Pređi na sadržaj

Maksim Litvinov

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Maksim Litvinov
Litvinov 1902. godine
Datum rođenja(1876-07-17)17. jul 1876.
Mesto rođenjaBjalistokRuska Imperija
Datum smrti31. decembar 1951.(1951-12-31) (75 god.)
Mesto smrtiMoskvaSovjetski Savez

Maksim Maksimovič Litvinov (Bjalistok, 17. jul 1876Moskva, 31. decembar 1951) bio je ruski revolucionar i istaknuti sovjetski državnik i diplomata. On je bio narodni komesar za spoljne poslove od 1930. do 1939. godine.

Litvinov je bio zagovornik diplomatskih sporazuma koji bi vodili razoružanju, i bio je uticajan u tome da Sovjetski Savez postane strana u Brijan-Kelogovom paktu iz 1928. godine. Takođe je bio odgovoran za Litvinov protokol iz 1929. godine, multilateralnog sporazuma za sprovođenje Brijan-Kelogovog pakta između Sovjetskog Saveza i nekoliko susednih država.

Godine 1930. Litvinov je imenovan za narodnog komesara spoljnih poslova, najvišeg diplomatskog položaja u SSSR-u. Tokom 1930-ih, Litvinov je zagovarao zvaničnu sovjetsku politiku kolektivne bezbednosti sa zapadnim silama protiv nacističke Nemačke.[1]

Poljski ministar spoljnih poslova Jozef Bek i Maksim Litvinov u februaru 1934.

Smrt i nasleđe[uredi | uredi izvor]

Grob Maksima Litvinova na Novodevičjem groblju u Moskvi

Litvinov je umro 31. decembra 1951. godine. Nakon njegove smrti, kružile su glasine da je ubijen po Staljinovom uputstvu Ministarstvu unutrašnjih poslova. Prema rečima Anastasa Mikojana, 31. decembra 1951. jedan kamion se namerno sudario sa Litvinovljevim automobilom dok je skretao u krivinu u blizini dače Litvinov, a on je kasnije preminuo od zadobijenih povreda. izjavio je britanski televizijski novinar Tim Kulijadis ; „Ubistvo Litvinova označilo je intenziviranje Staljinove antisemitske kampanje“.[2] Međutim, prema rečima Litvinove žene i ćerke, Staljin je još uvek bio u dobrim odnosima sa Litvinovim u vreme njegove smrti. Navele su da je imao ozbiljne probleme sa srcem i da je dobio najbolje moguće lečenje tokom poslednjih nedelja svog života, i da je umro od srčanog udara 31. decembra 1951.[3]

Nakon Litvinove smrti, njegova udovica Ajvi ostala je u Sovjetskom Savezu sve dok se nije vratila da živi u Britaniji 1972.[traži se izvor]

U svojim sećanjima koja je diktirao svom pristalici, Vjačeslav Molotov — Litvinovljeva zamena na mestu šefa spoljnih poslova i desna ruka Josifa Staljina — rekao je da je Litvinov „inteligentan“ i „prvorazredan“, ali je rekao da mu Staljin i on „nisu verovali“ i posledično ga „izostavljali iz toka pregovora“ sa Sjedinjenim Američkim Državama tokom rata.[4] Molotov je Litvinova nazvao „ne lošim diplomatom — dobrim“, ali ga je takođe nazvao „prilično oportunističkim“ i dodao je kako je on „veoma simpatizovao [Lava] Trockog, [Grigorija] Zinovjeva i [Leva] Kamenjeva“ [4] Prema Molotovu; „Litvinov je ostao među živima [u Velikoj čistki] samo slučajno“.[4]

Litvinov unuk Pavel Litvinov,[5] fizičar, pisac i disident iz sovjetskog doba, živi u SAD.[traži se izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Maksim Litvinov”. Encyclopaedia Britannica. 
  2. ^ Tzouliadis, Tim (2009). The Forsaken: From the Great Depression to the Gulags: Hope and Betrayal in Stalin's Russia. London: Abacus. str. 306–307. ISBN 9780748130313. 
  3. ^ Haslam, Jonathan (2011). Russia's Cold War: From the October Revolution to the Fall of the Wall. New Haven, CT: Yale University Press. str. 75. ISBN 9780300159974. 
  4. ^ a b v Chuev, Felix (1993). Molotov Remembers. Albert Resis, trans. Chicago: Ivan R. Dee. str. 67–69. ISBN 9781566630276. 
  5. ^ „SOVIET SAID TO FREE LITVINOV GRANDSON”. The New York Times (na jeziku: engleski). 1972-12-02. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 2023-05-16. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gorodetsky, Gabriel. Soviet Foreign Policy, 1917–1991: a Retrospective. London: Routledge, 1994.
  • Levin, Nora. The Jews in the Soviet Union Since 1917: Paradox of Survival. In Two Volumes. New York: New York University Press, 1988.
  • Lockhart, R.H. Bruce. Memoirs of a British Agent: Being an Account of the Author's Early Life in Many Lands and of his Official Mission to Moscow in 1918. New York: G.P. Putnam's Sons, 1933.
  • Nekrich, Aleksandr Moiseevich. Pariahs, partners, predators: German-Soviet relations, 1922-1941 (Columbia University Press, 1997).
  • Osborne, Patrick R. Operation Pike: Britain Versus the Soviet Union, 1939–1941. Westport, CT: Greenwood Publishing Group, 2000.
  • Phillips, Hugh D. Between the revolution and the West: a political biography of Maxim M. Litvinov (Westview Press, 1992).
  • Roberts, Geoffrey. "Litvinov's Lost Peace, 1941–1946." Journal of Cold War Studies 4.2 (2002): 23-54.
  • Roberts, Geoffrey. "The Fall of Litvinov: A Revisionist View," Journal of Contemporary History, vol. 27, no. 4. 1992. str. 639–657..
  • Saul, Norman E. Friends Or Foes?: The United States and Soviet Russia, 1921-1941 (University Press of Kansas, 2006).
  • Ulam, Ulam. Stalin: The Man and His Era. Boston: Beacon Press, 1989.