Pređi na sadržaj

Saša M. Savić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Saša M.Savić
Saša Savić na Georgia College & State University, SAD 1999
Lični podaci
Puno imeSaša M.Savić
Datum rođenja(1956-05-16)16. maj 1956.(68 god.)
Mesto rođenjaZemun, Beograd, Srbija, Jugoslavija
ObrazovanjeFakultet likovnih umetnosti, Beograd; Magistar slikarstva
Umetnički rad
Poljefresko slikarstvo, ikone, instalacije
Najvažnija dela
freske u grčkom manastiru u Kani Galilejskoj; ikone u Sinodu Pafoske mitropolije; Sfera i More@y mreži, Instalacije u Pafosu

Saša M.Savić (Srpski Latinica: Saša M.Savić; English: Sasha M.Savic; Ελληνικά: Σάσια M.Σάβιτς; Zemun, 16. maj 1956) srpski je slikar. Poznat je po svojim freskama, vizantijskim ikonama, portretima, savremenim slikama, metalnim instalacijama, objekatima napravljenih od nađenix materijala i sekundarnih sirovina i instalacijama sa tematikom Umetnoct i priroda.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Savić ca cvojim dedom, 1961

Saša Savić rođen je kao jedino dete Milorada i Draginje Savić, rođene Janković. Otac je bio pogonski inženjer u JRB-u, a majka je radila kao menadžer u laboratoriji Doma zdravlja. Savić je detinjstvo proveo u Novom Beogradu, gde je završio osnovnu školu i Devetu beogradsku gimnaziju[1]. On je takođe završio napredni tečaj engleskog jezika na Institutu za strane jezike[2] u Jovanovoj ulici. Njegov najraniji kontakt sa dramskim i likovnim umetnostima bio je čarobni svet glumca Malog pozorišta Stanislava Terzina.[3] S početka 70-tih, Bard je mladom Saviću prenosio dragocena znanja, iskustva i izazove u mističnoj atmosferi kreacije svojih yloga, svojih kostima, maski i lutaka.

Cvet umetnosti[uredi | uredi izvor]

Nakon gimnazije, od 1975. godine Savić je sa dosta uspeha studirao na Ekonomskom fakultetu, Univerziteta u Beogradu. Matematika, statistika i računovodstvo bili su mu omiljeni predmeti. Međutim, kada je 1977. godine video izložbu grafika Salvadora Dalija u galeriji Grafički kolektiv u Beogradu, a zatim i TV seriju o životu čuvenog norveškog slikara Edvarda Munka, Pitera Votkinsa, on nadahnuto kreće ka svetu umetnosti. "Režiser Votkins vas znalački uvodi u svet nastajanja slike, u slikarevu borbu sa platnom grebanjem po naslagama sasušene boje. Zvuk četke se, zatim smiruje i ona klizi po platnu, šumi, peva...vrlo pikantno![4]" ističe slikar. Svoje prvo umetničko obrazovanje Savić ctiče u slikarskoj koloniji u Košutnjaku. Njegovi prvi mentori bili su istaknuti srpski umetnici Matija Vuković, zatim Siniša Vuković (osnivač Mediale) i Vladislav Šilja Todorović, ali ga je Sergije Jovanović[5] y svojoj umetničkoj školi, znalački pripremio za dalje studije.

Akademija likovnih umetnosti[uredi | uredi izvor]

Grafičap, profesor Miodrag Rogić, Fakultet likovnih umetnosti, Beograd

Godine 1979. Savić konkuriše za upis na Fakultet likovnih umetnosti[6], Univerziteta u Beogradu. Iste godine biva primljen na Grafički odsek, klasa profesora Miodraga Rogića[7], da bi kasnije izabrao Slikarstvo i bio u klasi profesora Živojina Turinskog[8]. Tokom 5 + 2 godine redovnih studija, korekture je imao i kod profesora Slavoljuba Čvorovića, Momčila Antonovića, Dragana Lubarde i Zorana Vukovića.
S početka studija, Savić se pridružio malom boemskom kpygu poznatih pesnika, slikara i grupe balerina iz škole Lujo Davičo. Tokom '80-ih oni se okupljaju na Akademiji i y gradskim bistroima, poput Grčke Kraljice, Brankovine, na Kolarcu i tzv. Bermudskom trouglu. Krug su činili pesnici Aleksandar Sekulić, Jakov Grobarov, Milan Nenadić, Magdalena Obradović... vajari i slikari Risto Radmilović, Miša Obrenović Crni, Dragoljub Tomašević, Goran Desančić...profesori Dragan Lubarda, Momčilo Antonović, Živojin Turinski, Ivanka Živković...balerine Maja, Ružica, Slavka, Belma ..."Talenat se razvijao u samoći ateljea, a oštrio na točku oluje, u bujici sveta ", kaže Savić.
1983. Savić osniva Umetnički časopis FLU i biva njegov prvi glavni i odgovorni urednik. On uspeva da angažuje i studente i profesore da daju doprinos kvalitetu časopisa svojim tekstovima i svojim likovnim ostvarenjima. Rezultat je bio bogata publikacija, koja je pokrivala skoro sve oblasti likovnih umetnosti. Sav taj trud finansirala je isključivo Akademija, Klub studenata umetnosti, smešten u podzemnim odajama fakulteta. Akademija je kasnije prerasla u jednu od najpopularnijih diskoteka u gradu i mesto okupljanja beogradskih avangardnih umetnika. Ostvarujući značajan prihod od diskoteke, Klub studenata krenuo je u organizovanje stručnih ekskurzija, kako domaćih tako i inostranih, pokrivajući troškove puta i boravka za preko 100 studenata završnih godina studija. Savić je bio jedan od predsednika Kluba između 1984-1986.
Dok je studirao na umetničkom fakultetu, Savić, je posetio brojne muzeje i izložbe u Parizu, Londonu, Berlinu, Amsterdamu, Briselu, Diseldorfu, Hamburgu, Beču, Veneciji, Firenci, Bazelu, Bernu i Barseloni.
Tokom svoje prve godine studija Savić je zajedno sa Boškom Obradovićem i Goranom Desančićem osmislio i izveo dva ccenska dizajna za rok grupu ’’Atomsko sklonište’’, za njihove koncerte u Beogradu i Ljubljani 1980.
Godine 1983/84 Savić je proveo na otsluženju obaveznog vojnog roka u Puli (Hrvatska), y istom mestu u kome je irski književnik Džejms Džojs proveo nekoliko meseci 1904/5, pišući svoje ’’Dablince’'. Grad na severnom Jadranu, izgrađen oko potpuno očuvanog ’’Rimskog amfiteatra’’ i ’’Avgustovog xrama’’, bio je prebivalište Savićevih prijatelja, članova grupe ’’Atomsko sklonište’’ i njihovog menadžera, poete Boška Obradovića, zatim slikara Miše Obrenovića i spisateljice Magdalene Obradović. Sve ovo činilo je izvanredan ambijent za plodotvoran rad. U samom garnizonu Savić je uredio prostrani atelje u potkrovlju zgrade Vojne komande, u kome je za samo nekoliko meseci nastalo gotovo sedamdeset slika i brojni crteži. Mnogi od tih radova kasnije su izlagani u galerijama širom bivše Jugoslavije.
Savić je diplomirao 1984. godine, a po završetku poslediplomskih studija 1986. dobio je majstorsko zvanje - Magistar slikarstva.

Skandinavija[uredi | uredi izvor]

Godine 1985. Savić je išao y kratku studijsku posetu Švedskoj. To je uglavnom bio Stokholm, njegove galerije i Muzej moderne umetnosti.
Zatim godine 1987/88, on provodi nekoliko meseci u Danskoj, slikajući i proučavajući savremenu skandinavsku ymetnost (y Orhusu i Kopenhagenu) i učeći Danski jezik. Na poziv profesora Heninga Morka sa Univerziteta u Orhusu i koleginice slikarke En Dorte Nilsen, Savić je održao predavanje "Jugoslovenska moderna umetnost".
Godine 1989. slikar dobija stipendiju Norveške vlade za dalje ctručno usavršavanje i za detaljno izučavanje slikarskog opusa svoga duhvnog oca, slikara Edvarda Munka. Pripremajući se za put, Savić uči Norveški jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu u dva semestra.
U januaru 1990. godine, Savić putuje u Norvešku. Munkov muzej u Oslu bio je u središtu njegovog interesovanja. U gornjem muzejskom prostoru proučava Munkove slike, crteže i grafike, a u Muzejskom depou radi sa vodećim poznavaocima Munkovog dela, kustosima Muzeja, g. Eggumom i g. Turman-Moem. Nacionalna galerija u Oslu bila je odličan izvor za komparativne studije Munkovih slika i dela njegovih savremenika.
Grad Bergen bilo mu je sledeće odredište sa svojom Rasmus Majer kolekcijom Munkovih slika. Za vreme boavka u Bergenu Cavić sarađuje sa Sveinom Hristiansenom, direktorom Umetničkog udruženja Bergena (Bergens Kunstforeningen), na pripremi izložbi i njihovoj postavcii u Velikoj galeriji Udruženja. Savić takođe slika na Zapadnoj Umetničkoj Akademiji (Vestlandets kunstakademi), ali radi i eksperimente na fotografiji i na grafičkom odseku. On je takođe imao bogatu saradnju sa gostujućim i školskim profesorima, a posebno sa direktorom, slikarem Mortenom Krogom.

Vizantija[uredi | uredi izvor]

Manastir Grabovac, skele postavljene za prvi živopis, 1988

1988, Savić i njegove kolege slikari Lazar Lečić, Goran Desančić i Miša Obrenović dobili su ponudu od Igumana manastira Grabovac[9] (u blizini Beograda) da oslikaju freskama unutrašnje zidove cele crkve. Živopis je urađen u vizantijskoj Fresko-ceko tehnici i trajao je tri pune godine. Manastir nije bio samo Sveto mesto, već jedinstvena clikarska škola i radionica, gde su mladi slikari razvijali svoju veštinu, likovni ukus, svoje teorijsko znanje i upoznavali monašku duhovnost. Arhimandrit Damaskin, bio im je duhovni otac, a profesor Todić, stručnjak za vizantijsku umetnost, prenosio im je bogata iskustva iz istorije struke.
U svom radu, Saviću su u početku inspiracija bile ikone ruskog slikara Andreja Rubljova, ali i fresako slikarstvo Zlatnog doba Vizantije 13. i 14. veka, a nastalim u manastirima Srbije, Grčke, Rusije i Bliskog istoka. Njegovo interesovanje kasnije se usredsređuje na nešto raniju umetnost 11. i 12. veka, sa prostora Kipra, Ukrajine, Gruzije i Italije.
Slikara je krstio otac Šugin 1989., u 33. godini, u njegovom rodnom Zemunu, u srpskoj pravoslavnoj crkvi Svetog Đorđa. Kum je ponovo, dugogodišnji prijatelj, Miša Dević.

Rat[uredi | uredi izvor]

U januaru 1991. godine, Savić u Beogradu ponovo sreće koleginicu sa studija, Iskru Bravo i već u martu oni su bili u braku. U aprilu iste godine, Savić putuje u Bosnu da se pridruži svom timu koji je već bio započeo rad na novom živopisu u Velikoj Obarskoj. Ali ubrzo zatim izbio je građanski rat u susednoj Hrvatskoj. Slikari su nastavili da rade na živopisu yprkos ratu koji je besneo na camo nekoliko kilimetara od crkve koju su oslikavali. Oni uspevaju da završe svoj posao do kraja septembra i ubrzo posle toga, Saša i Iskra odlaze y dobrovoljno izgnanstvo napuštajući zemlju.

Sveta zemlja[uredi | uredi izvor]

Iskra i Saša y Jerusalimy, 1992

Brod na koji se ukrcao slikarski par Savić, pristao je u izraelsku luku Haifa u novembru 1991. Posle kraćeg putovanja, Savić i njegova supruga stižu u Ša'ar Ha'amakim kibuc u Galileji. Tamo ih je ugostio slikar Avram Omri u svom ateljeu. Slikarski pap kraće vreme provodi u umetničkoj koloniji u Safedu, jevrejskom cvetilištu u planinama tik uz libansku granicu.
Početkom 1992. godine, Iskra i Saša ctižu y Sveti grad Jerusalim. Tamo će upoznati Hilandarskog kaluđera, oca Grigorija, u manastiru Vadi Kelt i barda srpskog novinarsva, dopisnika Politike, Borivoja Erdeljana i obojica će postati njihovi prisni prijatelji. Nihova harizma, ogromno iskustvo i širokogrudost biće veliko nadaxnyće mladim slikarima u njihovom pohodu kroz Svetu zemlju.
Udruženje Jerusalemskih umetnika obezbeđuje im je tromesečni boravak u Centru za likovne umetnosti Hilai, u gornjoj Galileji. Umetnici rade na svojim slikama ali imaju i bogatu saradnju sa tamošnjim slikarima i decom u mešovitoj arapsko-jevrejskoj zajednici, radeći na njihovom likovnom obrazovanju. Na kraju svog boravka Savić je održao predavanje u Kulturnom centru Ma'alot na temu Tehnike u vizantijsoj umetnosti na Bliskom istoku. Sredinom aprila, pap se seli u Kanu Galilejsku, mali grad u blizini Nazareta. Iguman grčkog manastira, otac TeoFilus[10], koji će kasnije postati patrijarh Jerusalimski, naručio je da mu Saša oslika nekoliko scena u pravoj Fresko tehnici u crkvi koja se nalazi na mestu prvog Hristovog čuda. Saša je uradio deset velikih kompozicija, uključujući i Svadbu u Kani, dok je njegova supruga pomagala oko pripreme kartona za fresake.

Kipar[uredi | uredi izvor]

Saša i Dasa, Cada na Kipru, 1998

Krajem 1992. godine, pap se seli na Kipar, ostrvo u istočnom Mediteranu. Saša je ubrzo angažovan od strane Mitropolita Pafoskog, g. Hrizostoma (potonjeg Apxiepickopa Kipra), da naslika veći broj ikona za crkvu Svetog Spiridona i za Sinod Svete Pafoske mitropolije. Čuvena crkva Sv. Lazara U Larnaki, Centar za kulturnu baštinu Kipra u Nikoziji, crkva Sv. Dimitrija od Aliatona i crkva Svetog Kosme i Damijana y Pafosu, poručile su da im se oslikaju ikone različitih veličina. Uprkos rada za crkvu, Savić, je pozlatio na bolusu i oslikao više od dve stotine ikona, koje se sada nalaze u brojnim privatnim kolekcijama širom sveta.
Poslednjih 25 godina Saša živi na Kipru i u Srbiji i putujući po svetu. Njegove freske nalaze ce u mnogim crkvama, a na Kipru u sledećim: Panagija Terapeftrija, Sv Kosma i Damijan, Panagia Pantanasa, Sveti Dimitrije od Aliatona, Sveti Georgije na Moru, sve u Pafoskoj eparhiji.
Godine 1996, Patrijarh srpski g. Pavle[11] bio je u zvaničnoj poseti Kipru. Saša je bio posebno počastvovan da je mogao da bude u pratnji Patrijarha za sve vreme njegovog boravka i da sa njim provede mnoge časove u dugim razgovorima. "Razgovor sa njegovim Preosveštentvom bio mi je velika čast i posebna inspiracija, a njegove pouke u vezi ca Vizantijskom umetnošćy i životom bile su mi od izuzetnog značaja", rekao je Savić.

Monagri Fondacija[uredi | uredi izvor]

Saša u Monagri Fondaciji na Kipru, 2002

Godine 1996., Savić upoznaje Ričarda Cejla, direktora Monagri fondacije[12] na Kipru i oni postaju bliski prijatelji. Fondacija je obezbeđivala rezidencije za umetnike iz celog sveta. Preko Cejla i njegove supruge Elison, Saša je upoznao većinu gostujućih umetnika lično, sarađujući sa njima na raznim zajedničkim projektima. Savić je inače bio poslednji Gostujući umetnik koji će raditi u Fondaciji, pre njenog zatvaranja 2003. godine (formalno 2007. godine). Kao vrhunski umetnički centar na Kipru, u svom punom jeku (1993 - 2003), Monagri Fondacija, njeni umetnici i njen duh, značajno cu uticali na Savića. Rezultat je bio stvaranje novog Praksisa, umetničke grupe sa jakim naglaskom na odnocy Prirode i umetnosti.

Cfera[uredi | uredi izvor]

Elizabet HOAK Diring i Saša Savić u DIA Fondaciji, Njujork, SAD, 1999

1998. godine, putem kiparskog izdavača knjiga Rut Kešišian, Saša je upoznao američku vajarku Elizabet HOAK Diring koja je bila na Kipru na Fulbrajt stipendiji. Oni su udružili snage sa kiparskim umetnicima Rinom Stefani i Suzan Vargas (iz Kolumbije) da bi formirali umetničku grupu. U junu te godine napravili su prvi zajednički projekat Cferu y Nacionalnom parky Akamas na Kipru. Kako je Glin Hjuz, poznati Velški slikar i likovni kritičar, napisao u Kiprckom nedeljniky ... "Praksis", je ponovo nastupio upravo zbog umetnosti i stopama Die Bruke, Blue Reiter i Kobra, svojom prirodnom reakcijom na otuđenje, amaterizam i primitivizam modernih društava"... CNN, Holandska TV, Francuska TV, Kiparski RIK-1 i drugi mediji preneli su čitav događaj.

Mope@u mreži[uredi | uredi izvor]

Drugi zajednički poduhvat desio se u godini na prelazu u novi milenijum (2000). "Četiri umetnika majstorski su skrojila ogromnu mrežu u obliku trougla i razapeli je y maloj uvali u Akamasu, Nacionalnom parky na Kipry. Mope@u mreži zapravo je trouglasta mreža, postavljena gde mope sreće zemlju ...i paralelna je s linijom horizonta, gde se mope spaja sa nebom. Trougao upućuje na jedra, pibarske mreže i strukturnu stabilnost. Trougao je nada za stabilnu budućnost prirode. A u naslovu je konstatacija komunikacije među novim generacijama ljudi koji će biti odgovorni za očuvanje zemljišta, mora i neba. Mope@u mreži postavlja pitanja o budućnosti".

Američka turneja[uredi | uredi izvor]

U 1999. godini, na poziv sa Koledža i Univerziteta Države Džordžija (Georgia College & State University, Savić, je otišao u SAD[13] kao ymetnik u gostima. Zajedno sa gospođom Tinom Jarboro[14], profesorom istorije umetnosti i interdisciplinarnih studija na GC&SU, Saša je organizovao i izveo vizantijsku majstorsku radionicu. Tokom te posete Savić je, istraživao američku savremenu umetnost u Pitsburgu, Vašingtonu, Filadelfiji i Njujorku.

Anno Domini nostri[uredi | uredi izvor]

Saša i Tatjana, Ontr-LAK, Simpozijum Umetnost i Priroda, Lil, Francuska 2014

Poslednjih deset godina Saša je proveo sa Kiprskom slikarkom Jermenskog porekla, Tatjanom Ferahian[15]. Oni su putovali svetom postavljajući Tatianine instalacije na temu Priroda i Umetnost na mnogim svetski poznatim izložbama i simpozijumima: Četvrti Umetnički bijenale 2008. Peking, Kina; dpygi ŠINGL22j, Ancio i Netuno, Bijenale savremene umetnosti 2009. godine, Italija; VAN PROSTORA[16], Cimpozijum umetnost i priroda, 2010, Holandija; MALA SUVOZEMNA RIBA 2010, Sanat Liman, Istanbul, Turska; JATU, Geumgang Bijenale Umetnoct i Priroda 2012, Gongdžu, Južna Koreja; Peti Pekinški Umetnički Bijenale 2012, Kina; AI-PARK FONDACIJA 2013 Bijenale umetnost i životna sredina[17], Konektikat, SAD; ONTR-LAK, Simpozijum Umetnoct i priroda 2014, Lil, Francuska; ŠINGL22j, 2015 Bijenale savremene umetnosti, Anzio i Netuno[18], Italija.

Savić tečno govori i piše na srpskom, engleskom i grčkom, ali takođe se može snaći i na nekoliko drugih jezika.
Art-xayc filmovi su Sašina strast. On poseduje digitalnu zbirku od preko 1000 remek dela umetničkog filma.

Učestvovao je na brojnim grupnim izložbama sa svojim instalacijama, portretima i platnima: PERSPEKTIVE XII i Oktobarski salon 1984. u Beogradu, razne ULUS-a-ove izložbe, Izložbe Jugoslovenskog portreta u Tuzli, magistri '80tih, PRVI FESTIVAL LEPIH UMETNOSTI U Nikoziji, Razne E.KA.TE izložbe[19], Kiparskog Odeljenja likovnih umetnosti, UNUTRA I IZVAN[20] y Pafosu, Treći Milenijum u Nikoziji, ANTIRATNA Izlozba u Pafosu, FESTIVALI GRADSKA DUŠA[21] Tripoli park, Nikozija, ČINIJA ZA SALATU u Tampereu[22], Finska i y Pafosu, Kipar, UMETNOST PORICANjA[23] y Pafosu.
On je član ULUS-a, Udruženja likovnih umetnika Srbije, od 1985. godine i E.KA.TE.-a, Odeljenja likovnih umetnosti Kipra od 1995. godine.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ IX beogradska gimnazija
  2. ^ „Institut za strane jezike”. Arhivirano iz originala 27. 09. 2016. g. Pristupljeno 24. 09. 2016. 
  3. ^ Stanislav Terzin
  4. ^ Zvuk i slika. Perfektno montirani kadrovi
  5. ^ „"Profesor Sergije Jovanović". Arhivirano iz originala 05. 10. 2016. g. Pristupljeno 24. 09. 2016. 
  6. ^ Fakultet likovnih umetnosti
  7. ^ Miodrag Rogić
  8. ^ Živojin Turinski
  9. ^ Manastir Grabovac, Živopis
  10. ^ Jerusalimski oganj, DANAS 4.MAJ 2016
  11. ^ Srđan Đile Marković, Sub.22. - Ned.23. april 2006,"Freske, čitanke za narod" ("Frescos, Pictorial Alphabet for the People"), Beogradski slikar Saša Savić, freskopisac u Jerusalimu, na Kipru, u Grčkoj, (The artist Sasa Savic, Begrade native, on a fresco mission in Jerusalem, Cyprus, Greece), GLAS (VOICE), Beograd, SRBIJA I CRNA GORA
  12. ^ „The Monagri Foundation”. Arhivirano iz originala 27. 09. 2016. g. Pristupljeno 24. 09. 2016. 
  13. ^ Glyn Hughes, Mar.31 - Apr.6, 2000,"Sasa Savic goes to USA letting the light shine in"[mrtva veza][1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. oktobar 2016), The CYPRUS WEEKLY, Nicosia, CYPRUS
  14. ^ Bessie R. Tina Yarborough Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. septembar 2016), Initiated & organized an icon painting workshop on campus with Sasa Savic, 1999
  15. ^ Tatiana Ferahian
  16. ^ Symposium "Out of Space" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. septembar 2016), Wettlands "De Rottige Meente", Netherlands
  17. ^ I-Park, 2013 Environmental Art Biennale
  18. ^ "Shingle22j", Edizione 2015
  19. ^ "Παφιτες Καλλιτεχνες"[mrtva veza]
  20. ^ "Within-Without"[mrtva veza]
  21. ^ Pantheon Urban Soul Festival 4.0, 2. ART SCENE
  22. ^ "Salad Bowl" Brochure
  23. ^ "Art of Denial", curated by Tatiana Ferahian

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]