Pređi na sadržaj

Olimpijski stadion Grande Torino

Koordinate: 45° 2′ 30″ N 7° 39′ 0″ E / 45.04167° S; 7.65000° I / 45.04167; 7.65000
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Olimpijski stadion Grande Torino
Stadion nekada i sada
Ranija imena
  • Stadio Mussolini (1933-1945)
  • Stadio Comunale (1945-1986)
  • Stadio Vittorio Pozzo (1986-2005)
  • Stadio Olimpico (2005-2016)
MestoItalija Torino, Italija
Koordinate45° 2′ 30″ N 7° 39′ 0″ E / 45.04167° S; 7.65000° I / 45.04167; 7.65000
Izgradnjaseptembar 1932 – maj 1933.
Otvoren14. maj 1933.; pre 91 godine (1933-05-14)
Renoviran2006.; pre 18 godina (2006)
VlasnikGrad Torino (1933–2002, 2005–danas)
FK Torino (2002–2005)
Kapacitet27.958[1][2]
Podlogatrava
Dimenzije105 × 68 m
Korisnici
Torino (1958–1959, 1963–1990, 2006–danas)
Juventus (1933–1990, 2006–2011)
Fudbalska reprezentacija Italije (po potrebi)

Olimpijski stadion Grande Torino (ital. Stadio Olimpico Grande Torino) nazvan po fudbalskom timu Grande Torino koji je igrao tokom 1940−ih, je višenamenski stadion koji se nalazi u Torinu, Italija. To je domaći teren fudbalskog kluba Torino iz Serije A. Stadion se nalazi na Piacale Grande Torino, u okrugu Santa Rita, u južno-centralnom delu grada. Stadion je trenutno ocenjen od strane UEFA kao stadion kategorije 4, što je najviši mogući rang.

Stadion je izgrađen tokom 1930-ih u italijanskom racionalnom stilu,[3] i prvobitno poznat kao Stadio Municipale Benito Musolini [3].(ili kolokvijalno Stadio Municipale), a kasnije Stadio Komunale,[3] bio je dom Juventusa i Torina do 1990-ih, kada je napušten u korist većeg i modernijeg Stadio dele Alpi. Nakon šesnaest godina bez fudbala u Seriji A, stadion je renoviran i preimenovan u „Stadio Olimpiko” povodom Zimskih olimpijskih igara 2006. godine. Kasnije tokom 1990. godine, i Juventus i Torino su se vratili na Olimpiko tokom rušenja stadiona i izgradnje Juventusove arene na istom mestu, pri čemu je Juventus to koristio do kraja sezone 2010–11, a Torino ga je zadržao kao njihov domaći stadion sve do danas.

Istorija

[uredi | uredi izvor]

Originalni projekat: opštinski stadion Benito Musolini

[uredi | uredi izvor]

Stadion je prvobitno nazvan po Benitu Musoliniju, a izgrađen je da bude domaćin Litorijalijevih igara XI fašističke godine, održanih 1933. i Svetskih studentskih igara iste godine.

Opštinska uprava je, da bi skratila vreme izgradnje, raspisala konkurs i podelila radove na tri kompanije: stadion (tribine, tribine i unutrašnji radovi) poveren je Saveriju Parisiju iz Rima (a projektovali su arhitekta Rafaelo Fanjoni i inženjeri Enriko Bjančini i Dagoberto Ortensi), atletski teren, Maratonska kula i biletarnice inž. Vanazi i Lučerini (arhitekata projekta Breno Del Đudiče, Prof. Koloneti i Eng. Vanazi), a zatvoreni bazen inž. E. Faletti Compani (arhitekata projekta Boničeli i inž. Viljanova). Eng. Kompanija Gvido De Bernardi preuzela je pripremu terena i padina.

Radovi su počeli u septembru 1932. Stadion je svečano otvorio 14. maja 1933. sekretar Nacionalne fašističke partije Ahil Starače na početku Litorijala. Prva fudbalska utakmica na novom stadionu odigrana je između Juventusa i mađarskog Ujpešta (6–2), revanš meč četvrtfinala Kupa Centralne Evrope, 29. juna 1933. godine.

Prvobitna faza dizajna sastojala se od elipsoidnog prstena čiji je glavni perimetar bio oko 640 metara. Osnova se sastojala od sloja belog granita, na kome se oslanjalo postolje od crvenog maltera. Od istog materijala su formirane tribine nagnute pod uglom od 45 stepeni, koje su omeđivale tri staklene trake za osvetljenje enterijera, a krunisane su belim parapetom. Veliki prozori su gledali na polje, omeđeno betonskim stubovima koji su podržavali terminalnu konzolu, koja je virila više od tri metra sa nagibom od 45 stepeni. Pristup unutrašnjosti omogućen je kroz 27 otvora, od kojih je glavni vodio do tribine, opremljene krovom otpornim na vremenske uslove. Parter je delom bio prekriven konzolnim terasama koje su se nadmetale nad njim i u najudaljenijem delu od polja bio blago uzdignut.

Teren za igru je dimenzija 70 k 105 metara, okružen atletskom stazom sa šest traka i boksovima za bacanje kugle i diska, stazom za skok u dalj i gornjim uglom. U početku su krivine atletske staze dizajnirane sa tri centra. Posle protesta nacionalnog izvršnog direktora Masima Kartasenje (koji je učestvovao kao sportista na Letnjim olimpijskim igrama 1908.), oni su preuređeni u jedan centar. Rezultat je, međutim, bio da je staza imala nenormalnu dužinu od 446,38 metara.

Od 1938. do kasnih 1950-ih, na stadionu se nalazilo i sedište privremenog Muzeja automobila (otvoren 1939.).

Dva puta je služio kao glavno mesto održavanja Letnje Univerzijade 1959. i 1970. godine, a bio je domaćin finala Svetskog kupa za žene 1970. godine. Osamdesetih godina stadion je preimenovan u "Vitorio Poco", u znak poštovanja prema treneru koji je dva puta bio svetski šampion sa fudbalskom reprezentacijom Italije 1934. i 1938. godine, koji je takođe trenirao Torino između 1912. i 1922. godine.

Sa izgradnjom većeg i modernijeg Stadio del Alpi, stadion Communale se manje koristio, samo je za smeštaj trenerskih aktivnosti Juventusa (do 2003) i, od 2004, aktivnosti Torina.[4][5]

Rekonstrukcija za Zimske olimpijske igre 2006.

[uredi | uredi izvor]

Godine 1998, kada se Torino kandidovalo za domaćina Zimskih olimpijskih igara 2006., prvobitno je planirano da stadion i njegova okolina budu uključeni u događaj, pošto su ceremonije otvaranja i zatvaranja prvobitno bile zakazane za Stadio Delle Alpi, a višenamenska arena je planirana za biti izgrađen u drugom naselju grada. Na kraju je grad pobedio u procesu nadmetanja i kada su planovi realizovani, shvatilo se da oni neće biti održivi. Na ovaj način je proučeno nekoliko mogućnosti, ali je, kao i drugi gradovi domaćini Igara, odlučeno da se sanira Gradski opštinski stadion, koji je bio u strašnim uslovima. A to je uključivalo izgradnju nove višenamenske arene u oblasti pored otvorenog bazena koji se koristio samo u letnjim mesecima. Renoviranje stadiona koštalo je blizu 30 miliona evra. Olimpijski stadion je zvanično otvoren 29. novembra 2005. godine na ceremoniji kojoj su prisustvovali predstavnici italijanske i lokalne vlasti, članovi Međunarodnog olimpijskog komiteta i TOROK-a.

Povratak fudbala (2006–danas)

[uredi | uredi izvor]

Nakon Zimskih olimpijskih igara 2006. godine, stadion se vratio da bude domaćin fudbalskih utakmica Torina i Juventusa. Juventus se 2011. preselio na svoj novi stadion, Juventusov stadion, na mestu Stadio del Alpi. Na kraju deonice, Torino može da odluči da kupi objekat i da ga preimenuje u „Olimpijski stadion Grande Torino“, rekao je Mario Peskante povodom inauguracije renoviranog stadiona.

Tokom leta 2009. godine obavljeno je više radova. Razmak parapeta je smanjen na 1,10 metara u svim sektorima i dodata su 444 nova sedišta u parteru, čime je ukupan kapacitet stadiona porastao na 27.994 mesta. Štaviše, u leto 2012. godine eliminisane su i barijere koje su delile sektor zakrivnjenog Maratona sa Maratonom Laterale (ranije je sektor gostiju u domaćim utakmicama Juventusa iste sezone preselio na novi stadion Juventusa), što je omogućilo dalje povećanje kapaciteta sa 27.994 mesta u 2009. godini na 28.140 danas.

U aprilu 2016. Olimpiko je preimenovan u „Stadio Olimpiko Grande Torino” u čast ekipe iz 1940-ih.[2][6]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ „FK Torino”. Soccerway. Pristupljeno 22. 10. 2019. 
  2. ^ a b „Stadioni Serije A” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 1. 9. 2015. g. Pristupljeno 2016-01-25. 
  3. ^ a b v Città di Torino, ur. (2002-11-18). „Delibera 2002 06007/009”. Arhivirano iz originala 7. jun 2002. g. Pristupljeno 1. maj 2013. „Područje obuhvaćeno ovom odredbom obuhvata opštinski stadion „Vitorio Poco“, nekadašnji „Benito Musolini“, sportsko zdanje istorijsko-umetničke i dokumentarne vrednosti, među prvim primerima sportskih tipologija koje se odnose na racionalističku arhitekturu u Italiji; inaugurisan je 1933. po dizajnu Rafaela Fanjonija, Enrika Bjankinija i Dagoberta Ortezija. Uključuje i „Maratonsku kulu“, sa blagajnama, opštinskim bazenom i atletskim stadionom, vršnjakom glavnog objekta, izgrađenom po nacrtima drugih profesionalaca 
  4. ^ Pizzigallo, Claudio (21. 4. 2016). „Specijalno za stadion u Torinu: 5 postojećih stadiona na kojima su igrali Juve i Toro” (na jeziku: italijanski). Torino Today. Pristupljeno 22. 10. 2019. 
  5. ^ Pizzigallo, Claudio (21. 4. 2016). „Od Umberta I do "novog" Grande Torina, 11 stadiona u istoriji fudbala Torina” (na jeziku: italijanski). Torino Today. Pristupljeno 22. 10. 2019. 
  6. ^ „Preimenovan stadion Torina”. Football Italia. 24. 4. 2016. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]