Songaj

Songhai Carstvo Songaj
Carstvo Songaj oko 1500.
Geografija
Prestonica		Gao
Društvo
Religija		islam
Oblik države		apsolutna monarhija
Istorija
Postojanje
— Osnivanje		oko 1340.
— Ukidanje		1591.
Događaji
— rađanje države u gradu Gau		oko 1000.
— nezavisnost od Carstva Mali		14. vek
— propast carstva		1591.
Zemlje prethodnice i naslednice Songaja
Prethodnice:		Naslednice:
	Carstvo Mali	Kraljevstvo Dendi Pašaluk Timbuktu

Carstvo Songaj bilo je jedno od najvećih carstava 16. veka u zapadnoj Africi. Usmena predaja kaže da je kraljevstvo Songaj u 7. veku osnovao el Jaman, hrišćanin, no u 11. veku njegovi vladari su prešli na islam. U 14. veku kraljevstvom je zavladalo Carstvo Mali, no 1464. ratnički kralj imenom Soni Ali pobunio se i zauzeo glavni grad Malija Timbuktu, te je tako Songaj ponovo postao nezavisan. Carstvo Songaj nastavilo je zatim da povećava svoje bogatstvo i moć sve dok unutrašnje podele uz marokansku invaziju nisu dovele ovo carstvo do propasti 1591. godine. Initially, the Songhai Empire was ruled by the Sonni dynasty (c. 1464–1493), but it was later replaced by the Askia dynasty (1493–1901).

Granice carstva

Carstvo Songaj bilo je na vrhuncu od 1464. do 1591. godine, a u početku je zauzimalo istu površinu kao i prethodno zapadnoafričko carstvo mali. Glavni grad Songja bio je Gao i otuda se širio prema istoku zauzimajući teritorije država Hausa u današnjoj Nigeriji.

Songajski vladari

Askijin grob

Jedan od dva najveća songajska vladara bio je Soni Ali (1464—1528). Nakon što je Soni Ali utemeljio Carstvo nizom osvajačkih pohoda, Aski Muhamed ga učvrstio i proširio.

Askia Muhamed

Kad je Soni Ali umro 1492. godine, nasledio ga je njegov sin Soni Bare. Međutim, Bare je bio slab vladar i 1493. svrgnuo ga je Aski Muhamed, bivši general u vojsci Sonija Alija. Muhamed je proširio carstvo do njegovih najvećih granica i kontrolisao trgovačke putove u severnoj Africi. Utemeljio je efikasnu upravu i sve što je stekao zaštitio stalnom vojskom i flotom ratnih kanua.

Kultura

Na svom vrhuncu, Timbuktu je postao napredan kulturni i komercijalni centar. Arapski, italijanski i jevrejski trgovci su se okupljali radi trgovine. Na univerzitetu u Timbuktuu došlo je do oživljavanja islamske nauke

Ekonomija

Trgovački putevi Zapadne Sahare tokom 1000-1500. Zlatna polja su označena svetlosmeđim senčenjem: Bambuk, Bure, Lobi i Akan

Iz trgovačkih centara u Carstvu Songaj, kao što je bio Valata, grad u oazi, roba je pustinjom Saharom putovala na karavanama kamila do zemalja na severu Afrike, posebno u Maroko, Alžir i Libiju. Odande je put mogla da nastavi prema Evropi, Arabiji i Kini. Afrika je oduvek bila bogata prirodnim bogatstvima, kao što su bakar, so i zlato. Bogatstvo Carstva Songaj temeljilo se na trgovini zlatom s Arabijom i Evropom. Songajski trgovci trgovali su i s drugim domaće uzgojenim proizvodima kao što su smokve, datule, kola orasi (stimulans) i slonovača. Zauzvrat su kupovali grnčariju, svilu, biserje i kauri školjke. Reka Niger prolazila je Songajskim carstvom u smeru istok — zapad. Imala je presudnu ulogu u usponu carstva, kao i u vreme dominacije Carstva Mali u razdoblju od 12. do 15. veka. Trgovci su posedovali flote kanua za prevoz robe između različitih trgovačkih centara duž reke Niger, npr. Džene, Timbuktu i Gao.

Kopnena trgovina u Sahelu i rečna trgovina duž Nigera bili su primarni izvori bogatstva Songaja. Trgovina duž zapadnoafričke obale bila je moguća tek krajem 1400-ih. Nekoliko nasipa je izgrađeno tokom vladavine Soni Alija, što je poboljšalo navodnjavanje i poljoprivredne prinose carstva.

Na kopnenu trgovinu uticala su četiri faktora: kamile, pripadnici berberskog plemena, islam i struktura carstva. Zlato je bilo lako dostupno u zapadnoj Africi, ali so nije, tako da je trgovina zlatom i solju bila okosnica kopnenih trgovačkih puteva u Sahelu. Slonovača, nojevo perje i porobljeni ljudi poslati su na sever u zamenu za so, konje, kamile, tkaninu i umetnost. Dok su korišćeni mnogi trgovački putevi, Songaj je u velikoj meri koristio put kroz Fezan preko Bilme, Agadesa i Gaa.

Reka Niger je bila neophodna za trgovinu u carstvu. Roba je istovarena sa kamila na magarce ili čamce u Timbuktu. Odatle je premošena duž koridora od 500 milja uzvodno do Djenea ili nizvodno do Gaoa.

Džula (trgovci) su formirali partnerstva, i država je štitila trgovce i lučke gradove duž Nigera. Askija Muhamed I je uspostavio univerzalni sistem težina i mera širom carstva.

Religija i obrazovanje

Songaj se ponosio velikim učenjacima, među kojima je bio i Ahmad Baba (r. 1556) koji je napisao više od 50 knjiga o islamskoj tradiciji i obiman rečnik. Najvažnije religijski i obrazovni centar u ovom carstvu bio je Timbuktu.

• Timbuktu

Džamija u Gani

Poznat kao sveti grad Sudana, Timbuktu je imao tri velike džamije: Džingereber, Sidi Jaja i Sankore u kojima su se nalazile veličanstvene kopije Kurana. Imao je i univerzitet, te 180 škola.

Pad carstva

Marokanci su želeli da kontrolišu izvore zapadnoafričkog zlata. Godine 1591, marokanski sultan Ahmed el Mansur (1578—1603) poslao je veliku vojsku da zauzme Songajsko carstvo. Marokanci su zauzeli Timbuktu kojim su vladali više od sto godina. Ubrzo nakon toga Maroko je preuzeo i ostatak carstva.

Hronologija

Godina	Istorijski događaji
1464.	Soni Ali osvaja Timbuktu, nekoć središte Carstva Mali.
1473.	Soni Ali osvaja trgovački grad Džene.
1492.	Soni Bare, sin Sonija Alija, odbija da se preobrati na islam.
1493.	Građanski rat; Sonija Barea svrgava s vlasti musliman Aski Muhamed.
1496.	Aski Muhamed hodočasti u Meku.
1528.	Askiju Muhameda svrgava s vlasti njegov stariji sin Musa.
1588.	U vreme borbe Askijinih naslednika za nasleđe, izbija građanski rat.
1591.	Marokanska vojska nanosi poraz songajskoj vojsci u bitki kod Tondibe nedaleko od grada Gaa.

Literatura

• Dalgleish, David (april 2005). „Pre-Colonial Criminal Justice In West Africa: Eurocentric Thought Versus Africentric Evidence.” (PDF). African Journal of Criminology and Justice Studies. 1 (1). Arhivirano iz originala (PDF) 27. 09. 2011. g. Pristupljeno 26. 6. 2011. 
• Haskins, James; Benson, Kathleen; Cooper, Floyd (1998). African Beginnings. New York City: HarperCollins. str. 48 Pages. ISBN 978-0-688-10256-2. 
• Iliffe, John (2007). Africans: the history of a continent. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-68297-8. 
• Hunwick, John (1988). Timbuktu & the Songhay Empire: Al-Sa'dis Ta`rikh al-sudan down to 1613 and other Contemporary Documents. Leiden: BRILL. str. 480 pages. ISBN 978-90-04-12822-4. 
• Lady Lugard, Flora Louisa Shaw (1997). „Songhay Under Askia the Great”. A tropical dependency: an outline of the ancient history of the western Sudan with an account of the modern settlement of northern Nigeria / [Flora S. Lugard]. Black Classic Press. ISBN 978-0-933121-92-8. 
• Malio, Thomas A. Hale. by The epic of Askia Mohammed / recounted by Nouhou (1990). Scribe, griot, and novelist : narrative interpreters of the Songhay Empire. Gainesville: University of Florida Press. ISBN 978-0-8130-0981-0. 
• Taagepera, Rein (1979). Social Science History, Vol. 3, No. 3/4 "Size and Duration of Empires: Growth-Decline Curves, 600 B.C. to 600 A.D.". Durham: Duke University Press. 
• Isichei, Elizabeth. A History of African Societies to 1870. Cambridge: Cambridge University Press, 1997. Print.
• Shillington, Kevin. History of Africa . 2nd . NY: Macmillan, 2005. Print.
• Cissoko, S. M., Timbouctou et l'empire songhay, Paris 1975.
• Lange, D., Ancient Kingdoms of West Africa, Dettelbach 2004 (the book has a chapter titled "The Mande factor in Gao history", pp. 409–544).
• Gomez, Michael A., African Dominion: A New History of Empire in Early and Medieval West Africa. Princeton Universoty Press, 2018.

• Ibn Khaldun, Kitāb al-ʿIbar wa-dīwān al-mubtadaʾ wa-l-khabar fī ayyām al-ʿarab wa-ʾl-ʿajam wa-ʾl-barbar , translated in Levtzion & Hopkins 2000
• al-Sadi, Taʾrīkh al-Sūdān , translated in Hunwick 1999
• Hunwick, John (1980). „Gao and the Almoravids: a hypothesis”. Ur.: Swartz, B.; Dumett, R. West African Culture Dynamics. The Hague. str. 413–430. ISBN 90-279-7920-0. 
• Hunwick, John (1994), „Gao and the Almoravids revisited: ethnicity, political change and the limits of interpretation”, Journal of African History, 35 (2): 251—273, JSTOR 183219, doi:10.1017/s0021853700026426 .
• Hunwick, John O. (1999), Timbuktu and the Songhay Empire: Al-Sadi's Tarikh al-Sudan down to 1613 and other contemporary documents, Leiden: Brill, ISBN 90-04-11207-3 .
• Hunwick, John O. (2003), Timbuktu and the Songhay Empire: Al-Sadi's Tarikh al-Sudan down to 1613 and other contemporary documents, Leiden: Brill, ISBN 9789004128224 .
• Insoll, Timothy (1997). „Iron age Gao: an archaeological contribution”. Journal of African History. 38: 1—30. JSTOR 182944. doi:10.1017/s0021853796006822. 
• Kâti, Mahmoûd Kâti ben el-Hâdj el-Motaouakkel (1913), Tarikh el-fettach ou Chronique du chercheur, pour servir à l'histoire des villes, des armées et des principaux personnages du Tekrour (na jeziku: French), Houdas, O., Delafosse, M. ed. and trans., Paris: Ernest Leroux CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza). Also available from Aluka but requires subscription.
• Lange, Dierk (1991). „Les rois de Gao-Sané et les Almoravides”. Journal of African History (na jeziku: French). 32: 251—275. JSTOR 182617. doi:10.1017/s002185370002572x. CS1 održavanje: Neprepoznat jezik (veza)
• Lange, Dierk (1994), „From Mande to Songhay: Towards a political and ethnic history of medieval Gao”, Journal of African History, 35 (2): 275—301, JSTOR 183220, doi:10.1017/s0021853700026438 .
• Moraes Farias, Paulo F. de (1990), „The oldest extant writing of West Africa: medieval epigraphs from Essuk, Saney, and Egef-n-Tawaqqast (Mali)”, Journal des Africanistes, 60 (2): 65—113, doi:10.3406/jafr.1990.2452 . Link is to a scan on the Persée database that omits some photographs of the epigraphs.
• Levtzion, Nehemia (1973), Ancient Ghana and Mali, London: Methuen, ISBN 0-8419-0431-6 .
• Levtzion, Nehemia; Hopkins, John F.P., ur. (2000), Corpus of Early Arabic Sources for West Africa, New York, NY: Marcus Weiner Press, ISBN 1-55876-241-8 .
• Sauvaget, Jean (1950). „Les épitaphes royales de Gao”. Bulletin de l'IFAN. series B. 12: 418—440. 
• Cissé, M.; et al. (2013). „Excavations at Gao Saney: New Evidence for Settlement Growth, Trade, and Interaction on the Niger Bend in the First Millennium CE”. Journal of African Archaeology. 11 (1): 9—37. doi:10.3213/2191-5784-10233. 
• Insoll, Timothy (1996). Islam, Archaeology and History: Gao Region (Mali) ca. AD 900–1250. Oxford: Tempus Reparatum. ISBN 0-86054-832-5. 
• —— (2004a). Ancient Ancient Kingdoms of West Africa. Dettelbach. str. 495—544. 
• —— (2004b). „Review of P. Moraes Farias, Medieval Inscriptions (2003)” (PDF). Afrika und Übersee. 87: 302—5. 
• Moraes Farias, Paolo de (2003). Arabic Medieval Inscriptions from the Republic of Mali. Oxford.  (for the three kings see pp. 3, 7-8, 15).

Spoljašnje veze

• The Story of Africa: Songhay
• African Kingdoms has a section about the Songhai Empire
• The Story of Africa: Songhay — BBC World Service
• Askiyah's Questions and al-Maghili's Answers is an essay about the rule of the Songhai Empire from the 15th century.