Šnajderov trofej
Šnajderov trofej ili šnajderova nagrada, bio je trofej hidroavijacije koji se dodeljivivao svake godine (kasnije, dva puta godišnje) pobedniku trke hidroaviona i letećih brodova. Naziv je dobio po Žaku Šnajderu, koji ga je osmislio početkom 20. veka.
Šnajderov trofej se danas nalazi u Muzeju nauke, Južni Kensington, u Londonu.
Raniji trofej, koji je takođe predstavio Žak Šnajder 1910. u Francuskoj nosi naziv Šnajder kup, te zbog sličnog imena, dolazi do česte zabune sa Šnajderovim trofejem. Međutim, Šnajder kup se sada nalazi u vlasništvu RAF Koledža u Kranvelu.
Karakteristike trofeja[uredi | uredi izvor]
Šnajderov trofej je skulptura od srebra i bronze, postavljena na mermernoj osnovi. Ona prikazuje boga Zefira kako klizi po talasima, a naga statua žene sa krilima, ljubi ga odozgo. Glave dva druga Zefira i Neptuna, boga mora, mogu se videti okruženi hobotnicama i rakovima. Simbolično, ženskom figurom je predstavljana brzina, dok osvaja elemente mora i vazduha.
Istorijat[uredi | uredi izvor]
Žak Šnajder, francuski finansijer, letač balona i avio entuzijasta, je smatrao da prekomorsko letenje avionom ima veliki potencijal, budući da je veliki deo Zemlje pokriven vodom. Samim tim, želeo je da investira u pravljenje manjih, lakših aviona, kojima nije potrebna velika pista za poletanje. Kako je bio član udruženja Aerokluba Francuske, 5. decembra 1912. godine predložio je da bude sponzor takmičenja, u kom je ponudio nagradu od 25.000 zlatnih franaka (oko £ 1,000), kao i Šnajderov trofej, u približno istoj vrednosti.
Takmičenja[uredi | uredi izvor]
Trka je održana dvanaest puta, u periodu između 1913. i 1931. godine. Početna namera je bila da se podstakne razvoj tehničkih dostignuća u civilnom vazduhoplovstvu.
Iako su učesnici u početku imali da prolete rastojanje od najmanje 150 mi (240 km) (oko 240 km), uskoro im je cilj bio postizanje najveće brzine u trougaonim putanjama od ukupno 350 km. Takmičenja su organizovana tako što bi se merilo vreme svakog takmičara, a avioni bi polazili sa vremenskim zaostatkom u odnosu na drugog takmičara u roku od 15 minuta. Takmičenja su bili veoma popularna i privlačila su mnogobrojnu publiku, često preko 200.000 gledalaca.
Propozicije takmičenja su zahtevale da u takmičenju učestvuju države, a ne pojedinci. Takođe, ukoliko bi jedna takmičarska nacija osvojila najmanje tri trke u roku od pet godina, imali bi pravo da zadrže pehar i pobednički pilot bi dobio 75.000 franaka za svaku od prve tri pobede.
Domaćin svake trke bila je država koja je bila prošlogodišnji pobednik. Trke su se odvijale pod nadzorom Međunarodne vazduhoplovne federacije i aero-kluba u zemlji domaćina.
Trka je bila značajna u podsticanju napretka konstrukcija aviona, posebno u oblasti aerodinamike i konstrukcije motora, što se pokazalo vrlo korisno u Drugom svetskom ratu. Strujoliki oblik aviona i smanjeni otpor vazduha, hlađenje motora vodenim putem, prvi put primenjeni upravo na avionima napravljenim za trke za Šnajderov trofeja, su očigledne u konstrukcijama britanskog Supermarin Spitfajera, američkog P-51 Mustang, kao i italijanskog Maki C.202 Folgore.
Pobednici[uredi | uredi izvor]
Godina | Mesto | Pobednička letelica | Država | Pilot | Prosečna brzina |
---|---|---|---|---|---|
1913 | Monako | Deperdasin Kup Šnajder | Francuska | Mauris Prevo | 73.56 km/h |
1914 | Monako | Sopvit Šnajder | Ujedinjeno Kraljevstvo | Hauard Pikston | 139.74 km/h |
1920 | Venecija, Italija | Savoja S.12 | Italija | Luiđi Bolonja | 172.6 km/h |
1921 | Venecija, Italija | Maki M.7 | Italija | Đovani de Briganti | 189.66 km/h |
1922 | Napulj, Italija | Supermarin morski lav II | Ujedinjeno Kraljevstvo | Henri Bjard | 234.51 km/h |
1923 | Kaus, Ujedinjeno Kraljevstvo | Kertis CR-3 | SAD | Dejvid Ritenhaus | 285.29 km/h |
1925 | Baltimor, SAD | Kertis R3C-2 | SAD | Džejms Dulitl | 374.28 km/h |
1926 | Hampton Rouds, SAD | Maki M.39 | Italija | Mario de Bernardi | 396.69 km/h |
1927 | Venecija, Italija | Supermarin S.5 | Ujedinjeno Kraljevstvo | Sidni Vebster | 453.28 km/h |
1929 | Kalšot Spit, Ujedinjeno Kraljevstvo | Supermarin S.6 | Ujedinjeno Kraljevstvo | Ričard Vagorn | 528.89 km/h |
1931 | Kalšot Spit, Ujedinjeno Kraljevstvo | Supermarin S.6B | Ujedinjeno Kraljevstvo | Džon Butman | 547.31 km/h |