Kornej Čukovski
Kornej Čukovski | |
---|---|
![]() Kornej Čukovski, portret Ilje Repina | |
Lični podaci | |
Puno ime | Kornej Ivanovič Čukovski (pravo ime Nikolaj Vasiljevič Kornejčukov) |
Datum rođenja | 31. mart 1882. |
Mesto rođenja | Sankt Peterburg, Ruska Imperija |
Datum smrti | 28. oktobar 1969.87 god.) ( |
Mesto smrti | Moskva, SSSR |
Kornej Ivanovič Čukovski (rus. Корне́й Ива́нович Чуко́вский, pravo ime Nikolaj Vasiljevič Kornejčukov; Sankt Peterburg, 31. mart 1882 - Moskva, 28. oktobar 1969) bio je ruski pesnik, pisac, književni kritičar, esejista, prevodilac i književni istoričar.[1][2]
Čukovski je otac pisaca Nikolaja i Lidije. On je bio među najpopularnijim dečjim pesnicima. Njegove pesme „Doktor Jojboli“ (Doktor Aibolit, 1925), „Krokodil“ (Krokodil, 1916/17), „Mojdodir“ (Moidodыr, 1925), „Telefon“ i druge bile su popularne za čitanje kod mnogih generacija dece ruskog govornog područja.
1905. godine izdavao je satirički list „Signal“; od 1912. u Kuokoli (Finska) okupljao je slikare i pisce; od 1916. je bio na čelu izdanja za decu „Jedro“. Objavio je niz popularnih knjiga jezično inovativnih pesama s urbanim motivima. Prevodio je s engleskog (Volt Vitman, Mark Tven, Radjard Kipling), a od ruskih pisaca najviše pisao o N. A. Njekrasovu.[2]
Život[uredi | uredi izvor]
Rođen je u Sankt Peterburgu, kao vanbračni sin Ekaterine Osipovne Kornejčukove, seljanke iz Poltave, i Emanuila Solomonoviča Levinsona, čoveka iz bogate jevrejske porodice, čiji je unuk bio matematičar Vladimir Rohlin. Levinsonova porodica nije dozvolila brak sa Kornejčukovom i par se na kraju rastao. Kornejčukova se preselila u Odesu sa Nikolajem i njegovim bratom. Levinson ih je neko vreme finansijski podržavao, do njegovog braka sa drugom ženom. Nikolaj je išao u gimnaziju u Odesi, gde je jedan od njegovih drugara bio Vladimir Žabotinski. Kasnije, Nikolaj je izbačen iz gimnazije zbog svog “niskog porekla”. Morao je da dobije svoju srednjoškolsku i univerzitetsku diplomu korespondencijom.
Nakon što je naučio engleski, 1903-1905. je radio kao dopisnik londonskog lista za odeske novine, iako je najveći deo svog vremena provodio u britanskoj biblioteci umesto u galeriji za novinare u Skupštini. Po povratku u Rusiju, Kornej je počeo da prevodi engleska dela, pre svega Vitmana, i objavio nekoliko analiza savremenih evropskih autora, koje su ga dovele u vezu s vodećim ličnostima ruske književnosti i obezbedile prijateljstvo s Aleksandrom Blokom.
Njegov uticaj na rusko književno društvo 1890ih ovekovečen je satiričnim stihovima Saše Černjija, uključujući i Korneja Belinskog (kao iluziju na čuvenog kritičara Belinskog). Kasnije je objavio nekoliko zapaženih književnih naslova, uključujući „Od Čehova do naših dana“ (1908), „Kritičke priče“ (1911) i „Lica i maske“ (1914). Takođe je objavljivao i satirični magazin „Signal“ (1905-1906)[1] i bio uhapšen zbog “vređanja vladajuće kuće”, ali je oslobođen nakon šest meseci zatvora.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/18/Russia_5_stamps_Tales._1993.jpg/700px-Russia_5_stamps_Tales._1993.jpg)
Tridesetih godina 20. veka Čukovski je intenzivno radio na teoriji književnog prevođenja ("Umetnost prevođenja" 1936. ponovo je objavljena pre izbijanja rata, 1941, pod naslovom "Visoka umetnost") i na samom prevodu na ruski jezik (M. Tvena, O. Vajlda, R. Kiplinga i drugih, uključujući u obliku „prepričavanja“ za decu).[3]
Tokom rata evakuisan je u Taškent. Najmlađi sin Boris umro je na frontu.
Šezdesetih godina Čukovski je osmislio prepričavanje Biblije za decu. Za ovaj projekt privukao je pisce i književnike i pažljivo uređivao njihova dela. Sam projekat bio je vrlo težak zbog antireligijskog položaja sovjetske vlade. Knjigu pod nazivom Babilonska kula i druge drevne legende objavila je izdavačka kuća "Dječija književnost" 1968. godine. Međutim, vlasti su uništile čitav tiraž.[3]
Posljednjih godina Čukovski je bio populararan; laureat niza državnih nagrada i nositelj ordena. U dači u Peredelkinu, u kojoj je posljednjih godina neprestano živio, dogovarao je sastanke sa okolnom decom, razgovarao s njima, čitao poeziju, na sastanke je pozivao poznate ljude, poznate pilote, umetnike, pisce i pesnike.
Kornej Čukovski umro je 28. oktobra 1969. od virusnog hepatitisa. Na dači u Peredelkinu, u kojoj je pisac proživio veći dio svog života, sada radi njegov muzej.[3]
Izbor iz dela[uredi | uredi izvor]
Dela iz oblasti kritike[uredi | uredi izvor]
- Od Čehova do danas (1908)
- Kritike (1911)
- Lica i maske (1914)
- Futuristi (1921)
- Aleksandar Blok kao čovjek i pjesnik
- Ahmatova i Majakovski
- Majstorstvo Nekrasova (1951)
Dečja književnost[uredi | uredi izvor]
- Krokodil (1917)
- Bubašvaba Mojdodir (1923)
- Muha-Cokotuha (1924)
- Pometnja (1924)
- Mojdodir (1925)
- Telefon i Barmrelej (1926)
- Doktor Jojboli (1929)
- Ukradeno sunce (1934)
- Strašni Popac i hrabri Vrabac
U životu Čukovskog, početkom 1930-ih, pojavio se još jedan hobi - proučavanje dečje psihe i načina na koji vladaju govorom. Svoja zapažanja o deci, njihovom verbalnom stvaralaštvu zabelježio je u knjizi Od dva do pet (1933).[3]
Počinje pisati memoare, na kojima je radio do kraja svog života. Dnevnici 1901-1969 objavljeni su posthumno.[3]
Priznanja i nagrade[uredi | uredi izvor]
- Godine 1962. postao je počasni doktor Oksfordskog univerziteta u Engleskoj.
- U Rusiji je dobio Lenjinovu nagradu za istraživački rad o Nekrasovu.[1]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Petrović, Tihomir; Milinković, Miomir (2007). Pisci za decu i mlade. Požega: Epoha. str. 313—321. ISBN 978-86-7866-028-3.
- ^ a b „Čukovski, Kornej Ivanovič”. enciklopedija.hr. Pristupljeno 30. 3. 2021.
- ^ a b v g d „KORIJENI ČUKOVSKOG”. brendoptom. Pristupljeno 30. 3. 2021.