Pređi na sadržaj

Pristupačnost vebu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pristupačnost vebu (en. Web accessibility) se odnosi na inkluzivne prakse uklanjanja barijera koje sprečavaju interakciju ili pristup sajtovima od strane osoba sa invaliditetom. Kada su sajtovi pravilno dizajnirani i razvijeni, svi korisnici imaju jednako dobar pristup informacijama i funkcionalnostima.

Na primer, kada je sajt kodiran semantički smislenim HTML-om, to pomaže korisnicima sa oštećenjem vida koji koriste tekst-govorni softver i/ili hardver koji pretvara sadržaje u tekst pisan Brajevom azbukom. Kada su tekst i slike veće lakše je za korisnike sa slabom vida da čitaju i razumeju sadržaj. Kada su veze podvučene (ili istaknute na neki drugi način), na primer obojene, to osigurava da će osoba koja ne razlikuje boje moći lakše da ih primetite. Kada su klikabilna područja veza veća, to pomaže korisnicima koji ne kontrolišu miša sa dovoljno velikom preciznošću. Kada su stranice kodirani tako da korisnici mogu da upravljaju samo pomoću tastature, to pomaže korisnicima koji ne mogu da koriste miša i standardne tastature. Kada video snimci imaju opciju pisanog prevoda ili je dostupna verzija na znakovnom jeziku, korisnici sa oštećenjem sluha mogu da razumeju video. Kada je moguće ili opciono izbeći blještave efekte, korisnici skloni napadima izazvanim ovim efektima nisu dovedena u opasnost. A kada je sadržaj napisan jednostavnim jezikom i ilustrovanim nastavnim dijagramima i animacijama, korisnik sa disleksijom i poteškoćama u učenju može bolje da razume sadržaj. Kada su sajtovi pravilno izrađeni i održavani, svi ovi korisnici mogu bez muke koristiti sajtove za korisnike bez invaliditeta.

Potrebe koje ova tema ima za cilj da pokrijesu:

  • Kognitivne / Intelektualne: smetnje u razvoju, učenju (disleksija, diskalkulija, itd), i kognitivnim invaliditetom različitog porekla, utiče na pamćenje, pažnju, razvoj "zrelosti", rešavanje problema i logičke veštine, itd.

Pomoćne tehnologije koje se koriste za veb pretraživanje[uredi | uredi izvor]

Pojedinci koji žive sa invaliditetom koriste pomoćne tehnologije koje im omogućavaju lakše pretraživanje veba:

  • Softver za čitanje ekrana koji mogu da čitaju koristeći sintetizovani govor, svaki odabrani elementi ono što se prikazuje na monitoru (korisno za korisnike sa poteškoća u učenju ili čitanju), ili koji mogu da pročitaju sve što se dešava na računaru (koristi korisnicima sa poteškoćama sa vidom).
  • Brajev terminal je sastavljen od Brajevog ekrana, koji prikazuje tekst pomoću klinova Brajeve azbuke, i uobičajene ili Brajeve tastature.
  • Softver za uvećavanje ekrana koji povećava ono što je prikazano na monitoru računara, što olakšava čitanje korisnicima sa oštećenim vidom.
  • Programi za prepoznavanje govora koji može da prihvati govorne komande ili da diktirani tekst pretvori u gramatički korektan pisani tekst – koristan je za one koji imaju problema sa korišćenjem miša ili tastature.
  • Prekrivači tastature, koji bi mogli da kucanje učine lakšim i preciznijim za one koji imaju poteškoća motornog tipa.
  • Postojanje sadržaja u pisanom ili u video obliku na znakovnom jeziku na internetu za sve gluve ili nagluve osobe.
  • eSSENTIAL Accessibility, besplatna aplikacija koja objedinjuje različite pomoćne funkcije koje poboljšavaju pregledanje veba za osobe sa invaliditetom.

Uputstvo o dizajnu prilagođenih veb stranica[uredi | uredi izvor]

Opis sadržaja prilagođene veb stranice[uredi | uredi izvor]

1999. godine, Inicijativa pristupačnijeg veba (Web Accessibility Initiatives, WAI), projekat World Wide Web Consortium-a, objavljuje Opis sadržaja prilagođene veb stranice, WCAG 1.0, dok se 2008. godine, objavljuje WCAG 2.0 kao Preporuka. On ima za cilj da bude što više tehnološki nezavisan i redovno ažuriran. Pored toga što veb dizajneri mou da izaberu hoće li pratiti standard ili ne, WCAG 2.0 je široko prihvaćen kao jedinstvena smernica kako kreirati prilagođen veb sajt. Vlade konstantno usvajaju standard pristupačnosti kao standard svojih sajtova.[1]

Kritike standarda[uredi | uredi izvor]

Bilo je kritika W3C procesa, tvrdilo se da nedovoljno stavlja korisnika u sam centar pažnje projekta.[2] Bilo je i formalnih nagoveštaja da će se u verziji 2.0 više obratiti pažnje na potrebe korisnika sa poteškoćama u učenju i kognitivno ograničenih korisnika, na čelu sa Lisom Siman i podrškom preko 40 organizacija i uticajnih pojedinaca.[3] U člancima poput „WCAG 2.0: The new W3C guidelines evaluated“[4], „To Hell with WCAG 2.0“[5] i „Testability Costs Too Much“[6], WAI je kritikovana zbog dopuštanja sve većeg i većeg raskoraka WCAG 1.0 sa današnjim tehnologijama za kreiranje i konzumiranje veb sadržaja, zbog sporosti razvoja verzije 2.0, zbog otežane razumljivosti i drugih propusta.

Drugi standardi[uredi | uredi izvor]

Kanada[uredi | uredi izvor]

2011. godine, vlada Kanade je počela postepenu implementaciju novog seta veb standarda koji imaju za cilj da obezbede vladini sajtovi budu pristupačni, upotrebljivi i optimizovan za mobilne uređaje. Ovi standardi će zameniti Common Look and Feel 2.0 (CLF 2.0) standarde interneta.

Prvi od ova četiri standarda, standard Standard on Web Accessibility[7] je stupio na snagu 31. jula 2013. Sledi Web Content Accessibility Guidelines (WCAG) 2.0 AA koji sadrži spisak izuzetaka koji se ažurira na godišnjem nivou. Prati ga Assessment Methodology[8]. Vlada je takođe razvio Web Experience Toolkit[9](WET), set višekratnih veb komponenti za izgradnju inovativnih sajtova. On pomaže vladinim odeljenjima da izgrade inovativne sajtova koji su dostupni i upotrebljivi i stoga su u skladu sa standardima vlade. Ovaj standard je open source, a samim tim dostupan je svima.

Tri dodatna veb standardi su: Standard o Optimizacija prezentacije i aplikacija za mobilne uređaje (Standard on Optimizing Websites and Applications for Mobile Devices)[10], Standard vezan za dostupnost veba (Standard on Web Usability)[11] i standard o veb interoperabilnosti (Standard on Web Interoperability)[12].

Filipini[uredi | uredi izvor]

Kao deo WAI na Filipinima, vlada preko odbora nacionalnog saveta za zaštitu osoba sa invaliditetom (National Council for the Welfare of Disabled Persons, NCWDP) odobrava preporuku o formiranju grupu stručnjaka koji će pomoći u sprovođenju Biwako Millennium Framework postavljenom od strane UNESCAP. Filipini su takođe zemlja u kojoj je seminar na temu „Pristupačnost informacija i komunikacionih sredstava osobama sa invaliditetom“ u kojem su učestvovali delegati iz 11 zemalj Azije i Pacifičkog pojasa. Manila Dostupna informacionih i komunikacionih tehnologija Design Preporuke je izrađen i usvojen 2003. godine.

Španija[uredi | uredi izvor]

U Španiji, UNE 139803 je norma koja reguliše internet pristupnost. Ovaj standard je zasnovan na WCAG 1.0[13].

Švedska[uredi | uredi izvor]

U Švedskoj, Verva, švedska agencija za razvoj administracije je odgovorna za skup smernica za sajtove švedskih javnih sektora. Kroz smernicame, veb pristupačnost je predstavljena kao integralni deo ukupnog razvojnog procesa, a ne kao posebno pitanje. Ove smernice sadrže kriterijume koji pokrivaju čitav životni ciklus veb sajta - od njenog začeća do objavljivanja sadržaja. Ovi kriterijumi odnose se nekoliko oblasti koje treba uzeti u obzir, uključujući:

  • pristupačnost
  • upotrebljivost
  • veb standardi
  • pitanja privatnosti
  • arhitektura informacija
  • Content Management Systems (CMS)
  • razvijanje prikazivanja veb sadržaja za različite uređaje

Engleski prevod objavljen je u aprilu 2008. godine: Swedish National Guidelines for Public Sector Websites. Prevod je zasnovan na najnovijoj verziji standara koji je objavljen 2006. godine.

Velika Britanija[uredi | uredi izvor]

U decembru 2010. godine, BSI (British Standards Institute, Britanski Institut za Standarde) je objavio standard „BS 8878: 2010 Web accessibility“. Ovaj standard efikasno zamenjuje PAS 78 (izd. 2006). PAS 78, proizveden od strane Komisije za prava osoba sa hendikepom i BSI. Ona opisuje šta se očekuje od sajtova u skladu sa dokumentom o invalidskoj diskriminacije u Britaniji (UK Disability Discrimination Act, DDA) iz 1995. godine (DDA), čineći sajtova dostupnim i upotrebljivim za osobe sa invaliditetom. Standard je dizajniran tako da uvede ne-tehničke stručnjake koji bi poboljšali pristupačnosti, upotrebljivosti i korisničko iskustvo za invalide i starije osobe.[14] To će biti posebno korisno za svakoga novog u ovoj oblasti jer daje smernice za proces koje nisu tehničke prirode i pitanja dizajna. BS8878 je u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti (Equality Act) iz 2010[15], a takođe je naveden i u okviru akcionog plana britanske vlade vezanog za e-pristupačnost (e-Accessibility Action Plan), kao osnovni vodič o razvoju pristupačne usluge na mreži. On ima za cilj uključivanje osoba sa invaliditetom u procesu razvoja i korišćenje automatizovanih alata.

BS8878 dodatno pomaže ljudima odgovornim za promociju i podršku jednakosti i inkluzibne inicijative unutar organizacija, kao i ljudi koji su uključeni u nabavke i stvaranje veb proizvoda i sadržaja. Rezime BS8878[16] je na raspolaganju da pomogne organizacijama da bolje razumeju kako ovaj standard zaista može biti odpomoći.

Japan[uredi | uredi izvor]

WCAG u Japanu je osnovan 2004. godine kao JIS (Japanese Industrial Standards) X 8341-3, a WCAG 2.0 je usvojio 2010. godine.[17]

Suštinske komponente za pristup web-u[uredi | uredi izvor]

Pristupačnost veb-sajtovima se oslanja na slaganje sledećih osam komponenti:[18]

  1. veb-sajt – prirodne informacije (tekst, slike i zvuk) i zamaskirani kod koji definiše njegovu strukturu i prezentaciju
  2. korisnički agenti, kao što su web-pregledač i media-plejeri
  3. asistivna tehnologija, kao što je čitač-ekrana i ulazni uređaji korišćeni umesto konvencionalnog miša i testature
  4. znanje samog korisnika i njegovo iskustvo pri korišćenju veba
  5. programeri
  6. autoring alati(softver koji omogućava korisnicima koji se ne bave programiranjem da prave svoje veb-sajtove i aplikacije)
  7. alati za procenu
  8. definisani standari za pristup veb-u ili polisa za sopstvenu organizaciju(preko koje se i definiše pristupačnost vebu)

Ove komponente međusobno interaguju kako bi stvorile okruženje koje je pristupačno i ljudima sa posebnim potrebama.

Beb-programeri obično koriste autoring alate i alate za procenu kako bi napravili veb-sadržaj. Korisnici pomoću veb-pregledača, media-plejera, asistivnih tehnologija ili drugih korisničkih agenata pristupaju sadržaju.[18]

Smernice za drugačije komponente (eng. Authoring Tool Accessibility Guidelines ATAG)[uredi | uredi izvor]

Smernice za pristupačnost autoring alatima[uredi | uredi izvor]

  • ATAG[19] sadrže 28 kontrolnih tačaka koje omogućavaju rukovanje sa:
    • proizvodnjom pristupačnog učinka koji poštuje standarde i smernice
    • promoviše autora sadržaja radi informacija koje se tiču pristupačnosti
    • pruža mogućnost provere i ispravljanja nepristupačnog sadržaja
    • integriše pristupačnost u uopštenom pogledu i osećaju
    • osposobljava autoring alat da bude pristupačan ljudima sa posebnim potrebama

Smernice za pristupačnost web sadržaju(eng. Web Content Accessibility Guidelines WCAG)[uredi | uredi izvor]

  • WCAG 1.0: 14 smernica koje predstavljaju glavne principe dostupnog dizajna
  • WCAG 2.0: 4 principa koja formiraju temelj za pristupačnost veb-u; 12 smernica koje predstavljaju cilj prema kome autori treba da streme; kao i 65 testirano uspešnih kriterija[20]. Tehnike za WCAG 2.0[21] je lista tehnika koja podstiče autore da se upoznaju sa smernicama i uspešnim kriterijama. Tehnike se periodično ažuriraju s obzirom na principe, smernice i uspešne kritetije su stabilni i ne menjaju se[22].

Smernice za pristupačnost korisničkim agentima (eng. User Agent Accessibility Guidelines UAAG)[uredi | uredi izvor]

  • UAAG[23] sadrži obiman set kontrolnih tačaka koje pokrivaju:
    • pristup celom sadržaju
    • kontrolu korisnika na količinu rendiranosti sadržaja
    • kontrolu korisnika na korisnički interfejs
    • standardni programirani interfejs

Zakonodavstvo pristupačnosti vebu[uredi | uredi izvor]

Zbog porasta internet korisnika[24] i važnosti interneta u svakodnevnom životu, države širom sveta se bave pitanjem digitalnog pristupa problemima kroz zakonodavstvo. Jedan od pristupa je zaštita pristupa web-sajtovima za ljude sa posebnim potrebama koristeći postojeće zakonodavstvo za ljudska prava. Neke države, kao SAD štite pristup za ljude sa posebnim potrebama kroz proces tehnološke nabavke.[25] Zajedničko je za neke nacije da podrže, pa čak i prisvoje WCAG 2.0 referišući na smernice iz sopstvenog zakonodavstva.[26][27][28]

Australia[uredi | uredi izvor]

Godine 2000. jedan slepi Australijanac je dobio sudski postupak protiv Sidnejskog Organizacionog Komiteta Olimpijskih Igara. To je bio prvi uspesan slučaj od uvođenja Zakona o diskriminaciji ljudi sa posebnim potrebama 1992, jer SOCOG nije uspeo da napravi svoj zvanični sajt, Sidnejske Olimpijske Igre, adekvatno dostupnim slepim osobama. The Human Rights and Equal Opportunity Commission (HREOC) je takođe objavio World Wide Web Access: Disability Discrimination Act Advisory Notes[29]. Sve Vlade u Australiji takodje imaju polise i smernice koje zahtevaju dostupne javne sajtove; Vision Australia održava kompletnu listu polisa o Australijskoj web dostupnosti.

Brazil[uredi | uredi izvor]

U Brazilu, federalna vlada je objavila članaka o smernicama za dostupnost 18. januara 2005, za pregled u javnosti. 14. decembra iste godine, objavljena je druga verzija, koja je uključivala predloge koji su dati za prvu verziju članka. 7. maja 2007, smernice za dostupnost članka su postale obavezne za sve drzavne websajtove. Trenutna verzija članka, koja prati WCAG 2.0 smernice, je nazvana e-MAG, Modelo de Acessibilidade de Governo Eletrônico (Electronic Government Accessibility Model), i nju održava Brazilsko Ministarstvo za Planiranje, Budžet i Upravljanje.

Članak se moze pogledati i skinuti na zvaničnom sajtu[30].

Evropska unija[uredi | uredi izvor]

Februara 2014 usvojen je nacrt zakona od strane Evropskog Parlamenta, koji kaže das vi websajtovi kojima upravljaju javni sektori moraju biti dostupni svima[31].

Irska[uredi | uredi izvor]

U Irskoj, takozvani Disability Act[32] 2005 zahteva da tamo gde javno telo comunicira elektronski sa jednom ili više osoba, sadržaj komunikacije mora biti, što praktičnije, dostupno osobama sa vizuelnim poteškoćama kojima je tehnologija dostupna. The National Disability Authority has produced a Code of Practice[33] je proizveo Code of Practice dajući smernice javnim telima kako da prate obaveze Akta. Ovo je odobren kod u praksi, a njegove odredbe imaju snagu da legalno obezbede pravne obaveze. Nalaže to da javno telo može da postigne saglasnost sa Sekcijom 28(2) tako što “razmatra postojeće prakse za elektronsku komunikaciju u terminima pristupačnosti pomoću relevantnih smernica I standard”, dajući primer “usklađenosti Duplog A sa pristupačnom veb inicijativom WCAG-a”.

Izrael[uredi | uredi izvor]

Ministarstvo pravde u Izraelu je nedavno objavilo propise koji podrazumevaju da Internet veb-sajtovi budu u skladu sa Izraelskim standardom 5568, koji je zasnovan na smernicama WCAG 2.0. Glavna razlika između Izraelskog standard i W3C standard tiče se zahteva za postojanje natpisa I tekstova za audio i video snimke. Izraelski standard je popustljiviji, što se odražava na trenutne tehničke poteškoće pri pružanju takvih natpisa I tekstova na Hebrejskom jeziku[34].

Italija[uredi | uredi izvor]

U Italiji, pristupačnost veb-u je regulisana uz pomoć takozvane Legge Stanca (Stanca Act), zvaničan Akt broj 4 iz 9. januara 2004, zvanično objabljen u Gazzetta Ufficiale, 17. januara 2004. Originalni Stanca Akt je baziran na WCAG 1.0. 20. marta 2013 standardi su zahtevali da Stanca Akt bude unapređen u WCAG 2.0

Norveška[uredi | uredi izvor]

U Norveškoj, pristupačnost web-u je legalna obligacija pod Aktom broj 42, 20. jun, 2008 koji se odnosi na zabranu diskriminacije na osnovu invaliditeta, takođe poznat kao Anti-discrimination Accessibility Act. Akt je stupio na snagu 2009 godine i ministarstvo vladine administracije, reforme i crkvenih pitanja je objavilo rešenja za univerzalan dizajn informacione i komunikacione tehnologije 2013 godine. Rešenja su zahtevala saradnju sa WCAG 2.0 / NS / ISO / IEC 40500: 2012, nivo A I AA sa nekim izuzecima[35][36].

Ujedinjeno Kraljevstvo[uredi | uredi izvor]

U Ujedninjenom Kraljevstvu, Equality Act 2010 ne referiše eksplicitno na pristupačnost veb-sajtovima, ali čini ilegalnim diskriminaciju ljudi sa posebnim potrebama. Akt se odnosi na sve koji pružaju uslugu: javne, privatne i volonterske sektore. Dokument The Code of Practice: Rights of Access - Goods, Facilities, Services and Premises[37] objavljen od strane vladine komisije za jednakost I ljudska prava ne odnosi se eksplicitno na web-sajtove kao jedne od javnih servisa, što bi trebalo biti razmatrano pokriveno Aktom.

Revizije pristupačnosti sajtova[uredi | uredi izvor]

Sve veći broj organizacija, kompanija i konsultanata nude uslugu revizije pristupačnosti sajta. Ove revizije, vrsta testiranja sistema, indetifikuju probleme pri pristupanju sajtu i pružaju savete i uputstva o koracima koje treba preduzeti kako bi se ovi problemi ispravili. Opseg metoda koje se koriste za reviziju pristupačnosti sajtova.

  • Dostupni su automatizovani alati koji mogu da indetifikuju neke od prisutnih problema. U zavisnosti od alata, rezultati mogu da budu veoma različiti, što umnogome otežava poređene rezultata testova.[38]
  • Tehničkih eksperti sa obrazovanjem u oblasti tehnologija web dizajna i pristupačnosti, mogu da pregledaju reprezentativne stranice i pruže detaljne povratne

informacije i savete zasnovane na osnovu onoga što su videli.

  • Testiranje korisnika, obično nadgledano od strane tehničkih eksperata uključuje određivanje zadataka koje će obični korisnici obaviti na sajtu i pregledanje problema sa kojima su se ovi korisnici susreli tokom izvršavanja zadataka.

Svaka od ovih metoda ima svoje prednosti i mane:

  • Automatizovani alati mogu da obrade veliki broj stranica u relativno kratkom roku, ali mogu da indetifikuju tek nekoliko mogućih problema pristupačnosti na sajtu.
  • Tehnički eksperti mogu da indetifikuju veliki broj postojećih problema, ali proces zahteva mnogo vremena, a i mnogi sajtovi su isuviše veliki da bi bilo moguće za jednu osobu da pregleda svaku stranicu.
  • Testiranje korisnika kombinuje elemente testiranja upotrebljivosti i pristupačnosti, pa je korisno za indetifikovanje problema koji bi u suprotnom bili previđeni. Ova metoda mora mudro da se koristi kako bi se izbegao rizik odluke o dizajnz na osnovu rezultata/mišljenja samo jednog korisnika.

Sanacija nepristupačnih sajtova[uredi | uredi izvor]

Kada se desi da je revizija pristupačnosti sprovedena, a ipak dolazi do grešaka pri pristupanju, moraju se preduzeti mere kako bi se osiguralo da je sajt kompatibilan sa greškama pristupačnosti. Tradicionalan način da se isprave greške kod nepristupačnog sajta je da se u izvornom kodu reprogramira greška, a nakon toga, da se izvrše testovi, kako bi se osiguralo da je bug (greška) ispravljena. Ukoliko nije predviđeno da se sajt proveri u bliskoj budućnosti, ta greška (kao i sve ostale moguće greške) bi se zadržala na sajtu duži period vremena i eventualno bi mogla da prekrši smernice pristupačnosti. Pošto je ovo veoma komplikovan proces, mnogi vlasnici sajtova biraju da uključe pristupačnost ili re-lunch(ponovno pokretanje) u dizajn novog sajta, jer je to mnogo efikasniji način da se razvije sajt usklađen sa smernicama pristupačnosti, nego da se naknadno traze greške.

Pristupačne veb aplikacije i WAI-ARIA[uredi | uredi izvor]

Da bi web stranica bila pristupačna, sva važna semantika funkcionalnosti stranice mora biti dostupna kako bi pomoćna tehnologija bila u stanju da razume, obradi i prilagodi sadržaj za korisnika. Međutim, kako sadržaji postaju sve kompleksniji i kompleksniji, standardni HTML tagovi i atributi postaju nedovoljni u pružanju semantičke pouzdanosti. Moderne web aplikacije često primenjuju skripte na elementima kako bi kontrolisale njihovu funkcionalnost i omogućili im da se ponašaju kao upravljač ili neki drugi dinamički komponent. Ove jedinstvene komponente - vidžeti ne pružaju način da se korisniku prenose semantičke informacija. WAI-ARIA (Accessible Rich Internet Applications) je specifikacija[39] objavljena od strane World Wide Web (WWW) konzorcijuma koja precizira kako da se poveća pristupačnost dinamičkog sadržaja i komponenata korisničkog interfejsa razvijenog pomoću Ajax-a HTML-a JavaScript-a i sličnih tehnologija. ARIA pruža pristupačnost tako što omogućava autoru da obezbedi svu semantiku kako bi u potpunosti opisao šta sve podržava. Takođe, omogućuje svakom elementu da izloži svoje trenutno stanje, svojstva i odnos između ostalih elemenata. Takođe ispravlja probleme pristupačnosti kod fokusa i tab indexa.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mark Rogers (13. 11. 2012). „Government Accessibility Standards and WCAG 2.0”. Powermapper.com. Pristupljeno 15. 12. 2014. 
  2. ^ Jonathan Chetwynd (24. 7. 2007). „Putting the User at the Heart of the W3C Process”. JISC CETIS. Arhivirano iz originala 5. 3. 2016. g. Pristupljeno 15. 1. 2015. 
  3. ^ Lisa Seeman (20. 6. 2006). „Formal Objection to WCAG 2.0”. W3C Public Mailing List Archives. Pristupljeno 16. 12. 2012. 
  4. ^ Trenton Moss says:. „WCAG 2.0: The new W3C accessibility guidelines evaluated”. Webcredible.co.uk. Arhivirano iz originala 02. 07. 2013. g. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  5. ^ Joe Clark (11. 7. 2013). „To Hell with WCAG 2 · An A List Apart Article”. Alistapart.com. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  6. ^ Gian Sampson-Wild (11. 7. 2013). „Testability Costs Too Much · An A List Apart Article”. Alistapart.com. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  7. ^ „Standard on Web Accessibility”. Government of Canada. Arhivirano iz originala 11. 11. 2014. g. Pristupljeno 14. 12. 2014. 
  8. ^ „Assessment Methodology”. Government of Canada. Arhivirano iz originala 16. 03. 2015. g. Pristupljeno 14. 12. 2014. 
  9. ^ „The Web Experience Toolkit”. Government of Canada. Arhivirano iz originala 10. 10. 2014. g. Pristupljeno 14. 12. 2014. 
  10. ^ „Standard on Optimizing Websites and Applications for Mobile Devices”. Government of Canada. Arhivirano iz originala 19. 03. 2015. g. Pristupljeno 14. 12. 2014. 
  11. ^ „Standard on Web Usability”. Government of Canada. Arhivirano iz originala 19. 03. 2015. g. Pristupljeno 14. 12. 2014. 
  12. ^ „Standard on Web Interoperability”. Government of Canada. Arhivirano iz originala 19. 03. 2015. g. Pristupljeno 14. 12. 2014. 
  13. ^ „La norma UNE 139803:2004 constituye la base de la certificación en Accesibilidad Web.” (na jeziku: Spanish). INTECO. Arhivirano iz originala 22. 11. 2012. g. Pristupljeno 16. 12. 2012. 
  14. ^ „BS 8878:2010 Web accessibility. Code of practice”. British Standards Institute. Pristupljeno 15. 1. 2015. 
  15. ^ „Equality Act 2010”. Legislation.gov.uk. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  16. ^ „BS 8878 web accessibility standards - all you need to know”. Hassell Inclusion. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  17. ^ „JIS X 8341-3:2010”. waic.jp (na jeziku: Japanese). Web Accessibility Infrastructure Commission. Arhivirano iz originala 04. 01. 2015. g. Pristupljeno 15. 1. 2015. 
  18. ^ a b Shawn Lawton Henry (avgust 2005). „Essential Components of Web Accessibility”. World Wide Web Consortium. Pristupljeno 18. 12. 2012. 
  19. ^ Shawn Lawton Henry (decembar 2008). „Authoring Tool Accessibility Guidelines (ATAG) Overview”. World Wide Web Consortium. Pristupljeno 18. 12. 2012. 
  20. ^ „Web Content Accessibility Guidelines (WCAG) 2.0”. W3C. Pristupljeno 17. 12. 2014. 
  21. ^ „Techniques for WCAG 2.0”. W3C. Pristupljeno 17. 12. 2014. 
  22. ^ „Understanding Techniques for WCAG Success Criteria”. W3C. Pristupljeno 17. 12. 2014. 
  23. ^ Shawn Lawton Henry (jul 2005). „User Agent Accessibility Guidelines (UAAG) Overview”. World Wide Web Consortium. Pristupljeno 18. 12. 2012. 
  24. ^ „Internet Usage Statistics”. Miniwatts Marketing Group. 30. 6. 2014. Pristupljeno 17. 12. 2014. 
  25. ^ Timothy Stephen Springer (24. 2. 2010). „Current State of US Accessibility Standards – Section 508”. SSB BART Group. Arhivirano iz originala 18. 12. 2014. g. Pristupljeno 17. 12. 2014. 
  26. ^ „World Laws Introduction to Laws Throughout the World”. WebAIM (Web Accessibility in Mind). 
  27. ^ „Digital Accessibility Laws Around the Globe”. Law Office of Lainey Feingold. 9. 5. 2013. Arhivirano iz originala 24. 12. 2014. g. Pristupljeno 17. 12. 2014. 
  28. ^ Ken Nakata (18. 7. 2013). „Deadlines Loom for Canada’s Web Accessibility Laws”. HiSoft. Arhivirano iz originala 18. 12. 2014. g. Pristupljeno 17. 12. 2014. 
  29. ^ „World Wide Web Access: Disability Discrimination Act Advisory Notes ver 4.0 (2010) | Australian Human Rights Commission”. Hreoc.gov.au. 1. 7. 2010. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  30. ^ „e-MAG - Modelo de Acessibilidade de Governo Eletrônico”. GovernoEletronico.gov.br. Arhivirano iz originala 4. 1. 2014. g. Pristupljeno 4. 1. 2014. 
  31. ^ „MEPs vote to make online public services accessible to everyone”. www.europarl.europa.eu. European Parliament. 26. 2. 2014. Pristupljeno 15. 1. 1205.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date= (pomoć)
  32. ^ „Disability Act 2005 - Tithe an Oireachtais”. Oireachtas.ie. 13. 11. 2009. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  33. ^ „Code of Practice on Accessibility of Public Services and Information Provided by Public Bodies”. Nda.ie. 21. 7. 2006. Arhivirano iz originala 19. 8. 2013. g. Pristupljeno 28. 7. 2013. 
  34. ^ „Israel Technology Law Blog, Website Accessibility Requirements”. [nepouzdan izvor?]
  35. ^ Giannoumis, G. Anthony (2014). „Regulating Web Content: the nexus of legislation and performance standards in the United Kingdom and Norway”. Behavioral Sciences & the Law. 32 (1): 52—75. doi:10.1002/bsl.2103. 
  36. ^ „Forskrift om universell utforming av informasjon”. Lovdata. Pristupljeno 6. 11. 2014. 
  37. ^ „A guide to good practice in commissioning accessible websites” (PDF). Equality and Human Rights Commission. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 6. 2012. g. Pristupljeno 18. 12. 2012. 
  38. ^ Krantz, Peter. „Pitfalls of Web Accessibility Evaluation Tools”. Standards-schmandards.com. Pristupljeno 23. 12. 2012. 
  39. ^ „Accessible Rich Internet Applications (WAI-ARIA) 1.0”. World Wide Web Consortium. 12. 12. 2012. Pristupljeno 18. 12. 2012. 

Više na ovu temu[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Standardi i vodiči[uredi | uredi izvor]

Regulacije vlade[uredi | uredi izvor]