Пиогени стрептокок
Piogeni streptokok | |
---|---|
S. pyogenes pri uveličanju od 900x | |
Naučna klasifikacija | |
Domen: | Bacteria |
Tip: | Bacillota |
Klasa: | Bacilli |
Red: | Lactobacillales |
Porodica: | Streptococcaceae |
Rod: | Streptococcus |
Vrsta: | S. pyogenes
|
Binomno ime | |
Streptococcus pyogenes Rosenbach 1884
|
Piogeni streptokok, streptokokus piogenes (lat. Streptococcus pyogenes) ili β-hemolitički streptokok iz grupe A je gram-pozitivna bakterija loptastog oblika iz roda streptokoka, koja raste u kolonijama u obliku lanca ili niti. Na hranljivoj podlozi krvni agar, stvara zonu β hemolize oko svojih kolonija, a po Lensfildovoj klasifikaciji spada u grupu A (videti streptokoke). Čest je uzročnik gnojnih infekcija kod čoveka, a može pokrenuti neke i autoimune bolesti, kao što su reumatska groznica i poststreptokokni glomerulonefritis.
Izgled i građa
[uredi | uredi izvor]Ćelijski zid ovih bakterija građen je iz debelog sloja mureina. Na površini ovg sloja nalaze se proteinske niti koje čine M-protein. Na osnovu građe ovog proteina se piogene streptokoke mogu podeliti u podgrupe (serovare). M-protein štiti ove bakterije od fagocitoze ćelija odbrambenog sistema. Piogene streptokoke poseduju u ćelijskom zidu i polimer ugljenih hidrata, C supstancu. Na osnovu građe ove supstance svrstane su u grupu A po Lensfildu (videti streptokoke).
Patogenost
[uredi | uredi izvor]Pored M-proteina za patogenitet ove bekterije su odgovorni toksini i enzimi koje one luče.
- Streptolizin O, streptolizin S, uništavaju ćelijske membrane eritrocita i drugih ćelija organizma. Streptolizin-O deluje kao antigen i izaziva odgovor odbrambenog sistema u vidu stvaranja antitela. Merenjem koncentracije ovih antitela može se utvrditi infekcija piogenim streptokokama.
- Pirogeni toksini streptokoka: A, B i C deluju kao superantigeni, tako što izazivaju preteranu reakciju imuniteta uz oslobađanje mnoštva medijatora zapaljenja, što dovodi do egzantema (osip) i enantema kod šarlaha, septičnog šoka itd.
- Streptokinaza razlaže fibrin. Ovaj enzim koristi se i u fibrinolitičkoj terapiji.
- Hijaluronidaza razlaže međućelijske supstance kao što su glikozaminoglikani u koje spada i hijaluronska kiselina.
- DNKaza razlaže DNK.
Bolesti izazvane piogenim streptokokama
[uredi | uredi izvor]Invazivne bolesti nastaju kao posledica prodora i širenja ove bakterije u organizam, dok intoksikacije nastaju kao posledica dejstva toksina ove bakterije, često su oba mehanizma zajedno odgovorna za nastanak bolesti.
Infekcije streptokokama mogu biti lokalne i generalizovane. Streptokoke prodiru kroz sitne povreda (ogrebotine, posekotine itd) na koži i počinju da se šire.
U lokalne infekcije spadaju:
- impetigo
- erisipel (crveni vetar)
- streptokokna flegmona
- sinuzitis
- zapaljenje srednjeg uha
- tonsilitis itd.
U generalizovane infekcije spadaju:
- sepsa
- nekrotični fascitis itd.
Lučenjem streptokoknih toksina mogu nastati:
Bolesti koje su posledica infekcije streptokokama
[uredi | uredi izvor]Pojedine bolesti kao npr. reumatska groznica i poststreptokokni glomerulonefritis se mogu javiti nedeljama, mesecima, godinama i decenijama posle infekcije piogenim stafilokoka, kao posledica autoimunih procesa. Antitela koja organizam stvara u borbi protiv ovih streptokoka mogu se vezati i za neke ćelije organizma kao npr. ćelije endokarda ili se imuni kompleksi antitela i antigena mogu taložiti u bubrežnim glomerulima, zglobovima itd. izazivajući nihovo oštećenje.
Dokazivanje piogenih streptokoka
[uredi | uredi izvor]Piogene streptokoke se mogu identifikovati dokazivanjem antigena A koaglutinacijom (lateksaglutinacijom). Bakterija se može uzgajati i identifikovati i u bakterijskoj kulturi. Takođe može se meriti i koncentracija određenih antitela u serumu kao npr, antistraptolizin antitela.
U terapiji se koriste penicilini, jer su ove bakterije osetljive na njih.
Epidemiologija
[uredi | uredi izvor]Čovek je jedini rezervoar ovih bakterija. One se prenose putem kontakta ili iskašljanim kapljicama. Vreme inkubacije je par dana. 24 časa nakon početka terapije oboleli nije više infekciozan.
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Literatura
[uredi | uredi izvor]- Fritz H. Keyser, Kurt A. Bienz. Medizinische Mikrobiologie. Thieme. ISBN 978-3-13-444810-8..
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja). |