Pređi na sadržaj

Mirsela Barateon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mirsela Barateon
Nel Tajger Fri kao Mirsela Barateon
Osnovne informacije
Porodica
Titulaprinceza
Podaci o kreaciji
Prvo prik.
  • Literatura:
  • Igra prestola (1996)
  • Televizija:
  • „Zima dolazi” (1×1, 2011)
Poslednje prik.
  • Televizija:
  • „Dom” (6×2, 2016)
IzmislioDžordž R. R. Martin
Tumač

Mirsela Barateon je izmišljeni lik u seriji epsko-fantastičnih romana Pesma leda i vatre američkog autora Džordža R. R. Martina i potonje televizijske adaptacije Igra prestola. Mirselin karakter, razvoj i njena interakcija i uticaj se u velikoj meri razlikuju u knjigama i serijskoj adaptaciji.[1]

Lik je prvi put uveden u priču u Igri prestola iz 1996. godine. Mirsela je jedina ćerka Sersei Lanister. Kasnije se pojavila u Martinovim Sudaru kraljeva (1998) i Gozbi za vrane (2005).

U TV seriji lik Mirsele tokom prve i druge sezone tumačila je irska glumica Ejmi Ričardson, dok je u petoj i šestoj sezoni lik starije Mirsele igrala Nel Tajger Fri.

Priča[uredi | uredi izvor]

A coat of arms showing a black stag on a yellow field.
Grb kuće Barateon

Lik je prvi put predstavljen u Igri prestola (1996) kao jedina ćerka kraljice Sersei Lanister i kralja Roberta Barateona. U svom prvom pojavljivanju, ona prati svoje roditelje, dva brata (Džofrija i Tomena Barateono) i „ujake” (Tiriona i Džejmija Lanistera) u Zimovrel, gde Robert traži da Edard Stark bude imenovan za kraljevu desnicu. Kasnije je prikazana kako prisustvuje turniru u čast Edardovog imenovanja na tu poziciju. Dok istražuje smrt Džona Erina, Edard otkriva da su Mirsela i njena braća proizvodi incestuozne afere između Sersei i Džejmija.

Sukob kraljeva[uredi | uredi izvor]

U Sudaru kraljeva iz 1998. Mirsela prisustvuje proslavi Džofrijevog imenovanja za kralja. Pozdravlja svog strica Tiriona i kaže mu da joj je drago što su glasine o njegovoj smrti bile lažne. Tokom Rata pet kraljeva, Tirion planira da sklopi savez sa kućom Martel od Dorne tako što će se Mirsela udati za Tristana Martela, sina sadašnjeg vladara Dorne, ali deo pogodbe je uključivao njeno slanje u Dornu da živi na dvoru Martelovih.

Gozba za vrane[uredi | uredi izvor]

Tokom Oluje mačeva (2000), Tristanova sestra Arijana Martel planira da kruniše Mirselu kao Robertovu naslednicu umesto Tomena, nadajući se da će podstaći narod Dorne da se pobune protiv Lanistera kako bi Mirsela zauzela Gvozdeni presto. Međutim, Doran Martel je obavešten o zaveri i njegovi ljudi sprečavaju zaveru i hapse zaverenike. U sukobu koji je usledio, jedan od Arijaninih zaverenika, ser Džerold „Tamna Zvezda” Dejn, pokušava da ubije Mirselu; ne uspeva ali joj je odsekao jedno uvo.

Ples sa zmajevima[uredi | uredi izvor]

U Plesu sa zmajevima (2011), Mirsela se vraća u Kraljevu Luku sa Nimerijom Peščanom.

TV adaptacija[uredi | uredi izvor]

Mirselina sudbina bila je jedna od nekoliko razlika između načina na koji su televizijska serija i romani predstavljali Peščane Zmije i Dornu.[1] Njena scena smrti je prvobitno bila duža sa paralelama sa ranijom Džofrijevom smrću; što je uključivalo da joj glava eksplodira i krv prska okolo. Govoreći o ovim promenama, Fri je rekla: „[Dejvid Beniof i D. B. Vajs] su želeli da Mirselina smrt odražava njen život, i želeli su da bude slatka – što je retkost za Igru prestola”.[2] Met Miler (Esquire) napisao je da je konačna verzija bila pitomija u poređenju sa smrću drugih likova.[3] Fri je glumila Mirselu u ukupno šest epizoda.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Wigler, Josh (26. 4. 2016). „'Game of Thrones': How Dorne Story Completely Diverges From the Books”. The Hollywood Reporter. 
  2. ^ Griffiths, Emmy (13. 6. 2017). „This Game of Thrones death was meant to be MUCH more gruesome”. Hello Magazine. „Myrcella Baratheon's death originally involved mashed up bananas! 
  3. ^ Miller, Matt (12. 6. 2017). „Why Game of Thrones Actually Made This Key Death Less Violent”. Esquire. Pristupljeno 20. 7. 2019. 
  4. ^ Comita, Jenny (14. 6. 2019). „Nell Tiger Free, Game of Thrones Princess, Rises to Be Crowned in Hollywood”. W. Pristupljeno 18. 7. 2019.