Čaja Stojka
Čaja Stojka | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Ceija Stojka |
Datum rođenja | 23. maj 1933. |
Mesto rođenja | Kraubat, Austrija |
Datum smrti | 28. januar 2013.79 god.) ( |
Mesto smrti | Beč, |
Narodnost | Romkinja |
Religija | katolicizam |
Zanimanje | spisateljica, slikarka, aktivistkinja i muzičarka |
Porodica | |
Deca | sin Jano (1949 - 1979) i ćerka (1951) |
Roditelji | Marija „Sidi” Rigo Stojka |
Porodica | Karl „Vakar” Horvat |
Književni rad | |
Žanr | ekspresionizam |
Čaja Stojka (Kraubat, 23. maj 1933 – 28. januar 2013) bila je austrijska spisateljica, slikarka, aktivistkinja i muzičarka romskog porekla, koja je preživela Holokaust.[1]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Čaja Stojka je rođena u Kraubatu, Štajerska, 1933. godine, i bila je peto od šestoro dece Marije „Sidi” Rigo Stojke i oca Karla Horvata.[2] Njena dva brata, Karl i Johan, takođe su bili pisci i muzičari.
Porodica je pripadala rimokatoličkoj zajednici Lovara Roma, potičući od klana Bagarešči sa očeve strane i klana Gileči sa majčine.[2] Bavili su se trgovinom konja i njihov karavan je zime provodio u Beču, a leta putujući po Austriji,[3] gde su mogli da prate svoje korene 200 godina unazad. Zajedno sa svojom majkom i četiri brata, preživela je Holokaust i utamničenje u Aušvicu, Ravenzbriku i Bergen-Belzenu. Njen otac je interniran u koncentracioni logor Dahau, a zatim je prebačen u zamak Harthajm, gde je ubijen. Njen najmlađi brat Osi umro je u logoru Aušvic-Birkenau 1943. godine.[2]
Čaja je zajedno sa sestrama i majkom oslobođena iz Bergen-Belzena 1945. od strane Britanaca i vratile su se u Beč. Tamo je sa dvanaest godina otpočela školovanje od drugog razreda.[2]
Rodila je dvoje dece, sina 1949. godine i ćerku 1951. godine. Njen sin Jano, džez muzičar, preminuo je 1979. godine. Čaja je zarađivala za život prodajući tkaninu i tepihe u prodavnici, sve do 1984. godine. Nakon toga, počela je da se bavi pisanjem, slikanjem, pevanjem i javnim časovima.[2]
Od 1992. godine postala je austrijska zastupnica za priznavanje genocida nad Romima i Sinti narodima, ujedno javno osuđujući diskriminaciju sa kojom se Romi i dalje suočavaju širom Evrope.[4]
Preminula je u Beču 2013. u 79. godini.
Autobiografije
[uredi | uredi izvor]Čaja Stojka je napisala tri autobiografije. Prva, Wir leben im Verborgenen: Erinnerungen einer Rom-Zigeunerin (Živimo u osamljenosti: Ispovesti jedne Romkinje) objavljena je 1988. godine i jedna je od prvih popularnih književnih dela koja su javnosti prikazala nacistički progon romskog stanovništva u Austriji. Ovo izdanje je imalo značajan odjek u javnosti zbog svoje tematike, kao i zbog činjenice da ga je žena napisala, kršeći romske običaje.[5] Nastavila je da obrađuje ovu temu i u sledećim delima Reisende auf dieser Welt (Putnici ovog sveta, 1992) i Träume ich, dass ich lebe (Sanjam da sam živa - Oslobođena iz Bergen-Belzena, 2005). U izdavanju sve tri knjige učestvovala je Karin Berger kao urednica.[6]
Dva Čajina brata, Karl i Mongo Stojka, takođe su objavila autobiografije o iskustvima svoje porodice tokom progona Roma u Austriji za vreme nacističke vlasti.[6] Karl Stojka, četvrto dete u porodici, napisao je Auf der ganzen Welt zu Hause (Širom sveta kod kuće) 1994. godine. Mongo Stojka, najstariji sin u porodici, napisao je Papierene Kinder: Gluck, Zerstorung und Neubeginn einer Roma-Femilie in Osterreich (Deca od papira: Sreća, razaranje i novi početak romske porodice u Austriji) 2000. godine. Ove preklapajuće autobiografije su jedina prilika za upoređivanje sećanja članova porodice koji su preživeli Holokaust i razmatranje „odvojenih i kolektivnih iskustava velikog istorijskog traumatičnog događaja“,[2] budući da je samo oko 18% austrijskih Roma preživelo nacistički progon.[7]
Austrijska autorka Karin Berger, urednica nekoliko knjiga Čaje Stojke, poznata je i kao filmska autorka i objavila je dva dokumentarna filma o životu i delu Čaje Stojke:
- Ceija Stojka, Austria 1999, 85 min, Navigator Film[8]
- Unter den Brettern hellgrünes Gras, Austria 2005, 52 min, Navigator Film[9]
Čaja Stojka se takođe pojavljuje u dokumentarnom filmu Forget Us Not (Ne zaboravite nas), koji prati nekoliko nejevrejskih osoba koje su preživele Holokaust.[10]
Umetnost
[uredi | uredi izvor]Stojka je počela da slika u 56. godini koristeći nekonvencionalne alate za slikanje poput prstiju i čačkalica. Radila je sa „svime što se nađe između [njenih] prstiju“, uključujući karton, tegle, razglednice i slano testo.
Njeno delo je ukorenjeno u nemačkom ekspresionizmu i narodnoj umetnosti, a prikazuje logore smrti, kao i „idilične“ slike porodičnog života u njihovim oslikanim kočijama pre Holokausta. Retrospektivna izložba 2014. „Bilo nas je sramota“ njen rad opisala je kao dva ciklusa. Prvi, pod nazivom „Čak se i smrt plaši Aušvica“, prikazuje njena sećanja na koncentracione logore i sastoji se prvenstveno od crteža crno-belih mastila i srazmerno malo uljanih slika. Drugi „Svetli ciklus“ uključuje živopisne uljane slike prirode, pejzaža, romskih kočija, plesa i porodice.
Njena dela su izlagana širom Evrope, u Japanu i u Sjedinjenim Državama.
Takođe je objavila kompakt-disk sa pesmama Lovara Roma pod nazivom Me Diklem Suno („Sanjala sam“).
Tokom 2018. godine otvoren je Međunarodni fond Čaja Stojka, koji je doprineo znanju i međunarodnom uticaju rada Čaje Stojke (1933-2013). Izložbe u Francuskoj (Marsej, Pariz) „Čaja Stojka, romska umetnica iz ovog veka“ uz podršku Fondacije Antoana de Galberta i Austrijskog kulturnog foruma inspirisale su stvaranje Fonda. Fond okuplja ličnosti koje, od suštinskog susreta Čaje Stojke i Karin Berger (autorke i autorke filma) 1986. godine, doprinose međunarodnom prepoznavanju i promociji njenog rada. Zalaganje Čaje Stojke kao aktivistkinje, umetnice i portparola dovelo je do studije i izložbe njenih dela u Evropi, Japanu i SAD. To je omogućeno zahvaljujući velikom broju posvećenih kustosa, stručnjaka, naučnika i prijatelja.
Nagrade
[uredi | uredi izvor]- Nagrada Bruna Kreiskog za političku knjigu za Wir leben im Verborgenen (1993)
- Nagrada Jozef Felder za građanske zasluge i rad u opštem interesu (2000)
- Zlatna medalja za zasluge koju dodeljuje Savezna država Beč (2001)
Dela
[uredi | uredi izvor]- Wir leben im Verborgenen. Erinnerungen einer Rom-Zigeunerin (1988)
- Reisende auf dieser Welt (1992)
- Meine Wahl zu schreiben - ich kann es nicht (2003)
- Me Diklem Suno (Audio-CD)
- Träume ich, dass ich lebe? Befreit aus Bergen-Belsen (2005)
- Auschwitz ist mein Mantel (zbirka crteža, slika i pesama, 2008)
- Sogar der Tod hat Angst vor Auschwitz (2014)
- Ceija Stojka. Une artiste rom dans le siecle (Maison Rouge,2018)
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ derStandard.at. „Roma-Künstlerin Ceija Stojka gestorben - Literatur - derStandard.at › Kultur”. Derstandard.at. Pristupljeno 07. 04. 2021.
- ^ a b v g d đ French, L.. (2008). An Austrian Roma Family Remembers: Trauma and Gender in Autobiographies by Ceija, Karl, and Mongo Stojka. German Studies Review, 31(1), 68.
- ^ „Holocaust Encyclopedia: Ceija Stojka”. United States Holocaust Memorial Museum. Pristupljeno 07. 04. 2021.
- ^ Ceija Stojka : une artiste rom dans le siècle = a Roma artist in the century. Maison rouge-Fondation Antoine de Galbert. Lyon. 2018. ISBN 9782849754962. OCLC 1028664782.
- ^ „Romani author and painter Ceija Stojka has passed away - Romea.cz”. www.romea.cz. Arhivirano iz originala 08. 04. 2022. g. Pristupljeno 2016-03-05.
- ^ a b French, L.. (2008). An Austrian Roma Family Remembers: Trauma and Gender in Autobiographies by Ceija, Karl, and Mongo Stojka. German Studies Review, 31(1), 64–86.
- ^ Freund, Florian, Gerhard Baumgartner, and Harald Greifeneder. Vermogensentzug, Restitution und Entschadigung der Roma und Sinti. Wien, Munchen: Oldenbourg Verlag, 2004 (p. 53)
- ^ Navigator Film Karin Berger Ceija Stojka
- ^ Navigator Film Karin Berger Ceija Stojka Unter den Brettern hellgruenes Gras
- ^ „Roma Holocaust survivor and artist Ceija Stojka dies”. BBC News. 30. 1. 2013. Pristupljeno 30. 1. 2013.