Razgovor:Bošnjački jezik/Arhiva 2

Arhiva 1

Arhiva 2

Arhiva 3

Nazivanje jezika u Bosni kroz istoriju

Moram da izrazim zaprepaštenje što je prošlo više od sat vremena a da ovaj dio članka od "urednika" nije obrisan, kao što je bilo u članku crnogorski jezik, gdje sam napisao u istoriji:

Mis Paulina Irbi u knjizi objavljenoj u Lonodonu 1866.g. "Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi", prevedeno i objavljeno na srpskom 1868.g., str. 89. piše: "U ostalom posle bugarskog prostog govora može se uzeti kao najnemuzičniji i najmanje dostojanstven među svima jugoslovenskim govorima onaj kojim govori izmešano stanovništvo u Beogradu, dok čist srpski jezik kojim Crnogorac brani svoje pravo pred sudom na Cetinju najlepše zveči za uho svojom razgovetnošću i harmonijom."

Najstariji zapisani pomen o crnogorskom jeziku desio se u Češkoj u 19.veku. O tome događaju nam piše Čeh Jozef Holeček u knjizi iz 1884.g. „Crna Gora u miru", (izdanje na srpskom: CID Podgorica, 2002.), 200.str. : „Ko je "Kolinskog Crnogorca" vidio tokom njegovog prvog susreta sa Srbima i čuo da on ne zna ni to da su i Crnogorci Srbi i da ne govore "zrnagorski", kako je on rekao, već srpski, ne bi nikada ni primislio šta sve on sebi dozvoljava... Kada smo bili u najljepšem raspoloženju, onaj "Kolinski Crnogorac"je izmolio da zapjeva nešto "Zrnegorsko", što mu je i udovoljeno, jer je tu njegova numera obećavala nesvakidašnju zabavu. Bili smo veoma zahtjevni. Zapjevao je. Šta je pjevao sam Bog zna! Nijedna riječ mu se nije mogla razumjeti, a tu ni pjesme nije bilo." Radilo se o prevarantu, Čehu koji se lažno pretvarao da je Crnogorac da bi dobio novac, a Holeček je znao srpski i poznavao je tadašnje Crnogorce da su Srbi, pa je o njima i napisao dve putopisne knjige "Crna Gora" i "Crna Gora u miru".

U Istoriji Crne Gore jezik se uvek nazivao srpskim, naškim, ilirskim... ali nikada crnogorskim. U vreme ukidanja crnogorske državnosti u Rimu je štampana knjiga crnogorskih emigranata "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", 1921.g., gde se navode podaci o nasilju srbijanskih vlasti u Crnoj Gori, pa se na jednom mestu pominje i nametanje istočnog na mesto južnog dijalekta, čime su najogorčeniji crnogorski emigranti dokazali da ni u emigraciji svoj jezik nisu nazivali crnogorskim imenom, već južnim dijalektom istog, dakako srpskog jezika. U samoj knjizi stoji: "...dijalekat (koji se govorio u Srbiji) uveli su u administraciju i u školama na mjesto južnog."— Prethodni nepotpisani komentar ostavio je korisnik Đorđe Turjačanin (razgovor • doprinosi) | 17:01, 6. novembar 2008.‎

Da li postoji bosanski jezik?

Jučerašnja izjava dr Ivana klanja u Blicu. Da ne prepričavam pročitajte [1]--Drazetad (razgovor) 15:54, 2. septembar 2015. (CEST)

Evo nešto i od Instituta za srpski jezik [2]. -- Ranko   Niko lić  ✉  15:57, 2. septembar 2015. (CEST)

Klajna zanima samo savremeni jezik. To je jednom prilikom i izjavio. Bez uvrede, ali mislim da je nemoguće pratiti razvoj jednog jezika bez i najmanjeg osvrta na istoriju. Stoga mi se njegova ocena da su bosansko-turski rečnik i povelja bana kulina iz 1189. zastarele stvari ne sviđa. To su i te kako važni dokumenti, ali ne za bosanski/bošnjački jezik, nego za srpski. Uostalom, šta je "Bošnjak" nego jedan od oblika za "Bosanac". Osim toga, znamo i za oblik Bošnjanin. Sve je to jedno te isto.--Vladimir Nimčević (razgovor) 16:10, 2. septembar 2015. (CEST)

Ne postoji izraz „bosanski jezik“ u srpskom jeziku. Ne znam zašto neki pokušavaju da obesmisle normu srpskog jezika i izjednače izmišljotinu sa jedinim mogućim nazivom — bošnjački jezik? --Željko Todorović (razgovor) 16:22, 2. septembar 2015. (CEST) s. r.

Jovana Deretić, Istorija srpske književnosti, 4. izdanje, Beograd 2004, 255-256: „Od lokalnih pesnika najvažniji je Hasan Kaimi Sarajlija (XVII vek), čije su pesme bile naročito omiljene meću našim muslimanskim življem pa su se prepisivale sve do XIX veka. Osim na orijentalnim jezicima, naši islamizirani sunarodnici pisali su i na svom maternjem jeziku, koristeći pri tome dva pisma, arabicu i ćirilicu, od kojih je prvo bilo strano, prihvaćeno posle prelaska na islam, a drugo domaće. kakvo je od starine vladalo u našim krajevima. S tim u vezi razvila su se dva vida književnog rada muslimanskih pisaca na narodnom jeziku, alhamijado (ili aljamijado) literatura arapskim i ćirilička književnost srpskim pismom. Alhamijado literatura (od arapske reči „al agamija“ što znači nearapski, strani) internacionalni je fenomen. Ona se pojavila najpre u Španiji za vreme arapske vladavine a susrećemo je i kasni- je u mnogim drugim književnostima starog kontinenta. Pod imenom alhamijado literature podrazumeva se književnost na nearapskim jezicima pisana arapskim pismom, što znači da u našim prilikama alhamijado literatura obuhvata dela na srpskom odnosno hrvatskom jeziku pisana arabicom. Arapsko pismo, koje je u naše krajeve prodrlo odmah posle turskih osvajanja, održalo se sve do kraja turske vladavine, a u ponekim slučajevima i docnije, čak do naših dana. Najviše književnih dela pisanih tim pismom potiče iz XVII, XVIII i XIX veka. U alhamijado literaturi zastupljeni su prvenstveno popularni žanrovi orijentalne poezije, kao što su: kaside (pohvalne pesme), ilahije (pobožne pesme), zatim ljubavne pesme, satirične pesme, pesničke poslanice i dr. Bilo je takođe pesama pisanih po uzoru na narodne pesme. Najveću vrednost imaju ljubavne pesme, zatim pesme na društvene teme u kojima je često primetna satirična nota. Mnogim pesmama autori su anonimni, ali ima dosta i onih kojima se autori znaju. Pomenuti Hasan Kaimi Sarajlija pisao je pesme i na turskom i na našem jeziku, arabicom. Pesnik Muhamed Hevaija pisao je takođe na oba ta jezika, a značajan je i kao prvi pisac bosansko-turskog rečnika (1631). Svoj maternji jezik nazivao je i srpskim što se vidi po naslovima dveju njegovih pesama: Ilahija na srpskom jeziku i Poziv na veru na srpskom jeziku.“ Mislim da bi lingvisti Srbije i BiH trebalo da se već jednom dogovore kako će se zvati zajednički jezik.--Vladimir Nimčević (razgovor) 20:45, 3. septembar 2015. (CEST)

Vlado, očigledno da ne živiš u BiH... --CarRadovan (razgovor) 21:15, 3. septembar 2015. (CEST)

Ako je dogovor sa lingvistima Bih (tačnije FBiH) nemoguć, onda makar neka ne bude sa srpske strane nedoumice na kom jeziku su napisane povelja Kulina bana i bosansko-turski rečnik. Voleo bih da čujem šta je Klajn tačno rekao u vezi s tim dokumentima. Iz onoga što prenose mediji ( "sve zastarelo i danas ne važi" ) mogu izvući zaključak da njemu nimalo nije stalo do njih. Ilustracije radi, zamislite da neko (nebitno u kom kontekstu) kaže da su Sava Nemanjić, Dušan Silni, Dositej Obradović zastareli i da danas ne važe.

Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1986, 155: „Ćirilica je u Bosni i u Hercegovini dugo, čak do početka XX veka, živela i u begovskim kućama gde je obično vršila funkciju internog pisma, za upotrebu u kući i među prijateljima, i gde je za nju zabeležen naziv stara srbija. Najčešće su ćirilicom pisana i pisma turskih starešina na bosanskoj i hercegovačkoj krajini upućena susedima, zapovednicima ili vlasteli sa hrišćanske strane granice. Međutim u književnosti su se Muslimani, ukoliko nisu pisali turski ni arapski već svojim jezikom, služili arapskim pismom. Začetnik ove male književnosti bio je, u prvoj polovini XVII stoleća, Muhamed Xevaji Uskufi iz tuzlanske okoline, poznat kao autor srpskohrvatsko-turskog rečnika obično zvanog Potur-šahidija i nekoliko pesama, od kojih se najčešće pominju Ilahi be zeban-i Srb (oda na srpskom jeziku) i Berai da vet-i iman be zeban-i Srb (poziv u veru na srpskom jeziku), nadahnute muslimanskom religioznošću i čak željom da pravu veru prihvate i bosanski hrišćani“.--Vladimir Nimčević (razgovor) 21:55, 3. septembar 2015. (CEST)