Rajna
Rajna | |
---|---|
Opšte informacije | |
Dužina | 1234 km |
Basen | 185.000[1] km2 |
Pr. protok | 2,290 m3⁄s |
Sliv | Severno more |
Vodotok | |
V. izvora | 2.345 m |
Ušće | Severno more |
Geografske karakteristike | |
Država/e | Švajcarska, Lihtenštajn, Austrija, Francuska, Nemačka, Holandija |
Naselja | Bazel, Strazbur, Karlsrue, Manhajm, Ludvigshafen, Visbaden, Majnc, Koblenc, Bon, Keln, Diseldorf, Utreht, Roterdam |
Pritoke | Majna, Mozel, Nekar, Rur |
Reka na Vikimedijinoj ostavi |
Rajna (hol. Rijn; fr. Rhin;[2] nem. Rhein; ital. Reno; lat. Rhenus) jedna je od najdužih i najvažnijih reka u Evropi duga 1.234 km,[note 1][note 2] s prosečnim protokom od više od 2.290 m³ vode u sekundi. Ime Rajna dolazi od keltskog Renos, što doslovce znači „ona koja teče”, od praindoevropskog korena rei- („teći, trčati”).
Rajna i Dunav obrazovali su najveći deo severne granice Rimskog carstva, i od tih vremena Rajna je vitalan plovni vodeni put, kojim se prevozi roba u unutrašnjost kontinenta. Služila je i kao odbrambena linija, a često je regionalna i međunarodna granica. Mnogi zamkovi i praistorijska utvrđenja svedoče o njenoj važnosti kao vodenog puta.
Ime[uredi | uredi izvor]
Sve varijante imena Rajne u modernim jezicima su izvedene iz galskog imena Rēnos, koje je bilo adaptirano u geografiji rimske ere (1. vek p. n. e.) kao grčko Ῥῆνος (Rhēnos) i latinsko Rhenus.[note 3]
Spelovanje sa Rh- u engleskoj reči Rhine, kao i u nemačkoj Rhein i francuskoj Rhin je posledica uticaja grčke ortografije, dok je vokalizacija -i- usled protogermanske adaptacije galskog imena kao *Rīnaz, preko starofrankijskog što je dalo staroenglesko Rín,[3] starovisokonemačko Rīn, rano srednjoholandko (oko 1200) Rijn (u to vreme spelovano Ryn ili Rin).[4]
Dvoglas u savremenom nemačkom Rhein (isto tako usvojen u romanšu Rein, Rain) je centralnonemački razvoj ranog modernog perioda, dok ime u alemanskim dialektima Rī(n) zadržava stariji vokalizam,[note 4] kao i ripuarsko Rhing, dok falečki dijalekt ima odvoglasovljeno Rhei, Rhoi. Španski je saglasan sa francuskim u adaptaciji germanskog vokalizma Rin-, dok italijanski, oksitanski i portugalski zadržavaju latinsko Ren-.
Galsko ime Rēnos (protokeltsko ili prekeltsko[note 5] *Reinos) pripada klasi imena reka izgrađenih od proto-indoevropskog korena *rei- „da se kreće, protiče, pokreće”, takođe prisutnog u drugim imenima kao što je Reno u Italiji.[note 6]
Gramatički rod keltskog imena (kao i njegove grčke i latinske adaptacije) je muški, i ime ostaje muškog roda u nemačkom, holandskom i francuskom. Staroengleski naziv za reku bio je raznoliko modulisan kao muški i ženski; a njegova staronordijska adaptacija je promenjena u ženski rod.[5]
Geografija[uredi | uredi izvor]
Švajcarska[uredi | uredi izvor]
Izvor Rajne je u švajcarskim Alpima u kantonu Graubinden, gde se spajaju njene dve pritoke, Forderajn i Hinterajn. Forderajn izvire iz jezera Tuma u gornjim Alpima i teče kroz živopisni kanjon Ruinoa (švajcarski Veliki kanjon). Hinterajn počinje od glečera Paradi na južnoj granici Švajcarske. Jedna od kasnijih pritoka dotiče iz doline Val de Lej u Italiji.
Obe pritoke sastaju se u blizini mesta Rajhenau u Graubindenu. Odatle Rajna, kao Alpska Rajna, teče na sever do granice Lihtenštajna i kasnije Austrije, a zatim se uliva u Bodensko jezero. Ponovi se izliva iz Bodenskog jezera, i kao Gornja Rajna prolazi preko Vodopada Rajne, gde se u nju uliva reka Are, koja gotovo duplo uvećava količinu vode do gotovo 1.000 m³ u sekundi. Zatim čini granicu Nemačke dok se ne okrene ka severu kod Kolena Rajne kod Bazela.
Nemačka i Francuska[uredi | uredi izvor]
Posle Bazela, kao Gornja Rajna, formira južni deo granice između Nemačke i Francuske u širokoj dolini, pre nego što uđe u Nemačku kod Rajnštetena, u blizini Karlsruea.
Duga više od 1000 km Rajna najvećim delom prolazi kroz Nemačku. Tu se u Rajnu ulivaju brojne pritoke, kao što su Nekar, Majna i kasnije Mozel, koja donosi dodatnih 315 m³ vode u sekundi.
Između Bingena i Bona, Srednja Rajna teče kroz Rajnski klanac, formaciju stvorenu erozijom, koja se dogodila otprilike u istom periodu kada se okolno zemljište uzdiglo, dok je reka ostala na svom prvobitnom nivou. Klanac je vrlo dubok, a poznat je po mnogobrojnim zamkovima i vinogradima. Nalazi se na listi Svetske baštine, a poznat je kao „romantična Rajna”, sa više od 40 zamaka i tvrđava iz srednjeg veka i mnogih živopisnih vinogradarskih sela.
Iako ima dosta industrijskih mesta duž Rajne, najveći deo industrije skoncentrisan je oko Donje Rajne u Rurskoj oblasti, gde Rajna prolazi pored većih gradova, Kelna, Diseldorfa i Duizburga. Reka Rur, koja se uliva u Rajnu kod Duizburga je iznenađujuće čista i koristi se kao voda za piće. Ona dodaje Rajni još 70 m³ vode u sekundi. Međutim, druge reke iz Rurske oblasti, pre svih Emšer, su prilično zagađene. Približujući se holandskoj granici Rajna dostiže prosečni protok vode od 2.290 m³ u sekundi, a prosečna širina joj je više od 300 m.
Holandija[uredi | uredi izvor]
Rajna potom skreće na zapad i ulazi u Holandiju, gde zajedno s rekama Meza i Šelda obrazuje široku deltu. Na granici kod Spajka, u blizini Najmegena i Arnema Rajna je najšira, ali se zatim deli na tri glavna rukavca: Val, Nederrajn (Donja Rajna) i Ajzel.
Odavde situacija postaje prilično komplikovana, jer ime „Rajna” više nije povezano samo s glavnim tokom reke. Najveća količina rajnske vode (dve trećine) teče dalje na zapad Valom, gde se spaja s Mezom i uliva u Severno more. Drugi rukavac Vala prolazi kroz Roterdam i teče dalje do Severnog mora, a treći rukavac se odvaja kod Dordrehta.
Druga trećina vode teče kroz Panerdens kanal i razdvaja se na Ajzel i Nederrajn. Rukavac Ajzela nosi oko jedne devetine vodenog toka u Ajselmer (bivši zaliv), dok Nederrajn teče paralelno s Valom i nosi oko dve devetine vode. Međutim, kod Vajk baj Durštedea Nederrajn menja ime i postaje reka Lek. Ona teče dalje na zapad, gde se spaja s prvim rukavcem i uliva u Severno more.
Ime „Rajna” odavde se koristi samo za manje rukavce dalje na severu koji su u rimsko doba činili glavni tok reke Rajne. Iako nose to ime, ovi rukavci zapravo i ne nose vodu reke Rajne, već služe za isušivanje okolnog zemljišta i poldera. Od Vaj baj Durštedea, stari severni rukavac Rajne zove se „Vijugava Rajna” (Kromme Rijn) i prolazi kroz Utreht i dalje do Severnog mora.
Geološka istorija[uredi | uredi izvor]
Rajna teče od Alpa do bazena Severnog mora; geografija i geologija današnjeg vodotoka se razvijala od početka alpske orogeneze.
U južnoj Evropi, scena je bila postavljena u trijasnom periodu mezozoika, uz otvaranje okeana Tetis, između evroazijske i afričke tektonske ploče, između 240 MPS i 220 MPS (miliona godina pre sadašnjosti). Sadašnje Sredozemno more potiče od ovog donekle većeg mora Tetisa. Na oko 180 MPS, u jurskom periodu, dve ploče su promenile pravac i počele su da spuštaju podove Tetisa, što je dovelo do subdukcije pod Evroazijom i guranjem naviše ivice te ploče u alpskoj orogenezi tokom perioda oligocena i miocena. Nekoliko mikroploča su zahvaćene procesom pritiskanja i rotirale su ili su bile gurnute bočno, stvarajući pojedinačne karakteristike mediteranske geografije: Iberija je potisnula Pireneje; Italija Alpe i Anatolija krećući se zapadno, planine Grčke i ostrva. Kompresija i orogeneza se nastavljaju danas, što se ispoljava tekućim podizanjem planina malih razmera svake godine i aktivnim vulkanima.
U severnoj Evropi, bazen Severnog mora se formirao tokom perioda trijasa i jure i od tada nastavio da postao sliv koji prihvata sedimente. Između zona alpske orogeneze i taloženja bazena Severnog mora, ostala visoka područja proizilaze iz ranije orogeneze (Hercinske), kao što su Ardeni, Ajfel i Vogezi.
Od vremena eocena nadalje, tekuća alpska orogeneza uzrokovala je razvoj sistema procepa u pravcu sever—jug u ovoj zoni. Glavni elementi ovog procepa su Gornji greben Rajne, u jugozapadnoj Nemačkoj i istočnoj Francuskoj i Donji zaliv Rajne, u severozapadnoj Nemačkoj i jugoistočnoj Holandiji. Do vremena miocena, rečni sistem se razvio u Gornji greben Rajne, koji se nastavlja na sever i smatra se prvobitnom rekom Rajnom. U to vreme još nije nosio padavine sa Alpa; umesto toga, slivovi Rone i Dunava su drenirali severnu stranu Alpa.
Veći gradovi[uredi | uredi izvor]
Bazel, Strazbur, Brajzah, Karlsrue, Manhajm, Ludvigshafen, Vizbaden, Majnc, Koblenc, Bon, Keln, Diseldorf, Duizburg, Arnem (Nederrijn), Najmegen (Waal), Utreht (Kromme Rijn), Roterdam (Nieuwe Maas).
Kanali[uredi | uredi izvor]
- Amsterdam-Kanal Rajne
- Kanal Rajna—Majna—Dunav
- Šelt-Kanal Rajne
- Rajna-Kanal Hern koji je veza sa Dortmund-Kanal Emsa i Mittellandkanal.
Praistorija[uredi | uredi izvor]
Paleolit[uredi | uredi izvor]
Za vreme Srednjeg paleolita, oko 100.000-30.000. p. n. e. (datumi uveliko variraju) zapadnu Evropu, uključujući doline Rajne i Dunava, nastanjivao je Neandertalac, koji je pripadao musterijanskoj kulturi kamenih oruđa. Veruje se da je Neandertalac evoluirao od svog prethodnika Homo erektusa u blizini glečera, ali ovo pitanje nije definitivno rešeno.
Neandertalska nalazišta su zastupljenija na jugu, gde su preovladavale otvorene šume, a krečnjački teren je nudio više pećina za stanovanje. Rajna je tekla kroz otvorenu tundru, gde su Neandertalci lovili krupnu divljač, kao što je dlakavi nosorog i mamut. Zbog toga su musterijanska nalazišta otkrivena u i oko doline Rajne.
Mezolit[uredi | uredi izvor]
Pre otprilike 5600 godina p. n. e., dolinu Rajne, kao i najveći deo Evrope, nastanjivao je Kromanjonac na mezolitskom stupnju kulturnog razvoja; što će reći da je bio lovac i sakupljač, ali je imao veća i specijalizovanija oruđa nego paleolitski čovek, znao je više o biljkama i životinjama, a možda je neke životinje i pripitomio.
Gvozdeno doba[uredi | uredi izvor]
U ranom gvozdenom dobu, obe obale Rajne nastanjivala su keltska plemena. Međutim, na početku preromanskog gvozdenog doba, oko 600. p. n. e., pragermanska plemena su prešla reku Vezer i Aler, i raširila se duž čitave obale Rajne. Ova ekspanzija se u arheologiji naziva Jastorf kultura. Od oko 500. p. n. e. i kasnije, donja Rajna, a ne Vezer i Aler, bila je granica između keltskih i germanskih plemena.
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Rajna je „dvanaesta reka po dužini u Evropi” ako se uzmu u obzir Ruske reke Volga, Ural, Pečora, Kama, Severna Dvina—Vičegda, Oka i Belaja, koje su na bazi moderne konvencionalne granice između Evrope i Azije unutar evropske Rusije ili formiraju deo granice sa Azijom. Isto tako duže od Rajne su istočnoevropske reke Dnjepar, Don i Dnjestar koje utiču u Crno more.
- ^ Rajna ima službenu dužinu (Rheinkilometer) samo nakon Konstanca. Njena puna dužina je zavisna od definicije Alpske Rajne. Godine 2010, postojali su medijski izveštaji o tome da je premala dužina Rajne dugo bila zabeležena u enciklopedijama 20. veka, i na zahtev novinara holandski Generalni direktorat za javne radove i vodoprivredu je citirao dužinu od 1.232 km. „Proverili smo i došli do 1.232 km”, rekla je Anke Panekok, zastupnica holandske vlade za hidrologiju."
- „Der Rhein ist kürzer als gedacht – Jahrhundert-Irrtum”. sueddeutsche.de. Pristupljeno 27. mart 2010.
- „Rhine River 90 km shorter than everyone thinks”. The Local – Germany's news in English. 27. 3. 2010. Arhivirano iz originala 30. 05. 2012. g. Pristupljeno 9. 4. 2010.
- ^ Rajna nije bila poznata u Helenističkoj eri. Nju pominje Ciceron, In Pisonem 33.81. Strabon (1.4.3) pominje zemlje „na ušću Rene” αἱ τοῦ Ῥήνου ἐκβολαί; navodi da zemlje „izvan Rajne i sve do Skitije” καὶ τὰ πέραν τοῦ Ῥήνου τὰ μέχρι Σκυθῶ treba smatrati nepoznatim, jer Pitejevo iskustvo je da dalekim narodima ne treba verovati.
- ^ Gubitak finalnog -n u pauzi je nedavni razvoj u alemanskom, forma Rīn je uglavnom očuvana u lucernskim dijalektima. Švajcarski idiotikon s.v. „Rī(n)” (6,994).
- ^ Krehi (1964) smatra hidronim „staroevropskim”, tj. da pripada najstarijem indoevropskom sloju imena koja prethode keltskoj ekspanziji iz 6. veka p. n. e. (Halštat D).
- ^ U albanskom/ilirskom ova reč isto tako znači „kretati se, proticati, pokretati”. Pokornijev (1959) „3. er- : or- : r- 'pomeriti, pokrenuti'” (pp. 326—32), laringalno *h1reiH-, sa sufiksom -n-; Keltski odražava: staroirsko renn „brz”, rīan „more”, srednjoirsko rian „reka, prolaz”. Koren daje nemački glagol rinnan (' < *ri-nw-an) odakle je poteklo englesko run (od kauzativa *rannjanan, staroengleko eornan); gotsko rinnan „proticati, strujati”, staroenglesko rinnan, stronordijsko rinna „proticati”, rinno „potok”; c.f. sanskrit rinati „uzrokuje da teče”; srodne reči po korenu bez sufiksa -n- obuhvataju srednje donjenemačko ride „potok”, staroenglesko riþ „struja”, holandsko ril „tekuća struja”, latinsko rivus „struja”, kao i crkvena staroslovenska reč „reka”; pogledajte takođe „Rhine”. Online Etymology Dictionary. Douglas Harper. novembar 2001. Pristupljeno 10. 2. 2009.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Frijters & Leentvaar (2003)
- ^ „Le Rhin” (official site) (na jeziku: French). Paris, France: L'Institut National de l'Information Geographique et Forestrière IGN. Arhivirano iz originala 6. mart 2016. g. Pristupljeno 6. mart 2016.
- ^ Bosworth & Toller, An Anglo-Saxon Dictionary (1898), pp. 799. Sió eá ðe man hǽt Rín Orosius (ed. J. Bosworth 1859) 1.1
- ^ Rijn, Vroegmiddelnederlands Woordenboek
- ^ Bosworth & Toller, An Anglo-Saxon Dictionary (1898), pp. 799: Rín; m.; f. The Rhine […] O. H. Ger. Rín; m.: Icel. Rín; f.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Blackbourn, David (2006). „The transformation of the Rhine since the eighteenth century”. The Conquest of Nature: Water, Landscape and the Making of Germany. London. ISBN 978-0-224-06071-4. OCLC 224244112.
- Berendsen, Henk J.A.; Stouthamer, Esther (2001). Palaeogeographic Development of the Rhine-Meuse Delta, The Netherlands. Assen: Koninklijke Van Gorcum. ISBN 978-90-232-3695-5. OCLC 495447524. Arhivirano iz originala 24. 12. 2008. g. Pristupljeno 12. 2. 2009.
- Cohen, K.M.; Stouthamer, E.; Berendsen, H.J.A. (februar 2002). „Fluvial Deposits As a Record for Late Quaternary Neotectonic Activity in the Rhine-Meuse Delta, The Netherlands” (PDF). Netherlands Journal of Geosciences – Geologie en Mijnbouw. 81 (3–4): 389—405. ISSN 0016-7746. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 8. 2007. g.
- Frijters, Ine D.; Leentvaar, Jan (2003). Rhine Case Study (PDF). Technical documents in hydrology, no. 17. Paris: UNESCO International Hydrological Programme, (Rep. No. SC/2003/WS/54). OCLC 55974122.
- Gouw, M.J.P.; Erkens, G. (mart 2007). „Architecture of the Holocene Rhine-Meuse delta (the Netherlands) – A result of changing external controls”. Netherlands Journal of Geosciences – Geologie en Mijnbouw. 86 (1): 23—54. ISSN 0016-7746. Arhivirano iz originala 27. 9. 2007. g.
- Hoffmann, T.; Erkens, G.; Cohen, K.; Houben, P.; Seidel, J.; Dikau, R. (2007). „Holocene Floodplain Sediment Storage and Hillslope Erosion Within the Rhine Catchment”. The Holocene. 17 (1): 105—118. Bibcode:2007Holoc..17..105H. doi:10.1177/0959683607073287.
- Ménot, Guillemette; Bard, Edouard; Rostek, Frauke; Weijers, Johan W.H.; Hopmans, Ellen C.; Schouten, Stefan; Sinninghe Damsté, Jaap S. (15. 9. 2006). „Early Reactivation of European Rivers During the Last Deglaciation”. Science. 313 (5793): 1623—1625. Bibcode:2006Sci...313.1623M. PMID 16973877. doi:10.1126/science.1130511.
- „Rhine River History”. Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica Online. 2010. Pristupljeno 29. 3. 2010.
- Roll, Mitch (2009). „Rhine River History and Maps”. The ROLL „FAME” Family. Arhivirano iz originala 23. 3. 2010. g. Pristupljeno 29. 3. 2010.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
Geologija[uredi | uredi izvor]
- EUCOR-URGENT: Upper Rhine Graben Evolution and Neotectonics
- Global land environments since the last interglacial
- How the Channel Was Formed Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. jun 2008)
- Britain's Drowned Landscapes
- New Dating of European Ice Age
- Sedimentary Architecture … Rhine-Meuse Deposits …
- Rhine-Meuse Delta Studies Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. april 2018)
Istorija[uredi | uredi izvor]
- Istorija Rajne s mapama
- Rhine-Meuse delta studies Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. april 2018)
Zamkovi[uredi | uredi izvor]
- Castles and Hotels on the R hine
- Castles on the Rhine
- More Castles on the Rhine
- State-Owned Historical Monuments in Rhineland-Palatinate