Pređi na sadržaj

Simon Vej (političarka)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Simon Vej
Vejova (2008)
Lični podaci
Ime pri rođenjuSimon Ani Lilin Žakob
Datum rođenja(1927-07-13)13. jul 1927.
Mesto rođenjaNica (Primorski Alpi), Francuska republika
Datum smrti30. jun 2017.(2017-06-30) (89 god.)
Mesto smrtiPariz (Il de Frans), Francuska Republika
Religijajudaizam
UniverzitetSjans po
Zanimanjetužiteljka, političarka
Profesijapravnica
Porodica
SupružnikAntoan Vej (v. 1946 —  s. 2013)
Deca3 sina
Politička karijera
Politička
stranka
nezavisna političarka (1974—1979)
Unija za francusku demokratiju (1979—1997)
Unija demokrata i nezavisnih (2012—2017)
17. jul 1979. — 19. januar 1982.
PrethodnikEmilio Kolombo
NaslednikPit Dankert
29. mart 1993. — 18. maj 1995.
PredsednikFransoa Miteran
ZamenikFilip Dust-Blazi
PremijerEduar Baladir
PrethodnikBernar Kušner
NaslednikElizabet Iber
27. maj 1974. — 4. maj 1979.
PredsednikValeri Žiskar d’Esten
PremijerŽak Širak
Remon Bar
PrethodnikMišel Ponijatovski
NaslednikMišel Ponijatovski
17. jul 1979. — 30. mart 1993.
Prethodniknema
NaslednikŽan-Mari Vanlerenberg

Zastava Evropskog parlamenta (1973—1983)
Zastava Francuske

Simon Vej, DBE (fr. Simone Veil, O ovoj zvučnoj datoteci izgovor), rođena kao Simon Ani Lilin Žakob (fr. Simone Annie Liline Jacob; Nica, 13. jul 1927Pariz, 30. jun 2017), bila je francuska advokatica i političarka koja je obavljala funkciju ministra zdravstva (pod D’Estenom), bila predsednik Evropskog parlamenta i član Ustavnog saveta Francuske.

Preživela je koncentracioni logor Aušvic-Birkenau, gde je izgubila deo svoje porodice tokom Holokausta;[1] obavljala je dužnost prvog predsednika Fondacije za sećanje na Šou (od 2000. do 2007), nakon čega je postala počasni predsednik. Postala je član Francuska akademije novembra 2008. godine. Ostala je zapamćena kao pobednica u debati o legalizaciji, odnosno ozvaničavanju prava žena na abortus u Francuskoj, 17. januara 1975. godine.

Vejova je preminula 30. juna 2017. u Parizu, dve nedelje pre svog 90. rođendana.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Porodica Jakob dolazi iz Bionvila sir Nije, grad koji se nalazi u regionu Lorena. Simonin otac Andre Jakob, arhitekta osvaja drugu najveću nagradu grada Rome. za izuzetan rad u Italiji.[3] 22. maja 1992. godine venčava se sa Ivonom Steinmez. Venčanje je održano u 9. arondismanu grada Pariza. Nakon rođenja prva dva deteta, porodica se seli u Nici, u gradu gde je Simeon, 13. jula 1927. godine, rođena.[4] Zbog velike krize koja je zahvatila Francusku 1929. godine, porodica se seli u manji stan. Simonin otac pomaže ostalim arhitektama dok majka štrika neoptodnu odeću porodicama kojima je pomoć neophodna.

Deportacija i logor[uredi | uredi izvor]

Marta 1944. godinem Simona, tada šestnaestogodišnjakinja stanuje kod profesora literature gospođe Vileroj, profesorke srednje škole. 30. marta 1944. godine, nakon ispita u školi, odlučila je da ode sa drugaricama kako bi proslavila završene ispite ( iako su joj roditelji to izrečito zabranili)[5] Tokom hoda ulicom zajedno sa svojim drugom, nemačka policija u civilu je zaustavlja i kontroliše. Oboje su odvedeni u pritvor ali je njen drug pušten. Pre nego da ode, Simona je uspela da mu preda papir sa adresom profesorke kako bi mogao da obavesti njenu porodicu o pritvoru.[6] Iako je ostatak porodice bila dobro skrivena, nemačka policija je uspela da ih otkrije. Gestapo je priveo ostatak porodice zajedno sa Simeonom u logor u Dransiju. 15. aprila istog meseca, Nemci ih odvode u Logor Aušvic gde označavaju Simonu brojem 87651. Od tog trenutka, svaki dan istovara kamenje sa nemačkih kamiona. Zahvaljujući kapo službenici koja je nekada bila prostitutka, misli da je Simon „mnogo lepa kako bi umrela”,[7] Simon i njene sestre su preblačene u drugi logor. Od tog trenutka nikada više nije videla svog oca.

Povratak u Francusku[uredi | uredi izvor]

Simon se vraća u Francusku 23. maja 1945. godine. Tog trenutka saznaje da je položila sve svoje ispite. 1946. godine odlučuje da nastavi školovanje i upisuje pravni fakultet u Parizu na Pariskom institutu političkih nauka. Tokom školovanja upoznaje inspektora finansija sa kojim se venčava 28. oktobra 1946. godine.[8] Simon i Antoane Vej imaju tri sina: Žana, Klod Nikola i Pjera- Fransoa.[9]

Doktorati honoris kauza[uredi | uredi izvor]

Mandati političke karijere[uredi | uredi izvor]

Položaji u vladi
  • Ministar zdravstva: 28. maj 1974. — 29. mart 1977.
  • Ministar zdravstva i društvene bezbednosti: 29. mart 1977. — 3. april 1978.
  • Ministar zdravstva i porodične skrbi: 3. april 1978. — 4. jul 1979.
  • Ministar države; za društvena pitanja, zdravstvo i grad: 31. mart 1993. — 16. maj 1995.
Izborni mandati
Ostale funkcije
  • Član Ustavnog saveta Francuske: mart 1998. — mart 2007.
  • Predsednik Fondacije Šoa: 2000—2007; 2007—danas (počasni)
  • Član Odbora direktora Francuskog instituta za međunarodne odnose (IFRI)

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Michel Sarazin, Une femme Simone Veil, Robert Laffont, 1987, 305 p. (ISBN 2-221-04809-1). (na jeziku: francuski)
  • Maurice Szafran, Simone Veil : Destin, J'ai lu, coll. « Littérature Générale », 1996 (ISBN 2-277-24140-7). (na jeziku: francuski)
  • Le texte complet des débats sur la loi du 17 janvier 1975 relative à l'interruption volontaire de grossesse, publiés au Journal officiel de 1974, consultable sur le site de l’Assemblée nationale. (na jeziku: francuski)
  • Discoursde Jean d'Ormesson pour la réception de Simone Veil à l'Académie française. (na jeziku: francuski)
  • L'histoire et le destin de Simone Jacob Veil, 1927 1946, Dominique Del Boca, éditions RDBF, 2012. (na jeziku: francuski)
  • Simone Veil - L'interruption volontaire de grossesse, Débats historiques de l’Assemblée nationale (1974) réunis par Lola Caul-Futy dans un coffret de 4 CD audio, Frémeaux & Associés, 2011. (na jeziku: francuski)
  • Mémorial de la Déportation des Juifs de France, Serge Klarsfeld. Nouvelle édition, mise à jour, avec une liste alphabétique des noms. FFDJF (Fils et filles de déportés juifs de France), 2012. (na jeziku: francuski)
  • Laurent Pfaadt, Simone Veil, une passion française, City Editions, 2011. (na jeziku: francuski)
  • Christine Clerc, Les conquérantes : Douze femmes à l'assaut du pouvoir, Le Nil, novembre 2013 (ISBN 978-2-84111-661-4). (na jeziku: francuski)
  • Sarah Briand, Simone, éternelle rebelle, Fayard, 2015. (na jeziku: francuski)
  • Album de photos préfacé par Annick Cojean, Simone Veil et les siens, Grasset, 2018. (na jeziku: francuski)
  • Dominique Missika, Les inséparables. Simone Veil et ses sœurs, Seuil, 2018. (na jeziku: francuski)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hottell, Ruth. „Simone Veil”. Jewish Women's Archive. Pristupljeno 6. 7. 2017. 
  2. ^ „Simone Veil est décédée à 89 ans”. Le Journal du Dimanche. 30. 6. 2017. 
  3. ^ Une vie. Stock. 2015. ISBN Simone Veil, Une vie, Paris, Stock, 2007 (réimpr. 2009), 397 p. (ISBN 978-2-234-05817-0, notice BnF no FRBNF41149288) Proverite vrednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć). Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  4. ^ Les conquérantes : douze femmes à l'assaut du pouvoir. NiL. ISBN Christine Clerc, Les conquérantes : Douze femmes à l'assaut du pouvoir, Le Nil, novembre 2013 (ISBN 978-2-84111-661-4). Proverite vrednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć). 
  5. ^ „Simone Veil, Une vie, Stock, 2007”. 
  6. ^ Sauvard, Jocelyne. Simone Veil, la force de la conviction. Archipel. ISBN https://books.google.ch/books?id=2cQBP23VCLMC&pg=PT63&lpg=PT63&dq=simone+veil+madame+de+Villeroy&source=bl&ots=t5aSZU84r7&sig=F_EHmnVPWPoJothO3ENsRDYXJSI&hl=fr&sa=X&ved=0ahUKEwiItfKi7eXUAhWIbVAKHbGaAqgQ6AEILzAB#v=onepage&q=simone%20veil%20madame%20de%20Villeroy&f=false Proverite vrednost parametra |isbn=: invalid character (pomoć). 
  7. ^ „Le convoi 73”. www.convoi73.org (na jeziku: francuski). Pristupljeno 25. 4. 2020. 
  8. ^ Jean-Luc Veyssy, Bernard Collignon, Femmes en politique dans le monde, Le Bord de l'eau, 2007, p. 214. 
  9. ^ „Simone Veil : qui sont ses enfants ? - Télé Star”. www.telestar.fr (na jeziku: francuski). 30. 6. 2017. Pristupljeno 25. 4. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Političke funkcije
Ministar zdravstva Francuske
1974—1979
Predsednik Evropskog parlamenta
1979—1982
Ministar zdravstva Francuske
1993—1995
Akademske funkcije
Pozivni govornik Koledža Evrope
1980
Nagrade
Dobitnik Karlove nagrade
1982
Dobitnik Nagrade princa od Asturije
2005
Pravni uredi
Član Ustavnog saveta Francuske
1998—2007
Počasne titule
Član Francuske akademije
2008—2017
Upražnjeno