Pređi na sadržaj

Luisova reakcija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Luisova reakcija, vazomotorna ili lovačka reakcija je proces naizmenične reakcija u vidu vazokonstrikcije i vazodilatacije u rukama i stopala nakon izlaganja hladnoći. Tako je nazvana po Tomasu Luisu, koji je prvi opisao ovaj fenomen 1930. godine. Paradoksalna i ciklična vazodilatacija se često javlja u prstima na rukama, nogama i licu, i to je nazvano odgovor na lov ili hladnoćom-indukovana vazodilatacija (HIVD). Iako je opisani pre skoro jednog veka, mehanizmi HIVD su i dalje sporni; istraživanja u ovoj oblasti ostala su uglavnom deskriptivne prirode. Nedavna istraživanja HIVD-a donela su povećanu standardizaciju metodologije zajedno sa novim saznanjima o uticaju posredujućih faktora kao što su hipoksija i fizička spremnost. Povećana mehanička analiza HIVD-a se takođe pojavila zajedno sa poboljšanim modeliranjem i predviđanjem odgovora na HIVD.[1]

Primarna funkcija krvotoka kože je regulacija temperature, koja služi organizmu kao celini, a ne samoj koži. Međutim, postoje mehanizmi koji pružaju određeni stepen lokalne zaštite od oštećenja kože. Jedan takav mehanizam je "lovačka reakcija". Ova rekcija klinički se manifestuje sindromom eritematoznih, otečenih, osetljivih, bolnih nožnih prstiju koji se javlja bez prethodnog beledila ili naknadne cijanoze. Simptomi su izazvani izlaganjem hladnoći ili, povremeno, pritisku. Pretpostavlja se da kod nekih pacijenata uobičajena zaštitna reakcija kod ovog sindroma postaje preosetljiva do tačke u kojoj pojedinci mogu iskusiti, u preteranom obliku, senzacije koje normalno prate Luisovu lovačku reakciju, što rezultuje opisanim kliničkim sindromom.[1]

Eponim

[uredi | uredi izvor]

Luisova reakcija je tako nazvana po Tomasu Luisu, koji je prvi opisao ovaj fenomen 1930. godine.[2]

Etiopatogeneza

[uredi | uredi izvor]

Uprkos opštem nagonu za vazokonstrikciju na hladnoći, uobičajeno zapažanje u prstima na nogama i prstima je da, nakon kratkog perioda sniženog protoka krvi i temperature kože, dolazi do naizgled paradoksalnog i privremenog povećanja protoka krvi i ponovnog zagrevanja. Tokom ovih epizoda, temperatura kože može porasti za čak 10º, a ovaj pad i porast mogu se ponavljati ciklično. Ovaj obrazac periodičnog zagrevanja prvi je opisao Tomas Luis,[2] i on ga je nazvao „odgovorom na lov“ zbog njegovog očiglednog oscilatornog obrasca – ovaj odgovor je takođe nazvan „hladnoćom izazvana vazodilatacija“ (HIVD).[3] Pored prstiju na rukama i nogama, HIVD je primećen na licu[4] i podlakticama.[5] Poznato je da je toplotni status celog tela važna determinanta za prevalenciju i intenzitet HIVD-a, sa inverznom relacijom između HIVD odgovora i telesne temperature, zajedno sa nedostatkom bilo koje uočene hladnoćom izazvana vazodilatacije ispod granične telesne temperature.

U prošlosti se smatralo da vazomotorna lovačka reakcija štiti prste od promrzlina i poboljšava funkciju mišića u prstima. Eksperimenti su pokazali da to nije tačno. Ova reakcija čini ruke još osetljivijim na hladnoću kada su izložene hladnoći.

Vazokonstrikcija prvo smanjuje gubitak toplote, ali takođe izaziva ozbiljno hlađenje ekstremiteta. Otprilike pet do deset minuta nakon izlaganja hladnoći, krvni sudovi u ekstremitetima se naglo šire. Razlog za to je verovatno hladno-pokrenut nagli pad simpatičkog oslobađanja neurotransmitera u mišićnom sloju arteriovenskih anastomoza . Vazodilatacija povećava protok krvi, a time i temperaturu područja tela izloženog hladnoći. Ponovo sledi vazokonstrikcija, tako da se te dve reakcije smenjuju.

Vazomotorna lovačka reakcija je jedan od četiri moguća odgovora na uranjanje prstiju u hladnu vodu. Drugi mogući odgovori su kontinuirana vazokonstrikcija, sporo zagrevanje i oblik proporcionalne kontrole u ​​kojoj prečnik krvnih sudova ostaje konstantan nakon početne faze vazokonstrikcije. U ogromnoj većini slučajeva radi se o vazomotornoj lovačkoj reakciji.  Mnogi faktori mogu uticati na jačinu odgovora. Odgovor je jači kod ljudi koji su često izloženi hladnoći. Uloga genetskih faktora je nejasna.

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b Dana, Alan S., Jr.; Rex, Ira H., Jr.; Samitz, M. H. (1969-04-01). „The Hunting Reaction”. Archives of Dermatology. 99 (4): 441—450. ISSN 0003-987X. doi:10.1001/archderm.1969.01610220069012. 
  2. ^ a b Lewis, T. (1941-12-06). „Observations on Some Normal and Injurious Effects of Cold upon the Skin and Underlying Tissues: I. Reactions to Cold, and Injury of Normal Skin”. BMJ. 2 (4222): 795—797. ISSN 0959-8138. doi:10.1136/bmj.2.4222.795. 
  3. ^ Daanen, H. A. M. (2003). „Finger cold-induced vasodilation: a review”. European Journal of Applied Physiology. 89 (5): 411—426. ISSN 1439-6319. doi:10.1007/s00421-003-0818-2. 
  4. ^ Brajkovic, Dragan; Ducharme, Michel B. (2006-02-01). „Facial cold-induced vasodilation and skin temperature during exposure to cold wind”. European Journal of Applied Physiology. 96 (6): 711—721. ISSN 1439-6319. doi:10.1007/s00421-005-0115-3. 
  5. ^ Ducharme, Michel B.; VanHelder, Walter P.; Radomski, Manny W. (1991). „Cyclic intramuscular temperature fluctuations in the human forearm during cold-water immersion”. European Journal of Applied Physiology and Occupational Physiology. 63 (3-4): 188—193. ISSN 0301-5548. doi:10.1007/bf00233846. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).