Odeljenje jezika i književnosti SANU
Odeljenje jezika i književnosti SANU jedna je od organizacionih jedinica Srpske akademije nauka i umetnosti. Ona pokriva dve naučne oblasti: nauku o jeziku i nauku o književnosti, ali ga čine i istaknuti književni stvaraoci – pesnici, prozni i dramski pisci, književni kritičari i esejisti.[1]
Istorijat
[uredi | uredi izvor]Istorija Odeljenja jezika i književnosti SANU započinje sa osnivanjem i prvim radnim danom najviše kulturne ustanove kod Srba, jer su osnovni zadaci Društva srpske slovesnosti od 1842. godine, pre nego što je podeljeno na odseke, bili usresređeni na jezik i književnost.
Tokom 175 godina, Odeljenje je promenilo nekoliko naziva: Odsek jezikoslovni (Društvo srpske slovesnosti, 1850), prema ustavu Srpskog učenog društva, naziva se Odsek za nauke moralne, jezikoslovne i literarne, a prema novom Uređenju Društva (1877), naziv se menja u Odbor za nauke filozofske i filološke; nekoliko članova je delovalo i u okviru (Petog) Odbora za širenje nauka i književnosti u narod (1883-1884). Od osnivanja Akademije, nazivi su bili: Akademija nauka filosofskih (uz napomenu da neki od filologa i književnika pripadaju i drugim stručnim akademijama, Srpska kraljevska akademija, 1887); Odeljenje literature i jezika (Srpska akademija nauka, 1947), Odeljenje jezika i književnosti (Srpska akademija nauka i umetnosti, 1969).[2]
Posle nekoliko neuspelih pokušaja osnivanja naučnog društva, u decenijama obeleženim razmimoilaženjem oko neprihvatanja i prihvatanja Vukove reforme, sa prelaskom Liceja iz Kragujevca u Beograd 1841. godine, stekli su se naučni i objektivni uslovi da se pristupi osnivanju Učenog društva. Imenovanje prvih članova, a zatim i izbor novih, pokazuju da je, i pored naslova koji je upućivao na „srpsku slovesnost” uopšte, u osnovi pokretačke ideje Društva bilo staranje o književnom jeziku, kao i o širenju nauka („narodnom prosvećivanju”). U skladu sa tom idejom, pokrenuta su izdanja: Glasnik i Zasebna izdanja (nešto od rada Društva objavljivano je u Srpskim novinama i u Podunavci).
Posle prvih godina delovanja Društva, čiji su članovi u početku bili povezani zajedničkim zadatkom – stvaranjem naučne terminologije – kada se od toga odustalo, od 1845. godine došlo je do većih promena u programu rada. Zbog sve veće širine tema, koje su obuhvatale srpsku nauku uopšte, čije je središte bilo Društvo srpske slovesnosti, ono je moralo da bude podeljeno na odseke po strukama (1850). Prvi je bio Odsek jezikoslovni, kome su pripadali filolozi, istoričari književnosti i pisci. Program jezika i književnosti iznet je u novom Ustavu Društva srpske slovesnosti (1846) i bio je podeljen na teorijski (filološki) i praktični (književni) deo. Članovi Društva bili su najistaknutiji filolozi i pisci: Vuk Karadžić, Jovan Sterija Popović, Sima Milutinović Sarajlija, Đura Daničić, Petar II Petrović Njegoš, Jakov Ignjatović, Jovan Jovanović Zmaj, Ljubomir Nenadović, Matija Ban i drugi, dok od stranaca Pavle Josif Šafarik, Jakob Grim, Jernej Kopitar i drugi.
U okviru Srpskog učenog društva, jezik i književnost pripadali su Odseku za nauke moralne, jezikoslovne i literarne (od 1877. godine Odbor za nauke filozofske i filološke). Težište je bilo na naučnom karakteru Društva i na nacionalnim naukama. Rad Odseka/Odbora umnogome bio je obeležen neslaganjima između pristalica strogo naučne koncepcije i pristalica popularisanja nauke i prosvećivanja. Stvoren je novi (Peti) Odbor za širenje nauka i književnosti u narod, ali je njegov rad ubrzo prestao.
Jezik i književnost u Srpskoj kraljevskoj akademiji dobibjaju svoje mesto u redu Akademije nauka filosofskih, sa zadatkom da unapređuje nauku, da se bavi naučnim istraživanjima i pomaže razvoj „više umetnosti”. Prvi članovi tog odeljenja bili su: Stojan Novaković, Milan Kujundžić, Svetislav Vulović i Svetomir Nikolajević. Pokreću se serije naučne građe za srpsku književnost; organizuju se istraživanja u stranim bibliotekama i arhivima (prebiraju se i prepisuju srednjovekovni rukopisi), organizuje se rad na bibliografiji i dr. Uz veliko zalaganje Stojana Novakovića, započet je rad na Rečniku narodnog književnog jezika u noosnovanom Leksikografskom odeljenju (1893).
Posle Drugog svetskog rata, nekadašnja stručna Akademija nauka filosofskih dobija naziv Odeljenje literature i jezika (1947). Prve akademske besede u Akademiji, koja je intenzivno obnavljala svoj rad, održali su 1946. godine njeni članovi Ivo Andrić i Veljko Petrović i proglašeni su za redovne članove. U prvom posleratnom periodu među članovima Odeljenja bili su ugledni pisci: Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Veljko Petrović, Marko Car, Stevan Jakovljević, Jovan Popović, Desanka Maksimović; od filologa i istoričara književnosti: Aleksandar Belić, Petar Kolendić, Gligorije Elezović, Mihailo Stevanović, Milan Budimir, Miloš Đurić, Milan Bogdanović, Velibor Gligorić i drugi.
Na sadržaj rada Odeljenja u tom periodu u velikoj meri je uticala okolnost da su u njegovom sastavu bili novoosnovani Institut za srpski jezik (1947), koji je u osnovi vio naslednik bivšeg Leksikografskog odseka, 1958. godine preimenovan u Institut za srpskohrvatski jezik, Institut za proučavanje književnosti i Institut za istočne i zapadne slovenske jezike i književnosti (od 1953. godine, njegov rad je nastavio Odbor za izradu češko- i poljsko-srpskohrvatskog rečnika). Odeljenje je nekoliko godina vodilo ceo postupak oko izrada i odbrana doktorskih disertacija. U Odeljenju je steklo doktorate nekoliko njegovih kasnijih članova (Irena Grickat, Milka Ivić, Pavle Ivić).
Posle osamostaljenja ili ukidanja instituta, sadržaj rada Odeljenja je bio izmenjen. Pored stalne brige od postojećim odeljenskim publikacijama (Zbornik istorije književnosti, Posebna izdanja, Glas), o recenzijama rukopisa knjiga i naučnih priloga, Odeljenje se sve više usmerava na neposredni naučni rad, koji se velikim delom organizuje u okviru odbora i posebnih projekata. Odeljenje donosi dugoročne programe koji se i ostvaruju preko odbora, nastojeći da obuhvati sve filološke i književne discipline. Zbog obima istraživačkih poslova, u odbore su ulazili i saradnici van Akademije i samog Odeljenja, a za određene teme osnivaju se i međuakademijski odbori. Sada su na staranju Odeljenja odbori za koje su najčešće vezani odgovarajući projekti: Odbor za Rečnik SANU, Odbor za onomastiku, Staroslovenski odbor, Odbor za proučavanje srpskog jezika u svetlu savremenih lingvističkih teorija, Odbor za etimološki rečnik srpskog jezika, Odbor za proučavanje srpskog jezika u poređenju sa drugim jezicima i književnostima, Odbor za narodnu književnosti, Odbor za proučavanje istorije književnosti, Odbor za kritička zdanja srpskih pisaca, Međuakademijski odbor za dijalektološke atlase, Međunarodni odbor za izučavanje represije (Goli otok i ostali logori i zatvori).
Jedan od vidova rada Odeljenja odvija se organizovanjem domaćih i međunarodnih naučnih skupova i objavljivanjem zbornika referata sa tih skupova. Osim skupova, Odeljenje organizuje i svečane akademije posvećene značajnim članovima, piscima, filolozima, istoričarima književnosti, domaćim i stranim, iz čitavog perioda od 175 godina. Odeljenje je razvilo bogatu naučnu saradnju sa drugim akademijama.
U radu najviših upravnih tela Akademije učestvovali su najugledniji članovi iz reda filologa, književnih istoričara i pisaca. Predsednici su bili: Stojan Novaković (1906-1915), Aleksandar Belić (1937-1960), Velibor Gligorić (1965-1971).
Dužnost sekretara Odeljenja vršili su: Veljko Petrović (1948-1951), Petar Kolendić (1951-1961), Stevan Jakovljević (1961-1962), Vojislav M. Đurić (1962-1975), Antonije Isaković (1975-1981), Miroslav Pantić (1981-1994), Predrag Palavestra (1994-2013), Predrag Piper (2013).[2]
Nauka o jeziku
[uredi | uredi izvor]Nauka o jeziku izučava se u Odeljenju posredstvom više naučnih projekata u različitim odborima – Odbor za Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Odbor za Srpski etimološki rečnik, Odbor za onomastiku. Nauka o jeziku se izučava i putem akivnosti međuodeljenjskih odbora za dijalektološke atlase evropskih, opštekarpatskih i slovenskih zemalja, kao i kroz Staroslovenski odbor u kojem se uporedo proučava srednjovekovna srpska jezička i književna tradicija i stari spomenici srpske pismenosti.[1]
Nauka o književnosti
[uredi | uredi izvor]Nauka o književnosti se proučava u odeljenjskim odborima za narodnu književnost, Odboru za književne teorije, Odboru za proučavanje istorije književnosti, Odboru za kritička izdanja srpskih pisaca i kroz Odbor za fototipska izdanja SANU, Matice srpske i Narodne biblioteke Srbije.
Individualni projekti članova Akademije u Odeljenju jezika i književnosti obuhvataju istoriju srpskog jezika, jezička, grafijska i pravopisna istraživanja starih srpskih rukopisnih i štampanih spomenika, srpsko-italijanske i italijansko-srpske kulturne veze, odjeke usmene književnosti u pisanoj književnosti, proučava srpsku književnost u 20. veku i istoriju dubrovačke književnosti.
Odeljenje se stara o naučnim projektima na polju književnosti u Ogranku SANU u Nišu i Centru za naučna istraživanja u Kragujevcu.
U odborima i na projektima Odeljenja okupljeno je nekoliko desetina naučnih radnika, univerzitetskih profesora i pisaca. Samostalno i timski oni rade na temama koje su usaglašene sa Akademijinim programima i naučnim projektima jezičkih i književnih nauka.[1]