Tomo P. Oraovac
Tomo P. Oraovac (Oraovo, 6/18. oktobar 1853 — Beograd, 3. mart 1939) bio je književnik, publicista, borac za ustavne slobode u Crnoj Gori, inspektor Ministarstva za finansije i narodni poslanik.[1]
Životopis[uredi | uredi izvor]
Rođen je u selu Oraovo u Kučima. Pripadao je prvoj generaciji koja se školovala u Cetinjskoj bogosloviji (1869—1872).[1] Nakon završenog školovanja je radio kao učitelj, u Danilovgradu, a zatim u osnovnoj školi na Cetinju, a gde je brzo zatim postao i njen upravitelj.[1] Inicirao je sazivanje prve skupštine crnogorskih učitelja, na kojoj se zalagao za jednobraznu nastavu i ukidanje telesne kazne u školama.[2]
Tokom Veljeg rata je obavljao značajne dužnosti u snabdevanju hercegovačkih izbeglica hranom. Godine 1876. godine knjaz Nikola je ga je postavio za glavnog administratora za prijem hrane i pomoći iz Rusije. Za sasluge ukazane crnogorskom narodu je dobio visoka odlikovanja.[2] Postavljen je za glavnog intendanta u Baru, gde je ostao do 1881. Bio je inicijator osnivanja Barske Srpske narodne čitaonice, koju su podržali najugledniji građani, čak i oni koji nisu bili pismeni.[3]
Zajedno sa nekim istaknutim i slobodoumnim Crnogorcima, pokrenuo je akciju za uspostavljanje demokratskog i parlamentarnog režima.[1]
U odnosu na apsolutistički režim tadašnjeg knjaza, kasnije Nikole je bio u opoziciji, proteran je iz Crne Gore 1883. godine i prešao je u Srbiju.
Služio je kao činovnik u policiji i u Ministarstvu finansija. Radio je kao sreskin načelnik, poreznik, kontrolor i inspektor u Ministarstvu finansija i na tom položaju je ostao sve do penzionisanja, nakon pedeset godina rada u državnoj službi.[1]
Između dva svetska rata bio je član Radikalne stranke Stojana Protića. Bio je član Društva za proučavanje istorije Crne Gore kao njegov predsednik i predavač.[4]
Bavio se književnošću i publicistikom. Još kao mlad je počeo da piše lirsku i epsku poeziju. Neke od njegovih pesama, koje su nastale još u periodu dok je živeo u Crnoj Gori, postale su veoma popularne.
Pisao je o Cetinjskom manastiru i o vekovnoj nezavisnosti Crne Gore u Zetskom glasniku. Pred smrt je pripremio za štampu „Znamenite Crnogorke”, koje su objavljene naredne godine.[1]
Sahranjen je u Beogradu na Novom groblju, u blizini crkve sveog Nikole. Iznad groba je bista sa prikazom njegove glave.
Dela[uredi | uredi izvor]
Knjige[uredi | uredi izvor]
- „Tri znamenita Hercegovca”, Beograd (1908)
- „Arbanaško pitanje i srpsko pravo”, Beograd (1913)
- „Pismo Njegovom Veličanstvu Kralju Nikoli I”, Njujork (1917) i Podgorica (2017)
- „Lovćenska anatema”, Ženeva (1918)
- „Vojvoda Tripko Džaković”, Cetinje (1935)
- „Ratovanje na Skadarskom jezeru. Osvajanje grada Žabljaka”, Beograd (1935)
- „Znamenite Crnogorke”, Zemun (1940)
Članci[uredi | uredi izvor]
- „Imovina Cetinjskog manastira, Ivan begovo zaveštanje”, Zetski glasnik, Cetinje 8/1936, br. 33, 2.
- „O vjekovnoj nezavisnosti Crne Gore, Zetski glasnik”, 7/1935, br. 1-4, 4-5.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ Politika & 4. 3. 1939, str. 13.
- ^ a b Ljetopis & 3. 3. 2019.
- ^ Ratković 2016, str. 94.
- ^ Ratković 2016.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Đ., T. (4. 3. 1853). Mi, Tihomir; Jovan, Tanović, ur. „Tomo P. Oraovac”. Politika. Beograd. 11050: 13. Pristupljeno 29. 3. 2019.[mrtva veza]
- „Ljetopis, 3. mart 2019”. Radio ~ Svetigora. 3. 3. 2019. Pristupljeno 27. 3. 2019.
- Ratković, Milenko (2016). Anegdote o piscima (PDF). Bar.