Partenopejska republika
Repubblica Partenopea Partenopejska republika | |||
---|---|---|---|
Južna Italija 1799. | |||
Geografija | |||
Kontinent | Evropa | ||
Regija | Apeninsko poluostrvo | ||
Glavni grad | Napulj | ||
Društvo | |||
Službeni jezik | italijanski | ||
Religija | Katolicizam | ||
Oblik države | republika | ||
Istorija | |||
Istorijsko doba | novi vek | ||
— Osnivanje | 1799. | ||
— Ukidanje | 1799. | ||
Zemlje prethodnice i naslednice Partenopejske republike | |||
Prethodnice: | Naslednice: | ||
Partenopejska republika (italijanski: Repubblica Partenopea) je bila vazalna francuska država na Apeninskom poluostrvu iz 1799. godine. Prestonica Republike bio je grad Napulj.
Nastanak
[uredi | uredi izvor]Nakon izbijanja Francuske revolucije, napuljski kralj Ferdinand I nije odmah stao na stranu francuskih protivnika. Međutim, nakon zbacivanja monarhije i proglašenja Republike, Ferdinand se priključio Prvoj koaliciji evropskih sila protiv revolucionarne Francuske. Revolucionarne ideje su se širile i u Italiji, posebno među aristokratijom. Godine 1796. zaključen je mir, ali nakon Napoleonovog poraza kod Nila tokom Egipatske kampanje od strane admirala Nelsona, Napulj je ponovo objavio Francuskoj rat. Napuljska vojska brojala je oko 70.000 ljudi. Pod komandom austrijskog generala Karla Maka, vojska ulazi u Rim i oslobađa ga francuske okupacije. U francuskom protivnapadu, napuljske snage su odbijene. U Napulju je nakon poraza zavladala anarhija. Napuljski vojskovođa Frančesko Pinjateli postpisao je predaju francuskom generalu Žanu Šampionu nakon čega je pobegao u Palermo. Stanovništvo Napulja se pobunilo. Međutim, slabo organizovani ustanici brzo su poraženi, a Francuzima je u gušenju ustanka pomagao republikanski nastrojen deo stanovništva. Dana 21. januara 1799. proglašena je Partenopejska republika.
Istorija
[uredi | uredi izvor]Partenopejska republika dobila je naziv po staroj grčkoj koloniji Partenopej na mestu budućeg Napulja. Lideri Republike bili su ljudi od kulture i čvrstog karaktera. Nova vlada našla se u ekonomskim poteškoćama zbog Šampionovih finansijskih potraživanja. Država nije imala vojsku i zbog toga je zavisila od francuske zaštite. U međuvremenu, iz Palerma je u Kalabriju krenuo kardinal Fabricio Rufo sa zadatkom da organizuje kontra-revoluciju. Uz pomoć britanske flote i napuljskog admirala Frančeska Karakiola, revolucionari osvajaju ostrvo Procidu. Podržan od strane turskih i ruskih brodova (pod komandom admirala Fjodora Ušakova), Rufo je krenuo na sam Napulj. Dana 13. juna 1799. stigao je pred Napulj i osvojio ga nakon očajničke bitke. Rufo se sporazumeo sa republikancima i dozvolio im da mirno napuste Napulj u kome je obnovljena monarhija.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Acton, Harold (2009). The Bourbons of Naples (1731-1825).
- Davis, John A. (2006). Naples and Napoleon: Southern Italy and the European Revolutions, 1780-1860. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-820755-9.
- Gregory, Desmond (2001). Napoleon's Italy.