Pređi na sadržaj

Mirko Minić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fotografija Minića

Mirko (Tomislava) Minić (Stubla, Medveđa, 1892Prokuplje, 1968) bio je srpski artiljerac. Nosilac je Karađorđeve zvezde sa mačevima.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je od oca Tomislava i majke Ruže. Preživeo je dva balkanska i dva svetska rata. Kao krupan, stasit i fizički odlično razvijen mladić, regrutovan je u tešku artiljeriju. Kroz sve ratove prošao je kao artiljerac haubičkog puka, u kom je stekao stekao Karađorđevu zvezdu sa mačevima.

Kao narednik u haubičkoj bateriji za vreme Cerske bitke i neposredno posle nje, učinio je dva velika podviga. Za koji je od ta dva dobio Karađorđevu zvezdu sa mačevima, teško je utvrditi. Možda za oba. U svakom slučaju, prema broju ukaza, vidi se da je odlikovan za zasluge u toj bici. Prvi podvig je načinio je upravo za vreme Cerske bitke. U jeku te bitke, jedan austrijski top velikog kalibra je sa dobro zamaskiranih položaja, neprekidno zasipao srpske baterije vatrom. Oko srpskih topova vrilo je od eksplozija austrijskih granata. Ginuli su artiljerci, neki topovi su već bili onesposobljeni, a ovaj austrijski zlotvor nije prestajao. Svi pokušaji artiljerijskih osmatrača da ga lociraju, ostajali su bez uspeha. Jedini način da se otkrije položaj tog zlosrećnog austrijskog topa, koji je sistematski uništavao srpske topove, bilo je noćno izviđanje u neprijateljskoj pozadini. To je bio praktično samoubilački poduhvat. Trebalo se po mrkloj noći provući kroz austrijski borbeni raspored, zaći u njihovu pozadinu, otkriti gde je veliki top, i u mraku mu odrediti koordinate. I još se živ vratiti natrag. Za tu nemoguću misiju dobrovoljno se javio narednik Mirko, i sa svojim pobratimom krenuo da izvrši zadatak. Uspeli su da se neopaženo provuku pored umornih i dremljivih austrijskih mrtvih straža, i pod zaštitničkim plaštom noći da zaobiđu njihove glavne položaje. Za iskusne gorštake, kretanje po nepoznatom, brdovitom terenu po mrkloj noći nije predstavljalo veliki problem.

Mirko i njekov pobratim, uspeli su da u jednoj uvali otkriju austrijski top velikog kalibra, da ga precizno lociraju, i da porobe tri austrijska vojnika na koje su naleteli u mraku. Zajedno sa zarobljenicima su se pre zore vratili u bateriju - živi i zdravi. Sutradan, na osnovu elemenata koje je Minić dao, uništen je austrijski top.

Drugi podvig učinio je neposredno nakon Cerske bitke kada je njegova baterija pokušavala da poruši austrijske pontonske mostove na Drini, gađajući ih sa padina Cera. Tom pokušaju je prisustvovao i sam komandat 2. armije, budući vojvoda Stepa Stepanović. Kao za inat kada je trebalo da se pokažu pred komandantom armije, artiljerijski oficiri , koji su lično preuzeli na sebe nišanjenje haubicom, nikako da pogode pontone. Njihove granate su ševrdale levo ili desno, i nikako da pogode cilj, i komdant se već počeo nervirati jer je preko tih mostova tekla reka Austrijanaca koji su se povlačili ispred srpskih pobedonosnih trupa. Narednik Mirko je tada zamolio da i on opali nekoliko granata.

Već obeshrabreni, njegovi oficiri su mu to dozvolili. Kao izvežbani artiljerac on je prvom granatom prebacio cilj, ali je imao dobar pravac, drugom podbacio, i tako, artiljerijskim žargonom govoreći urakljio cilj. Sad je sve bilo stvar rutine. Treća granata je pala na sred mosta i on je bio uništen. Za ove podvige, ukazom broj 11.123 artiljerijski narednik, Mirko Minić je odlikovan Zlatnim vojničkim odrenom Karađorđeve zvezde sa mačevima. Za ove povige odlikovan je i Ruskim ordenom za hrabrost, Krstom Svetog Đorđa IV stepena. Pored toga bio je odlikovan i sa Srebrnom i Zlatnom medaljom za hrabrost "Miloš Obilić" i svim spomenicama iz minulih ratova. U ratovima je dva puta i ranjavan, jer je narenik Mirko bio poznat po tome što nije prekidao paljbu ni kada je oko njegove baterije bio neprijateljski udar.

Posle ratova je neko vreme držao bakalnicu u selu Gazdaru. Kasnije se preselio u Prokuplje gde se posvetio podizanju porodice. Sa suprugom Jelenom imao je sinove Novaka i Radovana i ćerku Ružicu. Umro je u Prokuplju 1968. godine u 76. godini života i sahranjen je na prokupačkom groblju.

Reference[uredi | uredi izvor]