Mim

Mim (grč. μῑμος, lat. mimus) je umjetnost i tehnika oponašanja, imitacije ili podražavanja, scenski izraz putem gestova, gestikulacije i tjelesnih pokreta. U antičkoj književnosti narodska pretežno improvizovana scenska igra manjeg obima, naglašeno realistična, puna grube, karikaturalne komike i sklona vulgarnostima i opscenostima. Mim je komad bez riječi, u kojem dijalog zamijenjuju glumčeve geste, pokreti i izrazi lica. U tome značenju mim je sinoniman sa – pantomimom.

Mim je prikazivao situacije i tipove iz svakodnevnog života, a samo rijetko i parodije na mitološke teme. Groteskni plesovi, lakrdijaška gestikulacija i grimasa bili su jedno od glavnih obilježja mima. Rani stupnjevi ove improvizovane narodske igre bili su, vjerovatno, srodni folklornim plesovima koji su predstavljali kretnje i radnje životinja i ljudi. Grčki termin μῑμος prvo označava podražavaoca, glumca, i samo podražavanje (npr. Euripid, Res, 256, gdje je riječ o podražavanju životinja). Tek u Aristotelovoj Poetici (2. pol. 4. vijeka p. n. e.) javlja se kao naziv za književnu vrstu, čiji su predstavnici Sofron iz Sirakuze (oko 430. godine p. n. e.) i njegov sin Ksenarh.

Čini se da je mim bio omiljen kod dorskih Grka na Siciliji i da ga je Sofron uveo u pisanu književnost. Od Sofronovih mimova čiji su tekstovi i pismeno bili fiksirani, sačuvani su nam samo malobrojni fragmenti i naslovi. Sofronovi mimovi bili su sastavljeni u (ritmovanoj?) prozi, na grubom sicilskom (dorskom) dijalektu, a tematski podijeljeni na „muške” (npr. Lovac na tune) i „ženske” (npr. Švalje). Znatno izmijenjen, Sofronov dramski mim dobio je visoko artistički, literarni rang u nekim od heksametarskih idila (Sirakužanke na Adonidovoj svečanosti, Vračara) helenističkog pjesnika Teokrita iz Sirakuze (početak 3. vijek p. n. e.). Ovi Teokritovi literarni mimovi nisu prikazivani, nego su čitani i recitovani. Ispitivači mahom pretpostavljaju da ovo vrijedi i za realistične, gotovo naturalističke mimijambe pesnika Heroda (ili Heronde 3. vijek p. n. e.).

Prema poznatim naslovima (Sofron) i tekstovima literarno uobličenih mimova (Teokrit, Heroda) zaključujemo da je i popularni, narodski, i improvizovani scenski mim rado prikazivao neke situacije i tipove iz života nižih slojeva (učesnike na svečanostima, pripovjedanje snova, čaranje; scene na sudu, u školi, zanatskoj radionici; tip svodnika, nevjerne žene, drskog kradljivca). U grčkom mimu nastupale su i žene, a glumci nisu nosili maske.

Početkom 3. vijeka p. n. e. poluimprovizovani, realistički mim osvojio je grčku pozornicu. Otada su u mimom oživljavane i scene iz nove atičke komedije (komedija, antička). U Rimu mimovi su prikazani već oko 200. godine p. n. e., kao intermeco (embolium) ili kao eksodijum, prilikom izvođenja pozorišnih komada (drama). Od 173. godine p. n. e., mim je prikazivan redovno kao dio proljećne svetkovine Floralija (ludi Florales). Osvojio je rimsko pozorište u 1. vijeku p. n. e., u doba Sule i Cezara. Tada je i u rimskoj književnosti dobio literarnu obradu, u djelima Laberija i Publilija. Ovi pisci literarnog rimskog mima oslanjali su se na palijatu, togatu i atelanu. Znamo da su i u grčkom i u rimskom poluimprovizovanom scenskom mimu igra i pjesma, gestikulacija i mimika imali znatnog udjela.

Već od 1. vijeka poluimprovizovani mim i srodni pantomim potisnuli su na rimskoj pozornici sve ostale oblike dramskih predstava. Glumac (mimus), u odjeći sa zakrpama (centunculus), i glumica, oskudno odjevena kratkim ogrtačem (ricinium), nastupali su bez maske i pozorišne cipele (otuda, vjerovatno, i naziv „planipes” za glumce). Rimski mim znao je i za neke stalne tipove (parazit, stupidus – „budalina”; sannio – „lakrdijaš”, „koji se krevelji”).

Mim se održao do kraja antike, iako je u vrijeme prodiranja hrišćanstva kritikovan zbog opscenosti, pa je čak i zabranjivan.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

H. Reich, Der Mimus, 1903;
A. Glock, „Ueber den Zusammenhang der römischen Mimus mit dem neueren komischen Drama”, Zeitschrift für vergleichende Literaturgeschichte, 1906, N F 16;
L. Friedlaender, Darstellungen aus der Sittengeschichte Roms. 1919–21 (otisak 1963);
N. Schanz – C. Hosius, Geschichte der römischen Literatur, 1927;
J. R. A, Nscoll, Masks, Mimes and Miracles, 1931;
E. Wüst, „Mimus”, RE, 1932, 15, 2;
R. W. Reynolds, „Verrius Flaccus and the early Mime at Rome”, Hermathena, 1943. 61;
H . Wiemken, Der griech. Mimus, (diss.) 1951;
A. Marzullo, „II mimo latino nei motivi di attualita”, Atti Acad… Di Modena, 1958, 5, XVI;
M. Bieber, The History of the Greek and Roman Theater, 1961;
M. Budimir – M. Flašar, Pregled rimske književnosti. 1963;
R. W . Reynolds, „The adultery Mime”, Classical Quarterly, 1964;
A. P. Smotrič . „Mimm antičnый roman”. ŽA, 1967, 17.