Pređi na sadržaj

Trgovina ljudima na Madagaskaru

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Madagaskar je ratifikovala Protokol UN o trgovini ljudima iz 2000. u septembru 2005. godine.[1]

U 2010. godini Madagaskar je bio zemlja izvora za žene i djecu podvrgnute trgovini ljudima, posebno uslovima prinudnog rada i prisilne prostitucije. Procjenjuje se da je 6.000 Madagaskarki trenutno zaposleno kao domaći radnici u Libanu, sa manjim brojem u Kuvajtu. Mnoge od ovih žena su došle iz ruralnih područja i često su bile nepismene ili slabo obrazovane, što ih čini ranjivijim na obmanu i zlostavljanje od strane agencija za zapošljavanje i poslodavaca. Detaljne informacije o situacijama prisilnog rada i drugih zlostavljanja koje su doživjeli malgaški domaći radnici u Libanu izašle su na vidjelo tokom godine. Brojne žrtve trgovine ljudima koje su se vratile na Madagaskar prijavile su teške uslove rada, fizičko nasilje, seksualno uznemiravanje i napad, zatvaranje u kuću, oduzimanje putnih isprava i zadržavanje plata. Osam smrtnih slučajeva prijavljeno je među ovom populacijom u 2009. godini.[2]

Djeca, uglavnom iz ruralnih područja, bila su podvrgnuta uslovima kućnog ropstva, komercijalne seksualne eksploatacije i prinudnog rada u rudarstvu, ribarstvu i poljoprivredi u zemlji. Većina trgovine djecom se dešavala uz učešće članova porodice, ali su prijatelji, prevoznici, turistički vodiči i hotelski radnici takođe omogućili porobljavanje djece. Problem dječijeg seksualnog turizma postoji u obalnim gradovima, uključujući Tamatave, Nosi Be i Dijega Suareza, kao i glavni grad Antananarivo; neka djeca su regrutovana za rad u prestonici koristeći lažne ponude za zaposlenje kao konobarice i sobarice prije nego što su primorana da se bave komercijalnim seksualnim poslovima na obali. Glavni izvori seksualnih turista djece bili su Francuska, Njemačka i Švajcarska. Roditelji su mlade žene prodavali u brakove, od kojih su neki bili kratkoročni, često za značajne sume novca.[2]

U 2010. godini, Vlada Madagaskara nije u potpunosti ispoštovala minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima; međutim, uložila je značajne napore da to učini. Od martovskog puča 2009. godine, borbi protiv trgovine ljudima na Madagaskaru se posvećuje malo pažnje; fokus na zlostavljanju radnika u domaćinstvu u Libanu nije rezultirao bilo kakvim odgovarajućim vladinim odgovorom na problem. Vladini napori u borbi protiv trgovine ljudima bili su nedovoljni i smanjeni su tokom godine – posebno u oblastima krivičnog gonjenja prestupnika trgovine ljudima, identifikacije i zaštite žrtava i podizanja javne svijesti o problemu – dok je prevalencija saučesništva zvaničnika u trgovini ljudima postala očiglednija. Nedostatak političke volje, institucionalnih kapaciteta i relevantne obuke i dalje su značajne prepreke za poboljšanje učinka u borbi protiv trgovine ljudima, posebno utičući na efikasnost aktivnosti za sprovođenje zakona; vlada nije uspjela da istraži ili krivično goni trgovce ljudima 2009. godine.[2]

Kancelarija za praćenje i borbu protiv trgovine ljudima američkog Stejt departmenta stavila je zemlju na „Listu za praćenje nivoa 2“ 2010., 2017. i 2023. godine.[2][3][4]

Izvještaj za 2010. godinu

[uredi | uredi izvor]

Tužilaštvo

[uredi | uredi izvor]

Napori malgaške vlade u borbi protiv trgovine ljudima opadali su tokom godina, jer nije prijavila nikakve istrage ili krivično gonjenje počinilaca trgovine ljudima. Zakon o borbi protiv trgovine ljudima br. 2007-038 zabranjuje sve oblike trgovine ljudima, iako propisuje samo kazne za trgovinu seksualnim uslugama; one se kreću od dvije godine do doživotnog zatvora, kazne koje su dovoljno stroge i srazmjerne onima koje su propisane za druga teška krivična djela, kao što je silovanje. Član 262. Zakona o radu inkriminiše trgovinu ljudima na radnom mjestu, za šta su propisane neadekvatne kazne od jedne do tri godine zatvora. Uredba 2007-563 zabranjuje i propisuje minimalne kazne do dvije godine zatvora za različite oblike trgovine djecom, uključujući prostituciju, ropstvo u porodici i prisilni rad. Vlada tek treba da iskoristi svoj zakon protiv trgovine ljudima da kazni trgovce ljudima. Loša koordinacija među ministarstvima, nedostatak razmjene podataka između zvaničnika na regionalnom i nacionalnom nivou i nedostatak predsedničkog ukaza kojim se kodifikuje i obavezuje njegovo korišćenje na pokrajinskom nivou ometali su primenu zakona. Vlada nije istraživala niti procesuirala slučajeve prinudnog rada tokom izvještajnog perioda.[2]

Vlada Madagaskara je tokom godine nominalno suspendovala rad nekoliko agencija za zapošljavanje umješanih u trgovinu ljudima, ali nije ispunila svoju obavezu da sprovodi inspekcije ovih preduzeća. U novembru 2009. godine vlada je uvela zabranu slanja radnika u Liban, ali je ona bila loše sprovedena, vjerovatno zbog saučesništva visokih vladinih zvaničnika; do 10 agencija za zapošljavanje navodno je bilo u vlasništvu državnih službenika u Ministarstvu rada. Vladini zvaničnici takođe navodno pomažu nelicenciranim agencijama za zapošljavanje u pribavljanju lažnih putnih isprava. Anegdotski dokazi ukazuju da je takođe postojalo zvanično saučesništvo u dozvoljavanju rada organizovanih lanaca dječije prostitucije, posebno u Nosi Be. Lokalna policija je i dalje oklijevala da se bavi krijumčarenjem djece i seksualnim turizmom, vjerovatno zbog duboko ukorenjene korupcije, pritiska lokalne zajednice ili straha od međunarodnog incidenta. Vlada nije preduzela nikakve mjere protiv zvaničnog saučesništva u trgovini ljudima tokom izvještajnog perioda.[2]

Zaštita

[uredi | uredi izvor]

Madagaska vlada je uložila slabe napore da osigura da žrtve imaju pristup neophodnim uslugama i nije vodila posebne programe pomoći žrtvama. Većini žrtava trgovine ljudima identifikovanim 2009. godine pomogli su centri koje vode nevladine organizacije. Madagaskaru nedostaju procedure za proaktivnu identifikaciju žrtava trgovine ljudima među ranjivim populacijama ili upućivanje žrtava na njegu. Međutim, Mreže za zaštitu prava djeteta na lokalnom nivou Ministarstva zdravlja – koje su narasle kroz partnerstvo sa UNICEF-om i uključile 761 opštinu 2009. godine – okupile su vladine institucije, organe za sprovođenje zakona i nevladine organizacije da bi djelimično ispunile ovu ulogu. Ove mreže su koordinirale aktivnosti zaštite djece, identifikovale i prijavljivale slučajeve zlostavljanja i pomogle nekim žrtvama trgovine ljudima u pristupu socijalnim i pravnim uslugama. Žrtve koje su se vratile iz Libana bile su odmah zatvorene u psihijatrijsku ustanovu i nisu im pružene odgovarajuće socijalne ili pravne usluge. Počasni konzul Madagaskara u Bejrutu napravio je ograničene pokušaje da posreduje sa radničkim agencijama i uputi žrtve Madagaskara u sklonište nevladinih organizacija u Bejrutu. Vlada je poslala zvaničnika iz svoje ambasade u Parizu u Bejrut da istraži zlostavljanje malgaških radnika u domaćinstvu u Libanu, ali nije preduzela mjere da pokrene bilateralni angažman sa Vladom Libana u vezi sa zaštitom i pravnim lijekovima za eksploatisane radnike. Vlada nije kaznila žrtve trgovine ljudima za nezakonite radnje počinjene kao direktna posljedica njihove trgovine, ali nije pokazala dokaze da ih je ohrabrila da pomognu u istrazi i krivičnom gonjenju njihovih eksploatatora. Vlada nije pružila zakonske alternative za uklanjanje žrtava u zemlje u kojima bi se suočile sa teškoćama ili odmazdom.[2]

Prevencija

[uredi | uredi izvor]

Napori vlade da spriječi trgovinu ljudima smanjeni su tokom godine, posebno u oblasti podizanja javne svijesti. Predsjednikov međuministarski komitet za borbu protiv trgovine ljudima prestao je da funkcioniše početkom 2009. godine. Vladin centar Mandžari Soa sa sedištem u Antananarivu povukao je nepoznat broj djece iz najgorih oblika dječijeg rada i obezbjedio im obrazovanje ili stručnu obuku. Dva dodatna centra otvorena su u Toliari i Toamasini 2009. godine i bili su jedini programi koje je vlada u potpunosti finansirala za borbu protiv dječijeg rada. Iako je devet regionalnih odbora za borbu protiv dječijeg rada radilo na povećanju koordinacije između vladinih subjekata, nevladinih organizacija i ILO/IPEC-a u okviru Nacionalnog akcionog plana za borbu protiv dječijeg rada, pet inspektora za dječiji rad Ministarstva rada nisu bili dovoljni da pokriju oblasti izvan Antananariva ili u neformalnim privrednim sektorima. Ministarstvo nije sprovelo inspekciju dječijeg rada na osnovu pritužbi i nije dalo informacije o slučajevima dečjeg rada, ako ih je bilo, otkrivenim tokom redovnih inspekcija. Vlada je nastavila da distribuira međunarodnim putnicima letke i carinsku knjižicu koja sadrži upozorenje na cijeloj strani o posljedicama dječijeg seks turizma. Vlada je 2009. godine optužila francuskog državljanina za silovanje i staturarno silovanje maloljetnice nakon što je platio za seksualne odnose sa nekoliko mladih djevojaka.[2]

Vidi još

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]