Pređi na sadržaj

Ognjeslav Utješenović Ostrožinski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ognjeslav Utješenović Ostrožinski
Lični podaci
Datum rođenja(1817-08-21)21. avgust 1817.
Mesto rođenjaOstrožin,  Austrijsko carstvo
Datum smrti8. jun 1890.(1890-06-08) (72 god.)
Mesto smrtiZagreb,  Austrougarska
Državljanstvo Austrougarska
NarodnostSrbin
Religijapravoslavac

Ognjeslav Utješenović Ostrožinski (Ostrožin, 21. avgust 1817. — Zagreb, 8. jun 1890) bio je političar i književnik, jedna od najznačajnijih srpskih ličnosti u Habzburškoj monarhiji 19. veka.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Potiče iz stare čuvene srpske porodice Utješenović, koja je bila značajna u 16. veku. Porodica je pred Turcima prebegla iz Dalmacije i Like, na Baniju. Nekad ugledna i moćna "gospodska roda", vremenom je osiromašila. Mada su Utješenovići u Ostrožinu generacijama bili pravoslavci, njihov daleki predak Đuro bio je katolički biskup.

Rođen je u leto 1817. godine u podoficirskoj srpskoj porodici u malom graničarskom selu Ostrožinu, od oca Matije i majke Simice - Simke.[1] Otac Matija bio je graničarski stražmešter, austrijski vojnik - poput oca mu Jovana i dede Todora. Matija je u vreme vladavine Francuza u tom kraju (1809-1812) učio školu na francuskom jeziku, i dobro znao govoriti francuski, italijanski i nemački. Po završetku osnovne škole u Vrginom Mostu i Rijeci (1835-1837), otac ga je zaposlio u državnoj službi, da radi sa finansijama. Radeći u finansijskoj upravi (iako bez srednje škole) savladao je italijanski i francuski jezik. Otišao je zatim u Zagreb, na rad u kancelariji vojne uprave i istovremeno kao "neredovni đak", privatno polagao razrede tamošnje gimnazije.[2] Uspeo je da postane računovođa položivši državni ispit za krajiške upravne činovnike, a 1842. godine o je upravni poručnik u Karlovcu. U Karlovcu je oženio meštanku Dragojlu, kćerku Josipa Pukšeca Murskog komandanta čete. Za vreme mađarske revolucije zatekao se 1848. godine u Rujevcu, mestu na turskoj granici kao upravni činovnik. Na poziv bana Jelačića ušao je u Saborski odbor za krajiške reforme, gde se istakao dobrim izveštajem. Objavio je 1849. godine u vezi toga knjigu: "Osnova za utemeljenje narodne vojske u građanskoj Hrvatskoj i Slavoniji".

Ognjeslav Utješanović Ostrožinski u javni život je stupio pristupanjem ilirskom pokretu Ljudevita Gaja. Bio je iskreni pobornik hrvatsko - srpske sloge. Diplomirao je na zagrebačkoj Pravnoj akademiji 1848. godine sa odličnim uspehom, i ostvario je sjajnu činovničku karijeru. U političkim krugovima zapažena je njegova izuzetna marljivost, na osnovu koje je ušao u Jelačićev kabinet kao savetnik u zagrebačkom vojnom odseku. Radio je i u Zakonodavnom odboru Hrvatskog sabora posebno na pripremi Zakona o ustrojstvu nove hrvatske narodne vojske i Zakona o ukidanju Vojne granice i njenom spajanju sa Hrvatskom. Do 1851. godine služio je Utješenović kod vojne komande u Zagrebu. Po Jelačićevoj odluci poslije sloma Mađarske revolucije 1848. godine postavljen za podžupana varaždinske županije 1851. godine. Na toj dužnosti ispoljio je mnoge vrline zbog kojih je nazvan „pravim praktičnim upravnikom Hrvatske“. Za vreme Bahovog apsolutizma postao je u Beču 1856. godine ministarski sekretar, a od 1862. do 1867. godine, bio je dvorski savetnik kod Hrvatske dvorske kancelarije. Opet je 1875. godine u Varaždinu, sada kao Veliki župan.

Bavio se i izgradnjom pruge preko Hrvatske i Slavonije, tzv. dunavsko-jadranskom železnicom. O tom pitanju je napisao prigodnu knjižicu 1865. godine. Zbog knjige o prirodi Hrvatske napisanoj na nemačkom jeziku 1879. godine izabran je za dopisnog člana bečkog Geološkog društva.[3]

Godine 1854. kada je bio sreski načelnik u Varaždinu, car ga je odlikovao Riterskim krstom Franc Jozefovog reda.[4] Kao varaždinski podžupan i župan zalagao se za izgradnju srpske pravoslavne crkve Svetog velikomučenika Georgija u Varaždinu.[5]

Nakon smrti 1890. godine u Zagrebu, sahranjen je u zajedničku grobnicu "Iliraca" u arkadama na zagrebačkom groblju Mirogoju.[6]

Porodica[uredi | uredi izvor]

Ćerka Jelena se udala za Slavka Aranickog i s njim imala četvoro dece: Jelenu, Fedora, Ognjeslava i Aleksandra.

Književni rad[uredi | uredi izvor]

Ognjeslav Utješenović Ostrožinski

U svom književnom radu prigrlio je ideje Ujedinjene omladine srpske. Politički stavovi mu odišu ilirizmom i težnjom za narodnim preporodom. Objavljuje prvi put 18. februara 1842. godine; bila je to pesma "Jeka od Balkana" - u izvorniku i prevedena na nemački u nemačkom listu u Augzburgu. Tom pesmom ukazao je na stradanja hrišćana u Bosni i Hercegovini pod Turcima. U Beču je 1871. godine izašla zbirka pjesama Vila Ostrožinska (drugo izdanje), kao i „Sitne Pjesme“ i „Osnova estetike“. Prvo njeno, kraće izdanje pojavilo se još 1845. godine u Beču. Bile su to pesme objavljivane 1842-1845. godine u časopisu "Danica".[7] Drugo izdanje zbirke pesama bilo je ispravljeno i dopunjeno.

Zatim je kako sam kaže u predgovoru drugog izdanja "Vile", zbog velikih narodnih događaja u koje je bio uvučen svojim položajem, čitavih deset godina pauzirao; u periodu 1846-1856. godine nije dao ništa vrednije. Samo je za vreme revolucionarnih događaja 1848-1849. godine napisao puno novinskih članaka, za listove u Zagrebu. Poznat je iz tog vremena (1848) njegov politički spis: "O konstituiranju Austrije po načelima narodne ravnopravnosti".[8]

Povremeno se bavio i prevođenjem. Tako je 1852. godine "Slovo o polku Igorove", njegov prevod sa ruskog, objavljen u časopisu "Neven". Za vreme službovanja u Beču pokrenuo je inicijativu za objavljivanje Vukovih sabranih dela[9]. Pri tome se i sam bavio književnim radom. Posebno se istakao epom „Nedeljko“ objavljenim 1860. i 1888. godine na ćirilici. To je bio prvi deo epa "Ravijojla" o srpskom junaštvu i mučeničkoj borbi za slobodu. Objavio 1868. godine u Beču veoma tražene "Psalme Davidove",[10] koji su "poput srpskih pjesama spevani". A u Beogradu je 1869. godine štampao raspravu: "Misli o važnosti, pravcu i sredstvima unapređivanja književnosti srpsko-hrvatske". Vredan pažnje je biografski rad objavljen u "Radu" jugoslovenske akademije u Zagrebu, pod naslovom: "Život kardinala Đurđa Utješenovića". U novosadskoj "Matici", piše 1870. godine belešku o popularnom slikaru Jaroslavu Čermaku i njegovim slikama sa tematikom života porobljenih Srba u Turskoj.

Ognjeslav je bio nadahnut čistotom narodnog jezika u svom rodnom mestu Ostrožinu, za koji kaže da je bio bez turcizama. Pisao je sa oduševljenjem: narodni jezik srpski ne smatram ja samo u pogledu riječi, nego i u pogledu rečenica (fraza), poslovica itd. bogatom zalihom književnoga gradiva našega.[11]

Ognjeslav Utješanović Ostrožinski je napisao i za vreme otkrivanja spomenika banu Jelačiću u Zagrebu 17. decembra 1866. štampao pesmu „Uskrsnuće Jelačića bana“,[12] od koje će kasnije nastati hrvatska rodoljubna pesma „Ustani bane"[13].

Znao je nekoliko jezika, na kojima je pisao ili prevodio. Napisao je vredna dela „Kućne zadruge“ (1859) i „Vojna krajina“ (1869) i dr., objavljena na nemačkom jeziku.

Od 2008. godine ulica Nova 13. u Busijama, prigradskom naselju Beograda, nosi ime Ostrožinskog[14].

Galerija[uredi | uredi izvor]

  • Naslovna strana Nedjeljka (Beč, 1888)
    Naslovna strana Nedjeljka (Beč, 1888)
  • Naslovna strana Vile Ostrožinske (Beč, 1871)
    Naslovna strana Vile Ostrožinske (Beč, 1871)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Andra Gavrilović: "Znameniti Srbi 19. veka", drugi tom, Zagreb 1903.
  2. ^ "Male novine", Beograd 31. maj 1890.
  3. ^ "Male novine", Beograd 1890.
  4. ^ "Svetovid", Beč 1854.
  5. ^ Damjanovic, Dragan. „Gradnja i opremanje varaždinske pravoslavne crkve 1884. godine (Orthodox Church in Varaždin - Construction and Furnishing in 1884)”. Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 24, 317-340 (na jeziku: engleski). 
  6. ^ "Prosveta", Zagreb 1969.
  7. ^ "Danica Ilirska", Zagreb 1844.
  8. ^ Đuro Šurmin: "Povjest književnosti hrvatske i srpske", Zagreb 1898.
  9. ^ Ilustrovana politika *[1][mrtva veza], Pristupljeno 17. 4. 2013.
  10. ^ Ognjeslav Utješenović Ostrožinski": "Psalmi Davidovi", Beč 1868.
  11. ^ Ognjeslav Utješenović: "Vila Ostrožinska...", Beč 1871.
  12. ^ "Danica", Novi Sad 1866.
  13. ^ Hrvatski povijesni portal *[2] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. oktobar 2009), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  14. ^ "Službeni list“ 02/2008

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ljetopis srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, Zagreb 1980. godina, Svezak I
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Огњеслав_Утјешеновић_Острожински&oldid=26957289”