Pređi na sadržaj

Opereta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Publika u Teatru des Bufe-Parizijen, rodnom mestu opereta Žaka Ofenbaha (1860)

Opereta je muzičko-scensko delo gde se dramska radnja prikazuje sviranjem, pevanjem, glumom i govorom.[1][2] Opereta je lakša od opere po svojoj muzici, veličini orkestra, dužini dela i po nominalnoj vrednosti po temi.[3] Osim kraće dužine, opereta je obično laganog i zabavnog karaktera.[4] Opereta je nastala iz francuskog oblika komične opere koja se zvala "Opera komik" sredinom 19. veka (1839. godine) u Parizu. Posle Pariza opereta ubrzo osvaja i Beč. Opereta je bila mnogo kraća od opere, sastavljena od jednog, do dva čina i najčešće komičnog, površnog, lascivnog i zabavnog sadržaja.[5] Kao tvorac operete se često pominje Žak Ofenbah mada je prvu operetu napisao Floriman Erve (pevač, kompozitor, dirigent, libretista i pozorišni slikar). Vrlo brzo je ovaj pozorišni žanr prihvatila i bečka publika, kojoj je u svom sugrađaninu Johanu Štrausu Mlađem našla najpopularinijeg predstavnika operete svih vremena. Njegova najpoznatija opereta je Slepi miš. U toku svog razvoja, od oko sto godina opereta se razvijala u dva velika muzička centra-Parizu i Beču. Prva opereta je izvedena u Parizu 1853. godine, a njen razvojni put završen je 1954. godine operetom Kalmana Arizona „Ledi“.

Kolumbija Rekordsova reklama za snimak Rite Montaner u produkciji La Calesera Franciska Alonsa, operete iz španskog žanra sarcuele.

„Opereta“ je italijanski deminutiv od „opera“ i prvobitno je korišćen za opisivanje kraćeg, možda manje ambicioznog dela od opere.[6] Opereta predstavlja alternativu operskim predstavama u pristupačnoj formi koja cilja drugačiju publiku. Opereta je postala prepoznatljiv oblik sredinom 19. veka u Francuskoj, a njena popularnost je dovela do razvoja mnogih nacionalnih stilova operete.[6] Posebni stilovi su se pojavili u zemljama uključujući Austrougarsku, Nemačku, Englesku, Španiju, Filipine, Meksiko, Kubu i Sjedinjene Države.[7] Prenošenjem operete između različitih zemalja, kulturni kosmopolitizam se pojavio u prethodnom veku.[8] Opereta je kao žanr izgubila naklonost 1930-ih i ustupila mesto modernom muzičkom pozorištu.[9] Važni kompozitori opereta su Johan Štraus, Žak Ofenbah, Franc Lehar i Fransisko Alonso.

Definicije[uredi | uredi izvor]

Termin opereta nastaje sredinom osamnaestog veka u Italiji i prvi put je priznat kao samostalan žanr u Parizu oko 1850. godine.[3] Kastil-Blejzov Dictionnaire de la musique moderne moderne tvrdi da ovaj termin ima dugu istoriju i da je Mocart bio jedan od prvih ljudi koji je omalovažavajuće upotrebio reč opereta,[7] opisujući operete kao „određene dramatične abortuse, te minijaturne kompozicije pune smeća u kojima se nalaze samo hladne pesme i dvostihovi iz vodvilja“.[10] Definicija operete se menjala tokom vekova i kreće se u zavisnosti od istorije svake zemlje sa žanrom.[9] Često se koristi da se odnosi na komade koji podsećaju na Ofenbahove jednočinke u suprotnosti sa njegovim kompozicijama u punoj dužini, „opera-bufe“.[3] Ofenbah je izmislio ovu umetničku formu kao odgovor na represivne zakone francuske vlade u vezi sa inscenacijama dela koja su bila veća od jednog čina ili su sadržala više od četiri lika.[5]

Naslovna stranica Boccaccio, oder Der Prinz von Palermo (Bokačo, ili Princ od Palerma) Franca fon Supea iz 1879. Primer rane bečke operete.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Opereta je postala priznata kao muzički žanr oko 1850. godine u Parizu. Godine 1870. centar za operetu se pomerio u Beč kada je Pariz pao u ruke Prusa.[3] Forma operete je nastavila da se razvija tokom Prvog svetskog rata.[3]

Postoje neke zajedničke karakteristike među operetama koje su cvetale od sredine 1850-ih do ranih 1900-ih, počevši od francuske opere-bufe.[11] Oni sadrže govorne dijaloge isprepletene između muzičkih numera, a često su glavni likovi, kao i hor, pozvani da učestvuju, iako je muzika u velikoj meri izvedena iz operskih stilova 19. veka, sa naglaskom na melodijama koje se mogu pevati.[6] Opereta u dvadesetom veku je složenija i dostigla je svoj procvat u Austriji i Nemačkoj.[7]

Opereta je preteča modernog muzičkog teatra ili „mjuzikla“.[12] U prvim decenijama 20. veka, opereta je nastavila da postoji uporedo sa novijim mjuziklima, pri čemu je svaka muzička forma uticala na drugu.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Popović, Tanja (2007). Rečnik književnih termina. Beograd: Logos Art: Edicija. str. 494. ISBN 978-86-7360-064-2. 
  2. ^ „Opera, Operetta, or Musical Theatre? - Blog”. Opera Vivrà (na jeziku: engleski). 2013-10-19. Pristupljeno 2020-10-04. 
  3. ^ a b v g d Kennedy, Dennis, ur. (2005). „Operetta”. The Oxford Encyclopedia of Theatre and Performance. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-860174-6. 
  4. ^ Grout, Donald Jay; Williams, Hermine Weigel (2013). A Short History of Opera. Columbia University Press. str. 378. ISBN 978-0231507721. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  5. ^ a b „The beginner's guide to operetta | English National Opera” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2020-10-04. 
  6. ^ a b v „Operetta”. In L. Root, Deane. Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford University Press. 
  7. ^ a b v Baranello, Micaela (2016). Operetta. doi:10.1093/obo/9780199757824-0171. 
  8. ^ Scott, Derek B. (29. 12. 2016). „Early Twentieth-Century Operetta from the German Stage: A Cosmopolitan Genre”. The Musical Quarterly: gdw009. doi:10.1093/musqtl/gdw009. 
  9. ^ a b Traubner, Richard (2004-06-01). Operetta. ISBN 9780203509029. doi:10.4324/9780203509029. 
  10. ^ Sorba, Carlotta (septembar 2006). „The origins of the entertainment industry: the operetta in late nineteenth-century Italy”. Journal of Modern Italian Studies. 11 (3): 282—302. S2CID 144059143. doi:10.1080/13545710600806730. 
  11. ^ Gänzl, Kurt. "Toperettas: the history of operetta in ten works", Bachtrack.com, 22 October 2019
  12. ^ Jones, John Bush (2003). Our Musicals, Ourselves. str. 10—11. ISBN 9780874519044. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]