Opsadna tehnika

Opsadna tehnika (engl. Siege engine) je zajednički naziv za objekte, naprave i borbena oruđa upotrebljavana pri opsadi tvrđava i gradova.

Epoha hladnog oružja

Za savlađivanje prepreka

Za savlađivanje prepreka (suvih i vodenih rovova) građeni su razni objekti, najčešće nasipi (lat. agger) i mostići. Nasipi (zemljani, drveni i kameni)služili su za popunu neravnina i za lakše prilaženje trupa i opsadne tehnike bedemu branioca. Kod Tira je 332. p.n.e. za vreme Aleksandrovih pohoda, bio izrađen nasip dužine 1 km da bi se omogućio pristup od kopna do ostrva na kome se nalazila tvrđava. Ponekad je nasip dizan i uz jako visoke gradske bedeme, da bi se s njega lakše mogao probiti zid ili oterati branilac sa bedema. Prikriveno približavanje bedemu omogućavao je nasip s ugrađenim hodnikom.

Obični mostići primenjivani su za prelaženje preko rovova, a pokretni za prelazak s pokretnih napadnih kula na bedem (pri napadu na visoke bedeme). Fašine su služile za lakšu izradu nasipa preko močvarnog zemljišta ili vodenih rovova.

Za zaštitu napadača

Za zaštitu boraca pri približavanju tvrđavi služili su štitovi i kornjače. Štitovi (lat. pluteus) su imali ram od drveta, obložen sirovom kožom radi zaštite od požara i braniočevih strela; u oblozi su ostavljani prorezi za gađanje i osmatranje. Bilo ih je prenosnih (za 2-3 čoveka) i vučnih za veći broj ljudi. Ponekad su štitovi (kao krovovi) upotrebljavani i za zaštitu jurišnih ovnova i strelaca u napadnoj pokretnoj kuli.

Kornjače (lat. testudo) su izrađivane u obliku šupa na točkovima, sa krovom i zidovima od dasaka ili popleta. Krov i bočne strane bili su obloženi sirovom kožom. Uglavnom su služile za zaštitu udarnog ovna.

Za nadvišavanje bedema

Za zaštitu boraca pri približavanju tvrđavi i za nadvišavanje bedema radi tučenja žive sile na njemu i iza njega, služile su napadne pokretne kule (lat. turres ambulatoriae). One su bile poznate Asircima i Grcima, a najveći razvoj dostižu u Makedonaca; zadržavaju se neko vreme i posle pojave vatrenog oružja. Izrađivane su od drveta, zidova obloženih sirovom kožom, i na više spratova, sa balkonima i pokrivenim hodnicima. Na najnižem spratu nalazili su se jurišni ovnovi i rezerve vode, na gornjem bacačke sprave, a kasnija lakša artiljerijska oruđa. Napadne kule imale su i pokretne mostiće, spuštane na braniočev bedem kad mu se kule približe. Veličina i visina napadnih kula zavisile su od visine bedema koji se napadao. Prema grčkom graditelju kula i opsadnih kranova Dijadu, kule su bile, obično, visoke oko 30 m i imale osnovu oblika kvadrata stranice oko 8 m. Visina pojedinih spratova kretala se od 2 do 4 m, a najvišeg bila je oko 6 m. Obično su napadne kule imale po 10 spratova. Grk Demetrije Poliorket postizao je bolju stabilnost kula, dajući veći nagib njenim zidovima. Njegova kula bila je visoka oko 50 m; dužina stranica osnovice bila je oko 25 m, a na najvišem spratu oko 4.5 m. Težina takve kule iznosila je oko 250 t. Za lakše kretanje napadnih kula Asirci su, po potrebi, popločavali ili kaldrmisali zemljište, a Makedonci su ga ravnali.

Za penjanje na bedeme

Za penjanje na bedeme i iznošenje potrebnog materijala na njih, primenjivani su, pored nasipa i napadnih kula s mostićima, i razne vrste lestvica (eskalada), opsadni kran i korpa. Za lestvice su znali još Egipćani, Asirci i neki drugi stari narodi. Izrađivane su od kože, užadi i drveta. Efikasno su primenjivane samo noću ili kad je branilac oteran sa bedema. Opsadni kran (lat. toleno) predstavljao je neku vrstu pokretnog mostića. Na visokom postolju bio je pričvršćen prečagama kratki, niski sanduk u kome su grupe boraca dizane na krunu bedema. Korpa, koja je imala istu tu namenu, bila je u obliku đerma koji je omogućavao da se vojnici, smešteni u korpi, izdignu i spuste na krunu bedema ili da se samo dignu na visinu bedema i iz korpe tuku živu silu na bedemu i pozadi njega.

Literatura

• Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 6), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1973), str. 420-421