Ober-prokuror

Ober-prokuror (rus. обер-прокурор) bio je politički predstavnik Ruske Imperije pri Svetom praviteljstvujuščem sinodu (1721—1917).

Postojali su i senatski ober-prokurori koji su vršili tužilačku vlast u departmanima Praviteljstvujuščeg senata.

Istorijat

Ober-prokuror pri Svetom praviteljstvujuščem sinodu je ustanovljen ukazom imperatora Petra Velikog od 11. maja 1722. godine (po starom kalendaru). Tada se nalazio u podređenosti general-prokuroru pri Praviteljstvujuščem senatu. Iste godine, 13. juna, donesen je i opšti akt (instrukcija) kojim su uređena prava i obaveze ober-prokurora.^[1]^[2] Međutim, funkcija ober-prokurora je bila upražnjena u periodu od 1726. do 1741. godine. Funkcija je vaspostavljena 31. decembra 1741. godine (po starom kalendaru) na inicijativu general-prokurora kneza Nikite Trubeckog i to kao samostalna funkcija sa značajnim ovlašćenjima. Ober-prokuror nije bio član Svetog praviteljstvujuščeg sinoda, ali je redovno prisustvovao njegovim sjednicama. Pazio je na zakonitost sinodskih odluka i na poslovni red tokom sinodskih sjednica. Kao što je često sam general-prokuror preovladavao nad senatorima tako je isto i ober-prokuror nad sinodskim članovima. Takođe, imperator sveruski je postavljao sinodske članove na predlog ober-prokurora. Uticaj ober-prokurora tokom 18. vijeka ipak je bio ograničen s obzirom da mu crkvena jerarhija nije dozvoljavala da se miješa u čisto crkvene poslove.

Nakon dolaska na presto imperatora Aleksandra I (1801) izvršena je značajna reforma državnih organa (tzv. ministarska reforma). Umjesto dotadašnjih kolegijuma osnovana su ministarstva. General-prokuror je sjedinjen sa funkcijom ministra pravde. Međutim, ober-prokuror pri Sinodu nije pretvoren u ministarsku funkciju već je zadržao svoj samostalni položaj i neposrednu podređenost imperatoru sveruskom. Ipak, 1817, osnovano je tzv. sugubo Ministarstvo duhovnih poslova i narodne prosvjete i ober-prokuror je postao podređen ministru. Zbog protivljenja crkvene jerarhije tzv. sugubo ministarstvo je ukinuto 1824, a ober-prokuror je ponovo postao samostalan i podređen imperatoru. Uticaj ober-prokurora tokom 19. vijeka se znatno proširio. Jedino je on imao pravo da podnosi sinodske izvještaje imperatoru (ranije je to pravo imao i predsjedavajući Sinoda). Od 1835. ober-prokuror je po položaju bio izjednačen sa ministrima i glavnim upravnicima resora. Prisustvovao je sjednicama Komiteta ministara i Državnog savjeta. Od 1864. postojao je i zamjenik ober-prokurora (rus. товарищ обер-прокурора) sa pravima i dužnostima zamjenika ministra. Nakon što je oktobra 1905. ustanovljen Savjet ministara Ruske Imperije kao državni organ sa kolektivnom odgovornošću (vlada), njegov član je zajedno sa ministrima i glavnim upravnicima resora bio i ober-prokuror pri Svetom praviteljstvujuščem sinodu.^[3]^[4]^[5]

Spisak ober-prokurora

Ober-prokurori pri Svetom praviteljstvujuščem sinodu:

Ivan Vasiljevič Boltin (1722—1725);
Aleksej Petrovič Baskakov (1725—1726/1730);
Nikita Semjonovič Krečetnikov (1740—1741);
knez Jakov Petrovič Šahovskoj (1741—1753);
Afanasije Ivanovič Lavov (1753—1758);
knez Aleksej Semjonovič Kozlovski (1758—1763);
Ivan Ivanovič Melisino (1763—1768);
Petar Petrovič Čebišev (1768—1774);
Sergej Vasiljevič Akčurin (1774—1786);
Apolos Ivanovič Naumov (1786—1791);
Aleksej Ivanovič Musin-Puškin (1791—1797);
knez Vasilije Aleksejevič Hovanski (1797—1799);
Dmitrije Ivanovič Hvostov (1799—1802);
Aleksandar Aleksejevič Jakovljev (1802—1803);
knez Aleksandar Nikolajevič Golicin (1803—1817);
knez Petar Sergejevič Meščerski (1817—1833);
Stepan Dmitrijevič Nečajev (1833—1836);
grof Nikolaj Aleksandrovič Protasov (1836—1855);
Aleksandar Ivanovič Karasevski (1855—1856);
grof Aleksandar Petrovič Tolstoj (1856—1862);
Aleksej Petrovič Ahmatov (1862—1865);
grof Dmitrije Andrejevič Tolstoj (1865—1880);
Konstantin Petrovič Pobedonoscev (1880—1905);
knez Aleksej Dmitrijevič Oboljenski (1905—1906);
knez Aleksej Aleksandrovič Širinski-Šihmatov (1906);
Petar Petrovič Izvoljski (1906—1909);
Sergej Mihajlovič Lukjanov (1909—1911);
Vladimir Karlovič Sabljer (1911—1915);
Aleksandar Dmitrijevič Samarin (1915);
Aleksandar Nikolajevič Volžin (1915—1916);
Nikolaj Pavlovič Rajev (1916—1917);
Vladimir Nikolajevič Lavov (1917);
Anton Vladimirovič Kartašev (1917).

Vidi još

Izvori

^ Imennый ukaz «O vыbore ober-prokurora v Sinod iz oficerov» (1722)
^ Instrukciя ober-prokuroru Svяteйšago Sinoda (1722)
^ Sinod pravitelьstvuющiй; Эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona, t. XXX (1900), s. 38—43
^ OBER-PROKUROR SINODA Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. jul 2018), Pristupljeno 21. 7. 2018.
^ Ober–prokuratura Svящennogo Sinoda, Pristupljeno 21. 7. 2018.

[1] Imennый ukaz «O vыbore ober-prokurora v Sinod iz oficerov» (1722)

[2] Instrukciя ober-prokuroru Svяteйšago Sinoda (1722)

[3] Sinod pravitelьstvuющiй; Эnciklopedičeskiй slovarь Brokgauza i Efrona, t. XXX (1900), s. 38—43

[4] OBER-PROKUROR SINODA Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. jul 2018), Pristupljeno 21. 7. 2018.

[5] Ober–prokuratura Svящennogo Sinoda, Pristupljeno 21. 7. 2018.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]