rata
[uredi | uredi izvor]Po završetku rata, komunisti učestvuju u provizornoj vladi pod vođstvom generala Badolja.
Međutim kada je predsednik vlade postao lider Hrišćanske demokratije (DC), Alčide De Gasperi, komunisti su izbačeni iz nje, pod pritiskom SAD-a.
Od tada KPI ostaje u opoziciji tokom čitavog posleratnog perioda.
U decembru 1947. komunisti sklapaju koalicioni pakt sa socijalistima, stvarajući tzv. Narodno-demokratski front (Fronte Democratico Popolare), koji je međutim poražen na izborima 1948. od strane hrišćansko-liberalne koalicije okupljene baš oko De Gasperijeve Hrišćanske demokratije.
NDF je nakon poraza raspušten, dok je koalicija komunista i socijalista trajala do Mađarske Revolucije 1956, kad se Socijalistička partija distancirala od imperijalističke politike SSSR-a i time napustila i koaliciju s komunistima, koji su ostali odani Sovjetima.
Nakon rascepa koalicije socijalisti ulaze u savez sa Hrišćanskom demokratijom, stvarajući tzv. Centro-levičarsku vladu.
'70-te godine i „istorijski kompromis“
[uredi | uredi izvor]Početkom '70-ih godina dvadesetog veka dolazak na mesto sekretara Enrika Berlingvera, dovodi do radikalnih promena:
- Prekidanje zavisnosti od SSSR-a i stvaranje evro-komunističke struje, sa drugim zapadnoevropskim komunističkim partijama;
- „Istorijski kompromis“, to jest spremnost od strane komunista na parlamentarnu saradnju sa demohrišćanima i socijalistima.
Međutim nakon nekog vremena saradnje komunistima ipak nije dozvoljeno učešće u vladi, a zatvarajuća politika socijalističkog vođe Betina Kraksija početkom '80-ih je definitivno plasirala komuniste u opoziciju.
Kriza i raspuštanje(1989—1991)
[uredi | uredi izvor]Sredinom '80-ih smrt Berlingvera i opšte slabljenje partijske strukture je označilo spori ulazak u krizu.
Osim toga pad Berlinskog zida i slom komunizma na Istoku, je doveo do raspuštanja IKP-a 3. februara 1991.
Većina je prešla u novu političku partiju socijalističke orijentacije, Demokratsku partiju levice, dok je manjina koja se protivila raspuštanju IKP-a, stvorila Partiju komunističke obnove.