Sarajevski ratni tunel

Kuća u kojoj se nalazi ulaz u tunel

Sarajevski ratni tunel, takođe poznat i kao Tunel spasa ili Tunel srpskog stradanja, bio je tunel koji je napravljen tokom blokade Sarajeva, između marta i juna 1993. godine. Tunel je prokopan ispod aerodromske piste kako bi povezao dvije teritorije koje je držala ARBiH (Dobrinju i Butmir) pa se tako i tunel zvao „Tunel D-B”. Tunel je prokopala ARBiH, a u kopanju su učestvovali srpski logoraši.

Tunel je bio najstroža tajna dijela Sarajeva pod komandom ARBiH. Korišćen je za snabdevanje bošnjačkih snaga ratnim namirnicama uključujući hranu, gorivo, novine i oružje.

Saobraćaj kroz tunel je stalno tekao u oba smjera. Svakoga dana je kroz tunel prolazilo između 3.000 i 4.000 bošnjačkih i vojnika UN (kao i civila), i 30 tona različite robe.

Struktura

Tunel je dug oko 720 metara, a visok oko 1,5 metar dok je na nekim dijelovima bio visok i do 1,8 metara. Tunel se u zvaničnim razgovorima ARBiH i OUN vodio pod imenom „Tunel kojeg nema”.

Tokom 1994. tunelom su postavljene male šine po kojima su išla mala kolica.

Prisilni rad na izgradnji

Srpski logoraši su ovaj tunel nazvali „tunel srpskog stradanja” zbog toga što je 50 srpskih logoraša ubijeno prilikom prokopavanja tunela. Od 50 ubijenih srpskih logoraša, 6 logoraša je bilo iz logora Silos, a ostala 44 iz logora u Hrasnici. Srpski logoraši su danonoćno odvođeni na prokopavanje rovova, tunela, izgradnju bunkera i prilaza na liniji razgraničenja VRS i ARBiH.

Galerija

• 
  Unutrašnjost tunela
• 
  Kolica za transport kroz tunel
• 
  „Predsjednikova stolica” kojom su se prevozile važnije osobe
• 
  Muzej tunela

Izvori

• Donia, Robert J. (2006). Sarajevo: A Biography. Ann Arbor: University of Michigan Press.