Pređi na sadržaj

Сталаг 17

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stalag 17
Filmski poster
Izvorni naslovStalag 17
RežijaBili Vajlder
ScenarioEdvin Blum
Bili Vajlder
ProducentBili Vajlder
Temelji se naStalag 17
(Donald Bevan i Edmund Trcinski)
Glavne ulogeVilijam Holden
Don Tejlor
Oto Premindžer
MuzikaFranc Vaksman
Direktor
fotografije
Ernest Laslo
MontažaDžordž Tomasini
DistributerParamount Pictures
Godina1953.
Trajanje120 minuta
Zemlja SAD
Jezikengleski
Budžet1,6 miliona dolara
Zarada10 miliona dolara
IMDb veza

Stalag 17 (engl. Stalag 17) je američki ratni film iz 1953. godine, režisera i producenta Bilija Vajldera, koji je zajedno sa Edvinom Blumom adaptirao scenario na osnovu istoimene brodvejske predstave. Priča prati grupu američkih vazduhoplovaca koji su tokom Drugog svetskog rata zatvoreni sa 40.000 zatvorenika u logoru za nemačke ratne zarobljenike „negde na Dunavu”. Film se fokusira na jednu konkretnu kasarnu, gde Amerikanci posumnjaju da je jedan od njih doušnik.

Glavne uloge tumače Vilijam Holden, Don Tejlor, Oto Premindžer, Robert Štraus, Harvi Lembek, Piter Grejvs, Nevil Brend, Ričard Erdman, Majkl Mur i Zig Ruman. Štraus i Lembek ponavljaju svoje uloge iz originalne predstave. Holden je za svoju ulogu osvojio Oskara za najboljeg glumca, dok su Vajlder i Štraus bili nominovani za najboljeg reditelja i najboljeg sporednog glumca respektivno.[1][2]

Radnja[uredi | uredi izvor]

U nemačkom logoru za ratne zarobljenike pod nazivom „Stalag 17” nalazi se 630 američkih vazduhoplovaca, a nadgleda ih upravnik logora fon Šerbah. U decembru 1944, ljudi iz kasarne 4 — predvođeni „Hofijem” Hofmanom i Frenkom Prajsom — organizuju bekstvo kolega Manfredija i Džonsona. Njih dvojica su ubijeni pri pokušaju bekstva, a zatvorenici veruju da ih je izdao doušnik. Sumnja pada na Džej Džej Seftona, preduzimljivog cinika koji se otvoreno trampi sa nemačkim čuvarima za razne luksuze. On takođe kreira profitabilne poduhvate koji odvlače pažnju od svakodnevnice logorskog života; ovo uključuje organizovanje trka pacova sa opkladama, improvizovanu destileriju za proizvodnju alkohola i improvizovani teleskop za špijuniranje Ruskinja iz susednog dela logora. Klarens „Kuki” Kuk, koji pripoveda priču, služi kao Seftonov podređeni.

Ljudi iz kasarne 4 daju sve od sebe da očuvaju zdrav razum, što uključuje gledanje ludorija „Životinje” Kuzave i Harija Šapira, kao i švercovanje radija kako bi slušali ratne vesti. Njihov veseli nadzornik, Johan Sebastijan Šulc, tajno prikuplja skrivene poruke iz šuplje crne kraljice sa šahovske table, i ispravlja zapetljani gajtan viseće sijalice, koji služi kao signal između njega i doušnika. Neposredno pre Božića, nedavno zarobljeni poručnik Danbar je raspoređen u kasarnu 4 dok ne bude poslat u logor za oficire. Narednik Bagradijan, koji je stigao sa Danbarom, otkriva da je Danbar montirao tempiranu bombu u voz sa municijom i razneo ga. Sefton prepoznaje Danbara iz oficirske škole i veruje da je prošao samo zbog svoje bogate porodice, stvarajući napetost među njima.

Šulc najavljuje da će uskoro stići inspektor da proveri da li se logor pridržava Ženevske konvencije, a Sefton podmićuje čuvare da ga puste da provede dan sa Ruskinjama. Šulc kasnije konfiskuje radio. Smatrajući da je Sefton nagrađen za otkrivanje radija, zatvorenici se suočavaju s njim kada se vrati, ali Sefton poriče da je odgovoran. Fon Šerbah ih prekida kako bi uhapsio Danbara kao sabotera; zatvorenici ponovo okrivljuju Seftona, a zatim ga brutalno pretuku.

Sledećeg dana stiže inspektor iz Ženeve sa paketima Crvenog krsta — oni uključuju 2.000 ping-pong loptica, koje zatvorenici koriste za pravljenje dimnih bombi. Inspektor se tada raspituje o Danbaru, te upozorava fon Šerbaha da Danbar ne može biti osuđen bez dokaza, kako njemu ne bi bilo suđeno za ratne zločine. Fon Šerbah predaje Šulcu crnu kraljicu da je isporuči doušniku. Za vreme proslave Badnje večeri, Prajs potajno uzima crnu damu, čita skrivenu poruku, a zatim resetuje signal. Sefton, koji se oporavlja od batina, primećuje signal i postaje sumnjičav. Prajs natera Bagradijana da otkrije metodu Danbarove tempirane bombe: on je ubacio zapaljenu cigaretu u kutiju za šibice. Te noći, sirena za vazdušni napad primorava zatvorenike da se evakuišu; Sefton se krije i vidi kako Prajs priča nemački sa Šulcom i otkriva mu metod tempirane bombe kao dokaz protiv Danbara.

Na Božić, SS-ovci stižu da odvedu Danbara u Berlin. Dok Hofi naređuje Prajsu da čuva Seftona (za koga se i dalje veruje da je doušnik), on okuplja ljude da spasu Danbara. Pobuna i zapaljena dimna bomba ometaju čuvare, a Danbara sakrivaju u vodotoranj zahoda. Nakon što fon Šerbah zapreti da će sravniti logor, ljudi iz kasarne 4 odlučuju da jedan od njih mora da pomogne Danbaru da pobegne. Prajs se prijavljuje, a Sefton ga konačno optužuje da je nemački špijun. Sefton ispituje Prajsa i otkriva svima sistem za razmenu poruka koji je koristio; zatvorenici su ubeđeni i Prajs pokušava da pobegne, ali ga brzo obuzdavaju.

Očekujući velikodušnu nagradu, Sefton odlučuje da lično spasi Danbara. On se vraća po poručnika, a zatvorenici izbacuju Prajsa iz barake sa konzervama vezanim za njegovu nogu. Prajs privlači reflektore svih stražarskih kula i biva upucan; Sefton i Danbar beže usred nastalog haosa. Ležeći na svom krevetu, Kuki zviždi melodiju pesme „When Johnny Comes Marching Home”.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Glumac Uloga
Vilijam Holden Džej Džej Sefton
Don Tejlor poručnik Džejms Danbar
Oto Premindžer pukovnik fon Šerbah
Robert Štraus Stanislas „Životinja” Kuzava
Harvi Lembek Hari Šapiro
Ričard Erdman „Hofi” Hofman
Piter Grejvs Frenk Prajs
Nevil Brend Djuk
Majkl Mur Manfredi
Piter Boldvin Džonson
Zig Ruman narednik Johan Sebastijan Šulc
Robinson Stoun Džoi
Robert Šoli „Blondi” Piterson
Vilijam Pirson Marko „Poštar”
Gil Sraton Klarens Harvi „Kuki” Kuk
Džej Lorens narednik Bagradijan
Ervin Kalzer čovek iz Ženeve
Edmund Trcinski „Triz” Trcinski

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „The 26th Academy Awards (1954) Nominees and Winners”. Oscars.org (Academy of Motion Picture Arts and Sciences). Arhivirano iz originala 6. 7. 2011. g. Pristupljeno 31. 5. 2015. 
  2. ^ Holsinger, M. Paul (1999). War and American Popular Culture: A Historical Encyclopedia. Greenwood Publishing Group. str. 310. ISBN 978-0-313-29908-7. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]