Чабурка
| Amanita ovoidea | |
|---|---|
| |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | |
| Divizija: | |
| Klasa: | |
| Potklasa: | |
| Red: | |
| Porodica: | |
| Rod: | |
| Vrsta: | A. ovoidea
|
| Binomno ime | |
| Amanita ovoidea | |
Čaburka (Amanita ovoidea) je jedna od najvećih vrsta gljiva. Jestiva je i uz dobru pripremu može biti veoma ukusna. Veoma je masivna pa je samim tim izrazito teška. Bogata je debelim mesom. Mediteranska je vrsta i spada u rod Amanita.
Klobuk[uredi | uredi izvor]
Klobuk ove gljive razvija se pod zemljom, stvarajući ispupčenja, te ako tu raskopamo možemo veoma rano zateći pokrupne primjerke iako još nerastvorene. Oni su tada potpuno pravilno i glatko zaobljeno poluloptast ali i kad sazriju rijetko će se kad poravnati. U mladih se i sa gornje strane mogu uz rub vidjeti, poput vijenca uokrug, snježnobijele pahuljice koje su nježne kao da su od sapunice. One mogu i sa donje strane ruba stvoriti zupčasti vez kao obruč mekog vela od kojeg će nastati manžetna. Rub nije urezan ni iscrtkan (osim u starosti, i to iznimno), debeo je i zaobljen. Kožica je suva, a tokom vlažnog vremena se sjaji; vrlo je debela, no lako se skida. Površina je potpuno glatka i bijela ali u nekim slučajevima može da varira i do kremžućkaste.
_(7831118724).jpg)
Listići[uredi | uredi izvor]
Listići su slobodni, gusti, debeli, lelujavi i široki od 6-12 milimetara. Vremenom dno postaje malo ružičasto, ali ostatak gljive zadržava bijelu boju.
Otrusina[uredi | uredi izvor]
Otrusina ili drugačije otisak spora je bijel.
Stručak[uredi | uredi izvor]
Stručak je od 10-22 cm dužine a od 3-7,5 cm širine. U ovome je takođe rekorder u Amanita. Prema dole se postepeno širi i prelazi u izduljenu, poput repe korjenastu bulbu. Oko te bulbe obavljena je snažna, debela vrlo postojana ovojnica u obliku vreće visoka i do 4 cm. Odozgo neravno usječena ali slobodna. Ispod nje kao da se nazire druga ovojnica, ali od iste one pjenasto-pahuljaste, poput kreme koja se nalazi i po ostalim dijelovima stručka. Već na laki dodir prsta osta će nam bijeli tragovi te ˝kreme˝ na prstu. Ovo su ostaci raspadnutog posebnog veluma, za razliku od kožnatotvrdog, koji gradi volvu i ponbekad ostavlja krpe na klobuku.
Meso[uredi | uredi izvor]
Meso je sočno, jedro, snježnobijelo, ne mijenja boju a klobuk je debeo i više od 2 cenimetra. Ukus blag, miris raphanoidan(između repe i hrena). Prilikom kvarenja ima miris pokvarenog telećeg mesa.
Mikroskopija[uredi | uredi izvor]
Spore hyalidne, amyloidne, elipsoidne, po literaturi 10-12/6,5-7,5 mi, u nas većinom 8-9,5/6 mi, odnosno 9,5-11/6,5-7 mi u unutrašnjosti.
Stanište i rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]
Ovo je mediteranska vrsta koja spada među najćešće i najrasprostranjenije gljive iz roda Amanita. Nalazi se od Slovenskog primorja do naših južnih granica, posvuda u mediteranskom pojasu i po otocima – i uz hrastove i uz borove – ali prodire i dosta duboko u kopno, sve do Dolenjskog i do Boračkog jezera kraj Konjica. Raste na otvorenijim mjestima, često u velikim kolonijama.
Jestivost[uredi | uredi izvor]
Ko u gljiva voli miris repe, taj veoma hvali ovu. U svakom slučaju, izdašna je. Najbolja je pržena ili na žaru. U Kopru je tržišna gljiva. U Konavalima, gdje se jedu samo dvije vrste gljiva, jede se i ona ali pod imenom čaburka. Oprez od zamjene s bijelom pupavkom!
Slične vrste[uredi | uredi izvor]
S obzirom na veličinu, masivnost, bijelu boju i oblik, mogla bi se potkrasti jedino Gilbertova povojnjača. Ona nema kremasto mek prsten, nego opnast i postojan, te cilindrične spore. Dosada je nađena samo u proljeće. Ona je jestiva.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ključ za gljive; Ivan Vocht; ITRO"Naprijed"; Zagreb 1986.
