Koplje (vojna jedinica)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/b0/%D0%A0%D0%B8%D1%81%D1%83%D0%BD%D0%BE%D0%BA_%E2%84%96_10_%D0%BA_%D1%81%D1%82%D0%B0%D1%82%D1%8C%D0%B5_%C2%AB%D0%98%D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%8F_%D0%B2%D0%BE%D0%B5%D0%BD%D0%BD%D0%BE%D0%B3%D0%BE_%D0%B8%D1%81%D0%BA%D1%83%D1%81%D1%81%D1%82%D0%B2%D0%B0%C2%BB._%D0%92%D0%AD%D0%A1_%28%D0%A1%D0%9F%D0%B1%2C_1911-1915%29.jpg/220px-%D0%A0%D0%B8%D1%81%D1%83%D0%BD%D0%BE%D0%BA_%E2%84%96_10_%D0%BA_%D1%81%D1%82%D0%B0%D1%82%D1%8C%D0%B5_%C2%AB%D0%98%D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%8F_%D0%B2%D0%BE%D0%B5%D0%BD%D0%BD%D0%BE%D0%B3%D0%BE_%D0%B8%D1%81%D0%BA%D1%83%D1%81%D1%81%D1%82%D0%B2%D0%B0%C2%BB._%D0%92%D0%AD%D0%A1_%28%D0%A1%D0%9F%D0%B1%2C_1911-1915%29.jpg)
Koplje (fr. Lances fournies) je srednjovekovni naziv za manju konjičku jedinicu, sastavljenu od jednog viteza i nekoliko pratilaca na konjima. Ovaj termin koristio se u 14. i 15. veku.[1]
Organizacija i taktika[uredi | uredi izvor]
Sadejstvo viteza sa drugim borcima u konjici uslovilo je sredinom 14. veka pojavu organizacione jedinice pod nazivom koplje (engl. Lance, fr. Glaive), koje čine vitez i njegova pratnja. Pratnju (1-10 ljudi) su obično sačinjavali strelci (2-3), laki konjanik (fr. Coutillier - u bukvalnom prevodu nožar, uobičajeni naziv za razbojnika), paž i sluga (fr. Valet, nem. Knecht). U borbi strelci su sjahivali i dejstvovali pred frontom ili sa strane, da bi protivničke vitezove pre sudara obeshrabrili i omeli dejstvo njihovih strelaca. Laki konjanik je neposredno pomagao vitezu, a upotrebljavan je i za izviđanje, osiguranje i gonjenje. Paž i sluga nisu učestvovali u borbi.[1]
Veličina vojske računala se po broju kopalja, odnosno broju vitezova, a ne po jačini pratnje. Tako su francuske ordonans-kompanije sredinom 15. veka imale po 100 kopalja, sa po 6 ljudi na konju: vitez, laki konjanik, 2 strelca, oružonoša i paž.[1]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 4), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str. 579
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 4), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str. 579