Razgovor:Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine/Arhiva 1

Arhiva 1

Arhiva 2

Prvi podnaslov

@ Gorran: mene ovako ucila uciteljica.. a mene je učiteljica učila da su fašisti marširali Italijom pevajući `Bandjera rosa` (!!).. al` dobro. Nego, `tedoh da pitam, nismo li bili malo previše širokogrudi sa velikim slovima (Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine.)? -- Obradović Goran (razgovor) 16:18, 7. jun 2007. (CEST)

Treba: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). Tako piše svuda po knjigama. --Gorran 16:29, 7. jun 2007. (CEST)

Pa što pompoznije to bolje... :) Tako je narodu prenošena poruka da je cijeli svijet uz nas, da su komunisti svijetski igrači... :) Možda čak i poruka, da ako žrtvuju svoj život za borbu protiv fašista, da su se žrtvovali za cijeli svijet. Malo ciničan komentar ovaj moj, ali mislim da većina ljudi u BiH nije imala predstavu o toj velikoj političkoj igri i pripremama za novo društveno uređenje Jugoslavije. Tri stvari su im sigurno bile jasne, da su pod okupacijom, da je neprijatelj okrutan i divljački raspoložen, prije svega mislim ovdje na ustaše i da se moraju braniti kako znaju i umiju. ---Slaven Kosanović- {razgovor} 16:36, 7. jun 2007. (CEST)

---

Slavene, ustaše... Piše se malim slovom--Maduixa kaži 16:42, 7. jun 2007. (CEST)

Čekaj dok uđem u štos opet... :) <Ispravio>... :) ---Slaven Kosanović- {razgovor} 16:49, 7. jun 2007. (CEST)

Bila je to komplikovana politička igra. Mihailović se postavio naizgled savršeno. Naizgled sve mu je išlo u prilog. Pa ipak je glatko izgubio. Ali, mislim da činimo grešku posmatrajući stvar kao političku igru ili ideologiju. Osim okupacije i životne ugroženosti postojali su izvorni emancipatorski porivi - žudnja masa koje nisu imale perspektivu za civilizacijskim napretkom, obrazovanjem, zdravstvom, ekonomskim napretkom, težnja omladine i žena za emancipacijom iz okvira patrijarhalnog sveta... To su porivi kojima je NOB pružio perspektivu. I, na kraju krajeva, nije ih ni izneverio, zar ne? O tome se mnogo pisalo, ali mi to danas ne osećamo, pa to sve ignorišemo kao fraze. A to su bili presudni činioci u motivaciji da li će neko založiti svoj život za nešto ili ne. A ne nekakav formalni patriotizam. O duhu koji je vladao među partizanima preporučujem da se pogleda kako su ih doživeli oni sa strane - preporučujem knjigu B. Dejvidsona i knjigu o Dafou. I, naravno, Meklejna... --Gorran 18:46, 7. jun 2007. (CEST)

A ja ipak tvrdim da većina ljudi u BiH nije razmišljala o emancipaciji i tim "uzvišenim" idealima. Za odluku da li ćeš u četnike ili u partizane u to vrijeme, nije bila presudna neka ideologija, nego praktični razlozi i borba za goli život. Mnogi četnički odredi u BiH su imali vrlo malo ili nikako veze sa ravnogorskim pokretom, naročito oni iz centralne i istočne Bosne. Iz moje familije neki su bili u četnicima, a neki u partizanima i po njima njihov jedini cilj je bio da spasu svoje porodice. Niko od njih nije razmišljao o politici, mada bez sumnje bilo ih je koji jesu. Dakle, nema ovdje riječi o formalnom patriotizmu. ---Slaven Kosanović- {razgovor} 22:05, 7. jun 2007. (CEST)

Kada je u pitanju BiH, to je specifičan prostor, koji se nikada nije samostalno razvijao niti je ikada stvoren minimalni konsenzus o tome kako bi mogao da izgleda život u jednoj samostalnoj Bosni i Hercegovini, bez spoljašnjih uticaja. Hoću reći, Bosna će biti stabilna samo ako odnosi između većih nacija koje ih okružuju budu stabilni. Ljudi su uvijek, i za vrijeme SFRJ, tu živjeli jedni pored drugih, ali ne zajedno, niti ujedinjeni. U dvije kuće jedne pored druge, slavili su se različiti praznici, praktikovali različiti običaji i čuvalo različito kulturno nasljeđe. Tako će biti i u budućnosti, bez obzira šta bilo ko od nas tvrdio, mislio, ili htio da dokaže, ili šta pisalo u knjigama. Vremenom, će ljudi opet početi da se uvažavaju, prisiliće ih sam život na to, zaokupiće se svojim životima, već mnogi jesu, družiće se ako i kad budu htjeli, itd. Malo sam izašao iz teme u ovom pasusu, ali mislim da je paralela neophodna za razumjevanje. ---Slaven Kosanović- {razgovor} 22:05, 7. jun 2007. (CEST)

Ništa od toga ja ne sporim. Ali, to je samo jedna strana. Stvari su mnogo složenije – savetujem otvorenost uma. Na primer, to što je važilo za znatnu većinu partizana u Bosni, Lici, Kordunu; Baniji, Slavoniji, nije važilo za Dalmaciju, Crnu Goru, Srbiju, Sloveniju. A i u Bosni, ne baš brojni ali primetni idealisti Hrvati i Muslimani izvršili su znatno veći uticaj nego što bi čovek pomislio. U tvom pristupu ima mnogo uprošćavanja. Na primer, ljudi ne postoje samo kao deo porodice ili naroda nego i kao pojedinci. Emancipacija nema nikakve veze sa "uzvišenim" idealima nego je najpraktičnije životno pitanje. Na primer, za jednu devoku to je pitanje da li unapred pristaje da se uda za onoga s kim se otac pogodi i da li pristaje da buduće bude obavezna da svakog dana opere mužu noge. Za mladića, emancipacija znači šansu da ne bude osuđen da gleda kravama u repove dok u dalekom svetu postoji električna struja, automobil i trista čuda. Sve vreme imam na pameti konkretne ljude koje sam upoznao. Jedan Dalmatinac je ispričao kako celog života kao nadničar (sa svojih 20 godina) nije stekao baš ništa osim onoga što je bilo na njemu, i kako mu stvarno nije trebalo dugo vremena da se spremi kad ga je drug pozvao da idu u partizane. Takvi su bili so pokreta, njima je ideologija bratstva poniženih i uvređenih bez obzira na naciju i veru savršeno odgovarala, i oni su u jedinicama od mase običnih seljaka koji ne razmišlja dalje od golog života napravili idealistički pokret. "Čuvanje porodice"? Išli su u partizane da sačuvaju porodice? I to je složeno pitanje – za "čuvanje porodice" se u partizanima bogami i streljalo (znam jedan konkretan primer imenom i prezimenom). Ima i pesma: "Aoj, druže, tvoja kuća gori! Neka gori, neka, neka, i ovdje se borba vodi, ja ne mogu kući ići, borbu ostaviti..." Pokreti u WW2 – pogotovo partizani – vrlo su kompleksna i živopisna pojava. Bojim se da je stav "nikad se ništa ne menja" samo odraz rezignacije i izvesne lenjosti uma. --Gorran 23:08, 7. jun 2007. (CEST)

Shvatam ja tebe odlično, ali pošto sam i sam osjetio rat na svojoj koži, vjeruj mi da je emancipacija nešto što ti ne pada na pamet. (Uostalom mi svo već bili emancipovani devedesetih recimo, ali je neko odlučio da treba da se vratimo u kameno doba. Ovdje mislim na naše političare i ne na neke zavjere iz Pentagona). Prije svega razmišljaš kako ćeš opstati i preživjeti, ili u mom slučaju kako ćeš pobjeći odatle. Mislim da se ratna situacija ne može opisati riječima, ni poezijom ni prozom. To o čemu ti pričaš tiče se društvenog i ekonomskog progresa, ali nema veze sa konkretnim dešavanjima. Ne sporim ja da je komunistička ideologija dala mnogima nadu u bolji život kasnije, ali u konkretnim ratnim prilikama većina ljudi se vodi instinktom za preživljavanje. Bez sumnje bilo je i idealista, uvijek ih ima, to je nesporno. Ali mi sami nismo pobjedili fašiste, da nije bilo Saveznika i Crvene Armije, bogami crno nam se pisalo tada. Tačno je da je Srbija prevagnula u korist komunizma, dakle, Srbija je bila ključ. Mihajlović je izgubio u Srbiji i ne negdje drugdje. Za stabilnost i progres regiona i danas i ubuduće Srbija će ostati ključ, to je nesporno i to znaju sve velike sile. ---Slaven Kosanović- {razgovor} 23:43, 7. jun 2007. (CEST)

Ok. Ipak preporučujem svakome čitanje Dejvidsonove knjige. Između ostalog, to je zaista zabavna proza. Bar meni. Isto tako Meklejn. Bar meni. --Gorran 00:01, 8. jun 2007. (CEST)

Meni je Ćopić bio i ostao zabavniji. :) Čitajući ga, naročito između redova, moguće je izvući mnogo istorijskih podataka tog ratnog vremena, kao i doprijeti do misli, snova i iluzija koje su prolijetale kroz glave tadašnjih ljudi. Danas, vjerovatno zaboravljen kod nas, „ozloglašen“ u nekim krugovima, čini mi se da će kroz par decenija, ako ne i ranije ponovo čitati. ---Slaven Kosanović- {razgovor} 00:18, 8. jun 2007. (CEST)

Ćopić je čitav jedan potonuli svet. Drag i gotovo zaboravljen. Inače, moj je osnovni instinkt da oživljavam potonule svetove - da osvetlim i oživim njihove osobenosti i specifičnosti, a ne da donesem neki opšti sud koji sve pretvara u sivilo i ravnodušnost. --Gorran 00:26, 8. jun 2007. (CEST).

Ideje su motor svake civilzacije pa i naše. Ali nerijetko djela su u kontradiktornosti sa idejama. Evo na primjer na Zapadu gdje sada živim, jedno se priča, a drugo radi. Priča se emancipaciji oprimiranih malih naroda, ali se ta emancipacija obično završi eksploatacijom i kolonizacijom. Ovdje to obični ljudi znaju da interpretiraju, da razluče, naučili su vremenom, pa se i oni tako ponašaju i djeluju, a većinu i ne tangira ništa što se ne tiče njihove lične koristi. Istina dobro svi žive i imaju prilično stabnilan okvir za svoje životne planove, pa i za planove svojih potomaka. Kod nas se ljudi duboko razočaraju, kada doznaju da se ideje razlikuju od prakse. Takođe, naš društveno-politički okvir nikada nije bio stabilan više od jedne generacije, tako da je nama vrlo teško da se opustimo i imamo nagonsku, instiktivnu potrebu da vjerujemo u nove ideje u nadi za stabilnijim životom i mogućnosti za planiranjem na duže staze. Ipak, vitalni smo i ja vjerujem u svijetliju budućnost. ---Slaven Kosanović- {razgovor} 00:52, 8. jun 2007. (CEST)

Iz ovih riječi mogu da zaključim zemo, da si se dovoljno odmorio od vikipedije tj. da si više od jednog vikenda proveo u vikendici u brdima ;-) Još jedan dokaz da viki-odmor dobro dođe. Dobro ti nama došao "bek"!!! ;-) Poz, --Kaster 01:54, 8. јун 2007. (CEST)

Otkud Muslimani u Bosni prije 1974?

(Nemam ništa protiv istih, ali se tada nisu tako zvali)

Kako su ovi u Mrkonjiću znali da će se 1974 godine donijeti Ustav u kojem će se pojaviti još jedan konstitutivni narod u Jugoslavili? Čak i onaj grb na pečatu sa drugog zasijedanja AVNOJa u Jajcu, je imao samo 5 baklji, a dobro znamo da baklje predstavljaju narode! Ako me neko nije razumio: U tekstu se spominje kako ”BiH neće biti ni srpska, ni hrvatska, niti muslimanska”, pri čemu se valjda podrazumjevalo da su Muslimani narod, pošto Srbi i Hrvati svakako nisu vjeroispovijesti. Pošto je dobro poznato, barem meni (volio bih da me ispravite, ako griješim) da se do Ustava iz 1974 nije priznavala nacionalna posebnost južnim Slovenima islamske vjeroispovijesti (nego su se izjašnjavali kao Hrvati, Srbi, Turci, Crnogorci...), kako je moguće da se pojavljuju u tekstu koji je sačinjen 30 godina prije? —SergiPopescou (razgovor) 00:37, 28. novembar 2007. (CET)