Monodija

Monodija (grč. μονωδία od grč. μόνος – jedan, grč. ᾠδή pjesma) – Jednosglasno, solo-pjevanje, sa ili bez instrumentalne pratnje. Prvobitno u starogrčkoj lirskoj poeziji, monodija je označavala pjesmu, najčešće tužbalicu, koju je pjevao jedan pjevač. U antičkoj tragediji, monodija je, za razliku od horske pjesme i komosa, označavala poetski monolog koji je izvodio jedan glumac. (Monologe Edipa i Antigone iz Sofoklovih tragedija može se, na primjer nazvati monodijom.) Kasnije, monodija pripada srednjovjekovnom crkvenom pjevanju do 11. vijeka, pjesničkom stvaralaštvu trubadura, žonglera, minezengera i majsterzengera, i jednoglasnoj narodnoj pjesmi svih naroda. Od 16. vijeka u okviru monodije razvija se kantata i opera. U engleskoj poeziji, poetskim djelima u elegičnom tonu pjesnici često daju naziv monodija. Tako je Milton svoj Lycidas nazvao monodijom, a Metju Arnold je jednoj od svojih elegija dao naslov „Thyrsis, A Monody”.

Literatura

• Nigel Fortune, "Monody", in The New Grove Dictionary of Music and Musicians, ed. Stanley Sadie. 20 vol. London, Macmillan Publishers Ltd., 1980. ISBN 1-56159-174-2
• Gustave Reese, Music in the Renaissance. New York, W.W. Norton & Co., 1954. ISBN 0-393-09530-4
• Manfred Bukofzer, Music in the Baroque Era. New York, W.W. Norton & Co., 1947. ISBN 0-393-09745-5