Afrodita (grč.Ἀφροδίτη) je grčka boginja lepote, čulne ljubavi i plodnosti. Značenje njenog imena je nepoznato, iako su drevni Grci verovali da se ono odnosi na penu. Veoma je moguće da je ovo verovanje došlo iz priče o Afroditinom rođenju.
Prema starijem predanju, koje je zastupao Homer, ona je kći Zevsa i Dione; a prema mlađem, kojeg se držao Hesiod, rođena je iz morske pene (ἀφρός) koja se stvorila kad je Kron bacio u more Uranove genitalije. Odmah po rođenju, izašla je iz mora na obalu ostrva Kipra. Otuda su joj i atributi: Ἀφρογενεια (rođena iz pene), Αναδυόμενη (koja se pomalja, izlazi), Κυπρογένεια (po Kipru rođena).
U početku, Kiparska Afrodita najverovatnije da je bila boginja plodnosti, vrlo slična bliskoistočnoj boginji Ištar-Astarti. Došavši među Grke ona je personifikovana sa seksualnošću i bila usrdno obožavana kao univerzalna sila. Mnoga lokalna svetilišta posvećena njoj podignuta su širom kopnenog dela Grčke, a njeni kultovi varirali su različito od mesta do mesta. U nekim oblastima, Afrodita je bila smatrana čak boginjom rata, što je možda bio podsticaj za njeno udruživanje s Aresom, bogom rata.
Mnogo kasnije, u klasično doba, Afroditin kult je poprimio savremeno shvatanje prema kojem je ona nadležna za seksualnu privlačnost i ljubavno zadovoljstvo (τα Αφροδίσια).
Aristofan ( Αριστοφανης) (rođen oko 445. godine pre n.e. u Atini, umire oko 385. godine pre n.e.) najznačajniji je predstavnik stare atičke komedije.
Aristofan je bio angažovan pisac, neposredan i oštar u svojoj kritici. Okrenut je savremenim događajima i zbivanjima, i poznatim ličnostima. Njegove komedije su društveno-politički tendenciozne. On izlaže podsmehu i poruzi društvene izopačenosti: demagogiju koja svojim obećanjima obmanjuje narod, nesavesnost sudija, neznanje kod većanja, lakoumnost, nepostojanost, denuncijanstvo, šovinizam. Rat, demagogiju, sofistiku i Euripida kao književno-psihološkog izdanka sofistike smatrao je krivcima za teško stanje u kome se država nalazila. Po njemu sofistika je svojim agnosticizmom, individualizmom, revizijom svih dotadašnjih etičkih, društvenih i političkih postulata predstavljala idejnu osnovu i teorijsku pozadinu demagogije i ratne histerije, neposrednih krivaca za stanje u kojem se država nalazila.
Komediografski rad Aristofana poklapa se sa klasnom i političkom borbom za vreme Peloponeskog rata (431 – 404. g. p.n.e.). Njegov rad je okrenut u potpunosti savremenim događajima i političkim zbivanjima pa će u skladu s tim i njegove komedije odražavati klasni antagonizam njegova vremena zasnovan na suprotstavljenim interesima.
Helenizam (od grčke reči „helios“ koja značava praoca Grka) je u istoriji umetnosti i kulturi epoha istočnog sredozemlja i prednje Azije od osvajanja započeta 338. p. n. e. makedonskim vladarem Filipom II i njegovim sinom Aleksandrom Velikim i nastavljena je nastupajućim državama (Makedonija sa Grčkom, imperijom Seleukida, Ptolemeja, Baktrijsko carstvo, Pergamska imperija i dr.) sve do 30. p. n. e. i samovlade prvog rimskog cara Oktavijana, do doba kada je poslednja helenistička država izgubila samostalnost, Ptolemejski Egipat. Obrazovanje, umetnost, vrednosti i umetnički stilovi starih Grka primali su red naroda, i u isto vreme obogaćivali domaće tradicije.
Helenizam se smatra značajnim periodom antičke kulture i umetnosti i u to doba se uticaji Grčke šire daleko na istok gde su se u Aziji mešali sa elementima orijentalnog sveta.
Grčki narod je bio jedan od prvih koji je stvarao mitove preko kojih je pokušavao da shvati, da da interpretacije, o svemu onome što prevazilazi dimenzije ljudskog razuma u to vreme, kao i o svemu onome, što je u njihovim očima bilo neobjašnjivo i neukrotivo. Njihove priče su se prenosile s kolena na koleno, nadograđujući se i menjajući se u skladu sa potrebama, kao i stepenom razvoja svake epohe. Po grčkom mitu, u početku su nebo i zemlja bili izmešani i vladao je haos. Zatim su se iz haosa izdvojili boginja Geja - zemlja i Uran - nebo. Njih dvoje izrodili su ostale bogove - titane. Grci su verovali da su ljudi nikli iz zemlje poput biljaka, međutim vremenom je to verovanje odbačeno i mislilo se da je titan Prometej od gline napravio čoveka, a da mu je Atina udahnula dušu. U grčkoj mitologiji spominju se i polubogovi, koji se nazivaju herojima. Oni imaju natčovečansku snagu, pamet, spretnost. Obično su bili zaštitnici ljudi, ubijali čudovišta i razbojnike. Najpoznatiji grčki heroji jesu Herakle (Herakles, Herkules, Herkul), Tezej, Jason. Neki od najpoznatijih grčkih mitova su: Mit o Prometeju, Ikaru i Dedelu, Odiseju...
Helenska književnost obuhvata književno stvaralaštvo koje započinje Homerovimepovima oko 8. veka p. n. e., a završava se okvirno 529. godine nove ere, kada je vizantijski carJustinijan zatvorio Platonovu Akademiju u Atini, poslednju filozofsku školu u antici. Helenska je književnost ne samo presudno uticala na formiranje rimske književnosti, nego je izvršila ogroman uticaj i na celokupnu potonju evropsku književnost, kako u tematici tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta. U vremenskom rasponu od trinaest vekova u antici – osam pre nove ere i pet nove ere – stvarali su mnogi pesnici i prozni pisci, koji su jezikom i kulturom Grci, ali nisu svi rodom bili Grci: osvajanja Aleksandra Velikog proširila su grčku civilizaciju van granica Helade, te su glavni gradovi Aleksandrovih naslednika – Aleksandrija, Antiohija i drugi – postali veća središta grčke civilizacije od starih grčkih polisa.
Nastanak Homerovih epova, Ilijade i Odiseje, koji se stavlja oko 800. p. n. e., obično se uzima za početak helenske književnosti.
Za Pitagoru je vezana zapadnohelenska moralno-religiozna reformacija, koja prema naprednim shvatanjima jonske materijalističke škole predstavlja reakciju. Pitagorov duhovni tip je isto toliko mutan kao i njegova istorijska ličnost, obavijena gustom maglom mitova i legendi.
Pitagora se rodio oko 568. p. n. e. kao sin Mnesarha, rezača dragoga kamena, na ostrvu Samu. Verovatno je da je po naređenju samskoga tiranina Polikrata putovao u Egipat, da bolje upozna ustanove egipatskih sveštenika (Isocr. Bus. 28). Zbog nesuglasica s Polikratom, a možda i samo zbog odvratnosti prema njegovoj tiranidi, preselio se u Kroton u južnoj Italiji ili Velikoj Heladi, gde su se, otkako je Jonija pod persijskom vlašću počela da opada, stvorila nova središta helenske prosvete i moći.