Simon Vej (političarka)
Simon Vej | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
![]() Vejova (2008) | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Lični podaci | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Ime pri rođenju | Simon Ani Lilin Žakob | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Datum rođenja | 13. jul 1927. | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Mesto rođenja | Nica (Primorski Alpi), Francuska republika | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Datum smrti | 30. jun 2017.89 god.) ( | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Mesto smrti | Pariz (Il de Frans), Francuska Republika | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Religija | judaizam | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Univerzitet | Sjans po | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Zanimanje | tužiteljka, političarka | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Profesija | pravnica | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Porodica | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Supružnik | Antoan Vej (v. 1946 — s. 2013) | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Deca | 3 sina | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Politička karijera | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Politička stranka | nezavisna političarka (1974—1979) Unija za francusku demokratiju (1979—1997) Unija demokrata i nezavisnih (2012—2017) | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Simon Vej, DBE (fr. Simone Veil, izgovor), rođena kao Simon Ani Lilin Žakob (fr. Simone Annie Liline Jacob; Nica, 13. jul 1927 — Pariz, 30. jun 2017), bila je francuska advokatica i političarka koja je obavljala funkciju ministra zdravstva (pod D’Estenom), bila predsednik Evropskog parlamenta i član Ustavnog saveta Francuske.
Preživela je koncentracioni logor Aušvic-Birkenau, gde je izgubila deo svoje porodice tokom Holokausta;[1] obavljala je dužnost prvog predsednika Fondacije za sećanje na Šou (od 2000. do 2007), nakon čega je postala počasni predsednik. Postala je član Francuska akademije novembra 2008. godine. Ostala je zapamćena kao pobednica u debati o legalizaciji, odnosno ozvaničavanju prava žena na abortus u Francuskoj, 17. januara 1975. godine.
Vejova je preminula 30. juna 2017. u Parizu, dve nedelje pre svog 90. rođendana.[2]
Biografija[uredi | uredi izvor]
Porodica Jakob dolazi iz Bionvila sir Nije, grad koji se nalazi u regionu Lorena. Simonin otac Andre Jakob, arhitekta osvaja drugu najveću nagradu grada Rome. za izuzetan rad u Italiji.[3] 22. maja 1992. godine venčava se sa Ivonom Steinmez. Venčanje je održano u 9. arondismanu grada Pariza. Nakon rođenja prva dva deteta, porodica se seli u Nici, u gradu gde je Simeon, 13. jula 1927. godine, rođena.[4] Zbog velike krize koja je zahvatila Francusku 1929. godine, porodica se seli u manji stan. Simonin otac pomaže ostalim arhitektama dok majka štrika neoptodnu odeću porodicama kojima je pomoć neophodna.
Deportacija i logor[uredi | uredi izvor]
Marta 1944. godinem Simona, tada šestnaestogodišnjakinja stanuje kod profesora literature gospođe Vileroj, profesorke srednje škole. 30. marta 1944. godine, nakon ispita u školi, odlučila je da ode sa drugaricama kako bi proslavila završene ispite ( iako su joj roditelji to izrečito zabranili)[5] Tokom hoda ulicom zajedno sa svojim drugom, nemačka policija u civilu je zaustavlja i kontroliše. Oboje su odvedeni u pritvor ali je njen drug pušten. Pre nego da ode, Simona je uspela da mu preda papir sa adresom profesorke kako bi mogao da obavesti njenu porodicu o pritvoru.[6] Iako je ostatak porodice bila dobro skrivena, nemačka policija je uspela da ih otkrije. Gestapo je priveo ostatak porodice zajedno sa Simeonom u logor u Dransiju. 15. aprila istog meseca, Nemci ih odvode u Logor Aušvic gde označavaju Simonu brojem 87651. Od tog trenutka, svaki dan istovara kamenje sa nemačkih kamiona. Zahvaljujući kapo službenici koja je nekada bila prostitutka, misli da je Simon „mnogo lepa kako bi umrela”,[7] Simon i njene sestre su preblačene u drugi logor. Od tog trenutka nikada više nije videla svog oca.
Povratak u Francusku[uredi | uredi izvor]
Simon se vraća u Francusku 23. maja 1945. godine. Tog trenutka saznaje da je položila sve svoje ispite. 1946. godine odlučuje da nastavi školovanje i upisuje pravni fakultet u Parizu na Pariskom institutu političkih nauka. Tokom školovanja upoznaje inspektora finansija sa kojim se venčava 28. oktobra 1946. godine.[8] Simon i Antoane Vej imaju tri sina: Žana, Klod Nikola i Pjera- Fransoa.[9]
Doktorati honoris kauza[uredi | uredi izvor]
- Univerzitet Prinston (SAD), 1975
- Naučni institut Vajcman (Izrael), 1976
- Univerzitet Bar-Ilan (Izrael), 1979
- Univerzitet u Kembridžu (Engleska), 1980
- Hebrejski univerzitet u Jerusalimu (Izrael), 1980
- Univerzitet Jejl (SAD), 1980
- Univerzitet u Edinburgu (Škotska), 1980
- Univerzitet Džordžtaun (SAD), 1981
- Univerzitet u Urbinu (Italija), 1981
- Univerzitet u Saseksu (Engleska), 1982
- Univerzitet Ješiva (SAD), 1982
- Slobodni univerzitet u Briselu (Belgija), 1984
- Američki univerzitet u Parizu (Francuska), 1988
- Univerzitet Brandajs (SAD), 1989
- Univerzitet u Glazgovu (Škotska), 1995
- Univerzitet u Pensilvaniji (SAD), 1997
- Univerzitet u Kasinu i Južnom Laciju (Italija), 2006
- Univerzitet Ben-Gurion u Negevu (Izrael), 2010
Mandati političke karijere[uredi | uredi izvor]
- Položaji u vladi
- Ministar zdravstva: 28. maj 1974. — 29. mart 1977.
- Ministar zdravstva i društvene bezbednosti: 29. mart 1977. — 3. april 1978.
- Ministar zdravstva i porodične skrbi: 3. april 1978. — 4. jul 1979.
- Ministar države; za društvena pitanja, zdravstvo i grad: 31. mart 1993. — 16. maj 1995.
- Izborni mandati
- Predsednik Evropskog parlamenta: 1979—1982.
- Član Evropskog parlamenta: 1982—1984.
- Predsedavajući Evropske liberalne demokratske i reformske partije: jul 1984. — jul 1989.
- Ostale funkcije
- Član Ustavnog saveta Francuske: mart 1998. — mart 2007.
- Predsednik Fondacije Šoa: 2000—2007; 2007—danas (počasni)
- Član Odbora direktora Francuskog instituta za međunarodne odnose (IFRI)
Bibliografija[uredi | uredi izvor]
- Michel Sarazin, Une femme Simone Veil, Robert Laffont, 1987, 305 p. (ISBN 2-221-04809-1). (na jeziku: francuski)
- Maurice Szafran, Simone Veil : Destin, J'ai lu, coll. « Littérature Générale », 1996 (ISBN 2-277-24140-7). (na jeziku: francuski)
- Le texte complet des débats sur la loi du 17 janvier 1975 relative à l'interruption volontaire de grossesse, publiés au Journal officiel de 1974, consultable sur le site de l’Assemblée nationale. (na jeziku: francuski)
- Discoursde Jean d'Ormesson pour la réception de Simone Veil à l'Académie française. (na jeziku: francuski)
- L'histoire et le destin de Simone Jacob Veil, 1927 1946, Dominique Del Boca, éditions RDBF, 2012. (na jeziku: francuski)
- Simone Veil - L'interruption volontaire de grossesse, Débats historiques de l’Assemblée nationale (1974) réunis par Lola Caul-Futy dans un coffret de 4 CD audio, Frémeaux & Associés, 2011. (na jeziku: francuski)
- Mémorial de la Déportation des Juifs de France, Serge Klarsfeld. Nouvelle édition, mise à jour, avec une liste alphabétique des noms. FFDJF (Fils et filles de déportés juifs de France), 2012. (na jeziku: francuski)
- Laurent Pfaadt, Simone Veil, une passion française, City Editions, 2011. (na jeziku: francuski)
- Christine Clerc, Les conquérantes : Douze femmes à l'assaut du pouvoir, Le Nil, novembre 2013 (ISBN 978-2-84111-661-4). (na jeziku: francuski)
- Sarah Briand, Simone, éternelle rebelle, Fayard, 2015. (na jeziku: francuski)
- Album de photos préfacé par Annick Cojean, Simone Veil et les siens, Grasset, 2018. (na jeziku: francuski)
- Dominique Missika, Les inséparables. Simone Veil et ses sœurs, Seuil, 2018. (na jeziku: francuski)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Hottell, Ruth. „Simone Veil”. Jewish Women's Archive. Pristupljeno 6. 7. 2017.
- ^ „Simone Veil est décédée à 89 ans”. Le Journal du Dimanche. 30. 6. 2017.
- ^ Une vie. Stock. 2015. ISBN Simone Veil, Une vie, Paris, Stock, 2007 (réimpr. 2009), 397 p. (ISBN 978-2-234-05817-0, notice BnF no FRBNF41149288) Proverite vrednost parametra
|isbn=
: invalid character (pomoć). Pristupljeno 25. 4. 2020. - ^ Les conquérantes : douze femmes à l'assaut du pouvoir. NiL. ISBN Christine Clerc, Les conquérantes : Douze femmes à l'assaut du pouvoir, Le Nil, novembre 2013 (ISBN 978-2-84111-661-4). Proverite vrednost parametra
|isbn=
: invalid character (pomoć). - ^ „Simone Veil, Une vie, Stock, 2007”.
- ^ Sauvard, Jocelyne. Simone Veil, la force de la conviction. Archipel. ISBN https://books.google.ch/books?id=2cQBP23VCLMC&pg=PT63&lpg=PT63&dq=simone+veil+madame+de+Villeroy&source=bl&ots=t5aSZU84r7&sig=F_EHmnVPWPoJothO3ENsRDYXJSI&hl=fr&sa=X&ved=0ahUKEwiItfKi7eXUAhWIbVAKHbGaAqgQ6AEILzAB#v=onepage&q=simone%20veil%20madame%20de%20Villeroy&f=false Proverite vrednost parametra
|isbn=
: invalid character (pomoć). - ^ „Le convoi 73”. www.convoi73.org (na jeziku: francuski). Pristupljeno 25. 4. 2020.
- ^ Jean-Luc Veyssy, Bernard Collignon, Femmes en politique dans le monde, Le Bord de l'eau, 2007, p. 214.
- ^ „Simone Veil : qui sont ses enfants ? - Télé Star”. www.telestar.fr (na jeziku: francuski). 30. 6. 2017. Pristupljeno 25. 4. 2020.