Pređi na sadržaj

Laudator temporis acti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Horacije

Laudator temporis acti lat. (izgovor: laudator temporis akti). Hvalisavac minulih vremena. (Horacije)[1]

Porijeklo izreke

[uredi | uredi izvor]

Izrekao u posljednjem vijeku stare ere rimski lirski pjesnik Horacije u završnici jednog stiha.[1]

Tumačenje

[uredi | uredi izvor]

Najdužu prošlost imaju stari ljudi. U njihovoj prošlosti je mladost najudaljenija. Vjerovatno je zato nostalgija za najljepšom prošlošću, kakva je gotovo po pravilu mladost, kao i činjenica da se ružno u svemu, takođe po pravilu, zaboravlja, i vrijedna najveće hvale. Čovjek pamti sebe, srećnog, zdravog, mladog! Zato je prošlost vrijedna hvale kod starih.[1] [1]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b v g Klajn I. i Šipka M, Veliki rečnik stranih reči i izraza, Prometej, Novi Sad, 2008.g.

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]
  • [1] (jezik: engleski)